Dvadeset godina je prošlo od raketiranja Zagreba i Banskih dvora 1991. godine. Bilo je to nedvosmisleno upozorenje Jugoslavenske narodne armije o sjednici Hrvatskog sabora koja je uslijdila dan kasnije, a na kojoj je Sabor donio odluku o raskidu svih državnopravnih veza sa SFRJ. Sjednica je zbog raketiranja Zagreba, uključujući i Ured hrvatskog predsjednika, održana u podrumu Inine zgrade, odluka je donesena pod strogo uvjetovanim okolnostima i vjerojatno bez mnogo raspredanja...bilo je jasno kao dan – SFRJ je ljutita krenula na glavni grad Hrvatske i time vjerojatno samo dodatno ojačala namjere Republike Hrvatske da se jednom zauvijek riješi „bratstva i jedinstva“. Pogotovo zato jer je ista ta JNA mjesecima prije već krenula u svoj krvavi pohod na brojne hrvatske gradove. Zašto? Samo zato jer je tada Socijalistička republika Hrvatska poželjela konzumirati isto pravo iz Ustava SFR Jugoslavije kao i susjedna Socijalistička Republika Slovenija, a to je pravo na – otcjepljenje. Za sve zaboravne, sjetimo se – Slovenci svoje otcjepljenje nisu platili ratom. Hrvatska jest. Zbog čega je to tako – ostavimo za neki drugi put.

Danas samo podebljajmo - već prije 20 godina Hrvatska je raskinula sve državne i pravne veze sa SFRJ. Ironija je u tome što to isto, što se tiče ovog pravnog dijela, u jednom vrlo važnom dijelu izgleda mora činiti i danas donošenjem Zakona o ništetnosti pravnih akata i SFRJ i Srbije. Ironija i žalost. Ne mislim to zbog gotovo povijesnih aspiracija Republike Srbije, u ovom slučaju da se proglašava nadležnom za nedjela na području sasvim druge države, na to smo pomalo i navikli, već zbog aljkavosti hrvatske politike koja se uopće dovela u poziciju da tek danas, doduše mlako, ali diže neki svoj glas. Gdje su instrumenti zakonodavne, sudbene i izvršne vlasti bili do danas? Gdje su se skrivali kad je zatočen Veljko Marić, Tihomir Purda, kad se naveliko raspravljalo o povlačenju optužnice protiv Srbije za očigledan genocid, kada su se izručivali, generali koji su zapovijedali obrambenim akcijama? Za ovo posljednje me ne bi iznenadilo da nam se svi oni kojima se dodvoravamo takvim sramotnim odlukama iza leđa smiju i govore: Vidi ih, kakve budale. A imaju i zašto – zato jer ni jedan od „njih“, ni jedna država na svijetu, barem ne ona koja se takvom smatra u punom smislu riječi, ne izručuje ni pod razno generale koji su je branili u ratu. Ključna riječ - branili.

I tako dolazimo do pitanja uopće – tko nas to vodi 20 godina? I zbog čega je sve toliko povuci-potegni.

Neki će reći – narod smo koji oduvijek opstaje samo pod tuđom čizmom, i odmahnut će rukom. Ali, ja nisam „taj narod“, a vjerujem da nisam ni sama u tome. I znam, sjećam se, da taj isti narod nije pristao na takav stav onda, devedesetih, kada je trebalo uprijeti sve materijalne, mentalne i srčane snage da se Hrvatska spasi. Da se izbori za ono što joj oduvijek pripada – za slobodu. Ali, do nje nas nisu dovele usijane glave naših političara, već mi sami. Naši očevi, braća, majke. Svatko tko je na svoj način stao u obranu napadnute zemlje.

I zato, samo se zato bojim, da ovom našem hrvatskom vodstvu, od 2000. naovamo zapravo ne nedostaje legitimnih, pravnih, političkih i drugih bezbolnijih instrumenata u obrani države i njezinih temelja. Nažalost, čini mi se da im nedostaje da hrvatsko vodstvo, kao i prije dvadeset godina, baš ovih dana malo zatrese pokoji ratni fijuk da bi se probudili, posložili, zbili snage i, ne čekajući svake četiri godine predizborni pritisak da nešto pokrenu, da bi počelo raditi ono što ga spada – da povede ovu državu i njezine građane onako kako su građani to i zaslužili. Baš onako kako su ih njihovi građani u onih 5 bolnih godina zadužilii. Kada je trebalo, oni su jednodušno stali iza svoga vodstva. Trajalo je dugo, ali nisu posustajali. Izašli su kao pobjednici. Međutim, već 15 godina isti ti građani čekaju, čekaju, čekaju i nikako da dočekaju da njihovo vodstvo, malo za promjenu, stane iza njih. To se ne događa. Ili ako se događa – događa se u varijanti uvredljivoj i za najveće siromahe – u varijanti u kojoj odmah nakon slijedi odgovor na pitanje zašto baš sada?

Zato jer se bliže izbori.

I da ne bismo krivo pomislili, ni ovaj tekst nema cilj buditi nacionalnu svijest, jer ona je svoje učinila kada je trebala. Ima za cilj probuditi svijest uopće. Svijest o tome kome se dajemo u ruke da nas vodi. Ako ništa, od Srba u političkom smislu možemo naučiti jedno – a to je da se za svoje interese moramo boriti zajedno. Srbi i njihovo vodstvo to čine jasno i glasno čak i onda kada su im interesi suludi. Hrvati i njihovo vodstvo to ne čine uopće.

Ana-Marija Vizintin

{linkr:related;keywords:vizintin;limit:7;title:vezani+sadr%C3%85%C2%BEaj}