“Kako su nas u prvom Daytonu željeli žive pokopati, tako i sada žele reći da ne postojimo. Ali mi ponavljamo: Tu smo!”. Na taj je način vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić poručio u povodu brojnih iskušenja s kojima se suočavaju Hrvati katolici u BiH nakon Daytona.

Napose se to odnosi na posljednje desetljeće kada im se nasilno biraju predstavnici, nameće vlast, krši se Ustav, kada se od konstitutivnog naroda Hrvati pretvaraju u nacionalnu manjinu, kada ih se želi otjerati iz BiH, kada im se otvoreno u lice poručuje „‘ili se asimilirajte, ili idite’.

Od samoga trenutka kada su čelnici Hrvata u BiH, po nagovoru Zagreba, pristali ukinuti Hrvatsku republiku Herceg Bosnu, započelo je sustavno višegodišnje razmonitiranje ustavno-pravne pozicije Hrvata koje se, ovisno o etapama, pogoršavalo.

U ovoj odlazećoj 2012. godini, posebno je u javnosti i među hrvatskim katoličkim pukom „odjeknula“ Promemorija mostarsko-duvanjskog i apostolskog upravitelja trebinjsko- mrkanskog msgr.  Ratka Perića upućena hrvatskom predsjedniku dr. Ivi Josipoviću  u povodu njegova posjeta Mostaru 15. travnja 2012. godine.

U njoj je msgr. Perić taksativno naveo u čemu su i zbog čega Hrvati neravnopravni u ovoj zemlji: „Ključan aspekt “hrvatskoga pitanja u BiH” jest nedostatak političkih institucija i sustav koji omogućuje da Hrvate u vlasti ne predstavljaju uvijek osobe koje imaju potporu hrvatskoga biračkog tijela. Ovo je najčešće omogućeno raznim pravnim i izbornim odredbama, međunarodno nametnutima. Visoki predstavnik u ožujku 2001. smjenjuje izravno izabranoga hrvatskog člana Predsjedništva zbog uloge u Hrvatskom narodnom saboru i u hrvatskoj samoupravi, i imenuje drugoga na njegovo mjesto! Drugi visoki predstavnik u ožujku 2005. smjenjuje izravno izabranoga hrvatskog člana Predsjedništva nakon iznošenja neke optužbe, ne čekajući presude!

Na posljednjim predsjedničkim izborima, ukupan broj ljudi koji su glasovali za hrvatskoga člana Predsjedništva bio je nešto više od 556 tisuća glasova, što je zasigurno više nego ukupan broj Hrvata s pravom glasa u cijeloj državi. U listopadu 2000., mjesec dana prije izbora, OESS mijenja način biranja zastupnika u Dom naroda Federacije. Hrvatske zastupnike u taj Dom do tada su birali samo hrvatski zastupnici, a bošnjačke Bošnjaci, u županijskim skupštinama. Nakon tih promjena, delegate u Dom naroda biraju svi zastupnici.

U Zastupničkom domu Parlamenta Federacije, zastupnika Bošnjaka ima više od 2/3, što omogućuje preglasavanje na svakom području. Srbi u BiH imaju svoj entitet, u kojem su slobodni organizirati neovisan porezni sustav, školstvo, sustav administracije, policije i druge elemente “države u državi“.

Aktualni predsjednik Federacije BiH dolazi iz stranke koja u Parlamentu ima dva zastupnika (od 98), i na to je mjesto izabran glasovima uglavnom bošnjačkih zastupnika SDP-a. Takav je izbor legaliziran nametnutim amandmanima visokoga predstavnika na Ustav Federacije, još iz 2002., prema kojima kandidate više ne ističu pojedini narodi, nego svi zastupnici.

Isti visoki predstavnik nametnuo je tada i druge amandmane na Ustav Federacije. Hrvati su do tada imali zajamčenu trećinu ministara u Vladi Federacije, a nakon toga oni imaju pet od ukupno 17 članova Vlade.

Ukinuta je odredba prema kojoj se u Vladi Federacije odluke koje se tiču vitalnih nacionalnih interesa donose konsenzusom, čime je omogućeno preglasavanje; tako je promijenjen postupak kandidiranja i biranja predsjednika i potpredsjednika Federacije.

Najdrastičnije o nepravednu sustavu govori primjer Mostara, jedinoga jačega grada s većinski hrvatskim pučanstvom. Visoki predstavnik 2004. nameće poseban Statut za Grad Mostar. U Gradskom vijeću od 35 članova nijedan narod ne može imati većinu – iako su Hrvati većinski u gradu. Tako jedna hrvatska izborna jedinica, koja može imati četiri puta više birača nego bošnjačka, jednako ima u Vijeću tri predstavnika kao i ova druga. A Vijeću obično treba godina i više dana da izabere gradonačelnika. Nepravedan je to sustav! A činjenica da od svih bh. gradova samo u Mostaru vrijedi poseban Statut, dodatna je nepravda i diskriminacija prema Hrvatima! Ustavni je sud proglasio djelomično Statut neustavnim, i sada se ponovno traži neki poseban status.

Zašto za Mostar ne vrijede ista izborna pravila kao i u drugim gradovima BiH? Ili ovdje nepravda mora biti definitivna!? I komu je nepravda donijela sreću? Visoki predstavnici, dok su bili u upravi, osobito su se znali oboriti svojim oktroiranim odlukama protiv zakonitih težnja Hrvata.

A kada se vrate svojim kućama, onda govore: kako treba rehabilitirati hrvatsku samoupravu, kako su zanemarili Hrvate, kako Hrvati u BiH moraju imati svoju regiju, kako su zabrinuti što Hrvati nisu uključeni u federalnu vlast i slično. Svi su upozoravani na nepravde. Nisu te nepravde uklanjali, nego su ih potvrđivali.

Imajući sve ovo u vidu, možemo samo ponoviti potrebu za hrvatskim institucijama vlasti i društva, kao što to imaju i drugi narodi. Zašto je jednomu narodu zabranjeno što je drugomu narodu zajamčeno?

Govorimo o institucijama: u kojima će hrvatski građani birati svoje predstavnike na svim razinama, a ne da ih drugi biraju i nameću; gdje će legalno i legitimno izabrani predstavnici moći donositi i provoditi zakone, a ne da nam ih strani dužnosnici po nečijem diktatu donose i nameću; gdje ćemo moći organizirati školstvo i obrazovni sustav po hrvatskom planu i programu, a ne da se to naziva segregacijom; gdje će se riješiti pitanje javne televizije, radijskih i drugih medija na hrvatskom jeziku, a ne da nam gase signal i oduzimaju odašiljače (Erotel ugašen 1999.; SFOR prekinuo signal na odašiljačima 2000. Odašiljači stavljeni u funkciju Federalne TV; HTV Mostar prestala s radom 2008., a u 2012. godini oduzeta im i dozvola za rad; Radio Mostar prestao s emitiranjem 2011., a Radio Herceg Bosnapred utrnućem); gdje će se moći uspostaviti porezni i fiskalni sustav u kojem će i hrvatski građani imati koristi od novca hrvatskih poreznih obveznika, a ne da se njime otplaćuju razni krediti koje nismo ni tražili ni koristili; gdje će se moći organizirati održiv sustav višega i nižeg obrazovanja, zdravstva, kulture i drugih slojeva javnoga života, a ne da takve institucije životare i krpe svoj proračun od danas do sutra, bez riješena statusa i financiranja; gdje će banke i drugi gospodarski subjekti moći poslovati slobodno i po zakonima, a ne da strahuju od oduzimanja privatne imovine, kao što se u travnju 2001. dogodio upad tenkovima u Hercegovačku banku – vlasnici računa do danas ne mogu do svega svoga novca; gdje će birači moći izraziti svoju građansku i političku volju i znati da će se ona poštovati, a ne da nam strani veleposlanici na odlasku poručuju da se mi hrvatski građani moramo “asimilirati ili emigrirati”! S kime asimilirati i kamo emigrirati?

Ovdje se cijelom narodu nanosi nepravda, i sve je u redu! Hoće li se takav politički sustav, o kojem govorimo, s većinski hrvatskim pučanstvom zvati samoupravna jedinica, entitet, zajednica županija, skup općina u okviru Bosne i Hercegovine; hoće li biti u teritorijalnom kontinuitetu ili diskontinuitetu – podložno je razumnu dogovoru.

Ništa ne boli kao nepravda, od koga god ona dolazila. A sustav u kojem sada živimo upravo zaslužuje takav naziv: institucionalizirana nepravda! Statutarna nepravda!

Danas svijet vrisne ako se malomu djetetu nanese bilo kakva nepravda. A ovdje se cijelomu narodu nanosi nepravda, i sve u redu! Oni koji nam ne daju institucije ili nam ruše i ovo što imamo, kao da žele da s ovih prostora nestanemo – kao što i nestajemo. Za naš je opstanak presudno imati jake i pravedne institucije“.

Možda Hrvati previše očekuju da im netko drugi donese rješenje. Moramo shvatiti - sva tri naroda i drugi koji ovdje žive u BiH - da se ne može vlastita sreća graditi na nesreći drugoga. Svi političari, koji prave ove intrige, trebali bi početi od načela, da ono što traži za svoj narod to isto prizna i drugima u ovoj zemlji, pa će se moći naći rješenje. Ako se ovako nastavi, neće se naći rješenje.

Izgleda da nekim moćnicima odgovara ovakva klima jer su je doveli do toga. A sada stoje sa strane i samo prigovaraju, a kada ponude rješenja, to su tako čudne ideje da pamet stane. Kako misle praviti budućnost ove zemlje ako ne počnu od načela da svi imamo u njoj jednaka prava. Razumljivo je da, gdje ne vlada pravda, takva struktura nije duga vijeka.

Hrvatima treba žuran strateški zaokret k onima koji mogu donekle parirati onima koji u sjeni vladaju BiH skoro dva desetljeća. Već od danas svim zakonitim sredstvima treba krenuti u borbu protiv nepravde. Ako se to ne dogodi, hrvatska izbjeglička kolona iz BiH bit će sve duža, onih koji su kupili kartu samo u jednom pravcu. Putom bez povratka. Iz daytonske tvorevine.

Mišo Relota