Arhiva članaka HRsvijet.net
Ana-Marija Vizintin: Kakvo nam je to veselje oko potpisivanja ugovora?

Svih stotinu devedeset i nešto stranica Ugovora o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji je spremno za prosinačko potpisivanje. Nema dileme – veliki događaj dogodit će se 19. prosinca u Varšavi, svi se vesele, političari komentiraju i sve je neka svečarska atmosfera oko cijele te priče. Ne znam imate li i vi isti osjećaj – kao da napokon dolazi svijetlija budućnost, ili nešto poput nekog velikog sportskog uspjeha koji se dugo iščekivao, ili nekakvo oslobođenje. Eto, tako meni djeluje vijest koja sama po sebi zapravo i nije nešto posebno – Hrvatska je samo doznala točan datumpotpisivananja papira.
Puno bi jače odjeknula vijest o tome da je Ugovor potisan, a da se Hrvati zapravo još nisu niti odredili o ulasku u Europsku uniju, da nisu izašli na referendum i izjasnili se žele li ili ne žele da se u njihovo ime potpisuje bilo što. No, to će se upravo dogoditi – Ugovor i vijest o njegovu potpisivanju je „the“ vijest, a s građanima ćemo lako...To bi bila istinitija verzija ove priče. Ja mogu samo zamisliti kako bih se razljutila da mi netko želi „uvaliti“ da potpišem ugovor o bilo čemu prije nego li se ja za to isto odlučim sama. Ili, primjerice, obitelj želi prodati kuću, ja nađem kupca, potpišem s njim ugovor u kojem crno na bijelo stoji da je na snazi od srpnja 2013. godine, tek onda dođem kući i porazgovaram s ostalim članovima obitelji da vidim slažu li se oni uopće s s ugovorom, ponudom, obvezama, cijenom...Tim više ako bi ugovor bio pisan nekim stručnim, nerazumljivim jezikom pa uza sve od obitelji još napravim magarce koji bi kao trebali to sve pročitati i, u nedostatku razumljivih informacija, samo kimnuti glavom praveći se da razumiju apsolutno sve što na papiru piše. Ne znam kako vi, ali ja ne razumijem Ugovor o pristupanju, čitala ga jesam i već nakon desetak stranica izgubila se u aktima, kontekstima, članicma i sličnome.
Mogla ga je Vlada objaviti i ranije, i još nekoliko puta – to ne mijenja na stvari da on prosječnom participantu EU-a ne može kazati apsolutno ništa. A pogotovo ne građanima zemlje (naše zemlje) od kojih čak trećina ne zna ni da su pregovori završili. A nije da se pregovaralo o boji tepiha u Europskom parlamentu, već o stvarima koje će se direktno reflektirati na život svakog od nas. Svakog.
No vraćam se na bezobraznu podvalu Ugovora o pristupanju prije referenduma. (I pritom me ne zanima kakva je procedura bila u drugim zemljama jer na to imam pravo). I ne samo to, podsjećamna podmuklo ignoriranje javne debate o Europskoj uniji zbog koje većina Hrvata ne može samostalno, kada jednom i dođe do referenduma, odlučiti jesu li ZA ili PROTIV. Jer samostalno bi u ovom slučaju značilo – upućeno, a Hrvati nisu upućeni. Nema rasprave, mainstream mediji dobili su goleme novce za reklamiranje Europske unije, a oni koji imaju što i reći protiv automatski postaju „euroskeptici“ – kao da je i to, u konačnici, nešto nelegalno. No, jedino nelegalno u cijeloj priči je neznanje i bezvoljno prepuštanje medijskoj mašineriji da nam uštrcava informacije oko kojih ne bi trebalo biti prijepora.
Ali..u tome je ironija, trebalo bi. I sam „zločesti dečko“ Europskog parlamnta Nigel Farage je za nedavnog posjeta Hrvatskoj upozorio na to koliko je potrebno da znamo sve što nas se tiče o Europskoj uniji..Da ne bi bilo kasnije – nismo znali: da polovica Britanaca danas želi izaći iz EU-a, da se u Austriji potpisivala peticija za izlazak, da svaki treći Talijan također više ne želi biti dio EU-a, da se Island iz recesije izvlači svojim snagama bez nametanog im MMF-a i da se danas još i više pitaju treba li im EU uopće, da se sve glasnije šuška o raspadu eurozone, a ovih je dana i sam predsjednik Europske komisije Manuel Barosso zavapio da je pred EU-om najveći izazov upovijesti.
Znamo li barem sve ovo, da se ne zapitam – znamo li i više o svemu onome što nas očekuje priulasku, I znamo li sve to posložiti na svoje mjesto. Znamo li što nas točno pitaju kada pitaju želimo li u EU? I, uopće, znamo li da imamo pravo na to pitanje? Imamo pravo na to pitanje…i to mnogo,mnogo prije nego se bilo što potpiše u ime svakoga od nas. A kakvo je stanje “tamo preko” uzemlji slobodnog kretanja kapitala i prelaska granica bez putovnica možda ipak malo bolje od nas medijski uspavanih znaju oni koji i ovoga trenutka žele samo jedno – izaći van.
I zato, možda samo zato bismo se trebali zapitati – kakvo nam je to veselje oko potpisivanja ugovora? Je li stvarno jedna čaša pjenušca dovoljna da nas još malo omami i spremi “nepoželjne”podatke u neku privremenu memoriju?
Ana-Marija Vizintin