U raspravama o budućnosti Bosne i Hercegovine sve se češće čuju razmišljanja kako je sadašnje stanje – političko i gospodarsko – neodrživo, te da je potreban preustroj čitave države, ili barem hrvatsko-muslimanske Federacije koja se od svog nastanka pokazala kao veliki promašaj. Među konstitutivnim narodima trenutno nema suglasnosti o „Daytonu 2“, a vjerojatno je neće ni biti s obzirom da se svatko zalaže za različite modele ustroja BiH; Srbi su za status quo ili konfederaciju tri entiteta, Muslimani-Bošnjaci zahtijevaju unitarnu državu ili unitarnu Federaciju, dok Hrvati predlažu kompromisna rješenja s kojima bi sve strane bile podjednako nezadovoljne.

Međunarodna zajednica također je podijeljena; Amerikanci i Turci otvoreno podržavaju muslimanske unitariste (barem kad je u pitanju Federacija), Europljani su skloniji uvažavanju interesa svih konstitutivnih naroda, dok Rusi tradicionalno podržavaju Srbe. U cijeloj priči jedino se Hrvatska ponaša dosljedno neutralno, kao da je riječ o nekom stranom narodu i dalekoj, nevažnoj državi. No, i to je nekakav napredak u usporedbi s mesićevim vremenima!

Podjela ili raspad?

Iako se mnogi Muslimani nadaju da će se jednog dana njihova domovina podijeliti na samo dva dijela – Republiku Srpsku i muslimansko-bošnjačku „Federaciju“, stanje na terenu pokazuje da će i Hrvati kad-tad morati dobiti svoj dio „kolača“. Ono što je sporno i o čemu tek treba postići dogovor je pravedno razgraničenje između Hrvata i Muslimana u Federaciji, a krajnji cilj svake hrvatske politike morao bi biti obuhvaćanje što većeg broja Hrvata unutar budućih granica Herceg-Bosne.

Već sada je moguće s velikom vjerojatnošću pretpostaviti koji će teritorij pripasti kojem narodu, a što bi moglo postati predmetom razmjene i pregovora. Sporna područja nisu ni približno tako velika kao prije 20 godina pa je zbog toga bilo kakvo zveckanje oružjem nepotrebno i neprihvatljivo, s koje god strane dolazilo. Najmanje iznenađenja može se očekivati u srpskom entitetu, čije su granice daytonskim sporazumom jasno određene i mogle bi se korigirati jedino iskorištavanjem neriješenog statusa brčanskog distrikta, koji presijeca Republiku Srpsku na dva dijela. No, to bi podrazumijevalo i kakvu-takvu suradnju između federalnih „partnera“ Hrvata i Muslimana, a ona je danas gotovo nemoguća, ponajviše zbog ekstremno protuhrvatske politike koju već dulje vrijeme provodi sarajevska čaršija, i koja u mnogočemu podsjeća na velikosrpsku politiku u vrijeme raspada Jugoslavije. Međutim, Muslimani-Bošnjaci u velikoj su zabludi ako misle da će svoje megalomanske planove najlakše ostvariti na račun Hrvata i uz pomoć tzv. međunarodne zajednice. Rezultat takve politike mogao bi biti potpuni rasap sadašnje države BiH, a u tom slučaju islamisti mogu dobiti najviše trećinu njenog teritorija; dvije trećine odlaze zauvijek! Razmišljaju li „jarani“ u Sarajevu i o takvoj mogućnosti?

Prijedlozi rekonstrukcije

Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović nedavno je izjavio „kako očekuje da se proces rekonstrukcije Federacije BiH otvori krajem siječnja iduće godine, te kako je o ovoj temi razgovarao s predstavnicima američke diplomacije, koji bi trebali podržati ove pregovore.  On je naglasio kako Amerikanci nemaju pripremljeno rješenje nego žele čuti što žele vodeće političke stranke u BiH. – Mi se počinjemo pripremati za ovaj proces. Rasprave će biti održane od Brčkog do Neuma i svaki član HDZ-a BiH će imati pravo reći svoje mišljenje o ovoj temi. Rekonstrukciju Federacije BiH vidimo kao priliku za rješenje pitanja jednakopravnosti konstitutivnih naroda u BiH“ – rekao je Čović. (www.poskok, 26.11.2012.) Iz navedene izjave vidljivo je da hrvatski predstavnici zasada nemaju plan kako riješiti krizu u Federaciji i čitavoj BiH (osim načelnog pozivanja na ravnopravnost sva tri naroda.) Jedini konkretni hrvatski prijedlog dosada je bio podjela države na četiri administrativne jedinice sa sjedištima u Sarajevu, Tuzli, Banja Luci i Mostaru. Iako lijepo zvuči, prijedlog je u stvarnosti neizvediv, a za iole ozbiljniju raspravu nedostaju mu karte razgraničenja. Osim toga, kako bilo tko očekuje da će Srbi tek-tako pristati na ukidanje svoje republike, ili, kakve logike ima u „podređivanju“ Bihaća Banja Luci, a da i ne spominjemo pitanje granica između četiri nova entiteta koje bi otvorilo „Pandorinu“ kutiju u ionako podijeljenoj zemlji. Da bi se uočilo koliko su autori hrvatskog prijedloga zastranili, dovoljno je postaviti samo jedno „jednostavno“ pitanje – kome bi pripali Posavina i „Distrikt Brčko“?

I muslimanska strana ponudila je nekoliko svojih „vizija“ teritorijalnog preustroja Federacije, pri čemu se rukovodila isključivo vlastitim interesima. Pod izgovorom rješavanja gospodarske i političke krize, Muslimani-Bošnjaci predlaže unitarizaciju Federacije po uzoru na Republiku Srpsku, to jest ukidanje „suvišnih“ kantona i centralizaciju vlasti u Sarajevu. Tako, primjerice, nevladina udruga Pravni institut BiH, čiji rad financira američko veleposlanstvo, predlaže da se Srednjobosanska županija raskomada između Zenice i Sarajeva, a Posavska županija pripoji Tuzlanskoj, pa bi tako Hrvatima ostao samo širi prostor Hercegovine?! (v. Hrvatski list, 13.12.2012.) O ukidanju srpskog entiteta zasada se ne govori, to bi došlo na red tek nakon konačnog rješenja hrvatskog pitanja. Budući da tako ekstremni prijedlozi ne mogu proći ni kod Hrvata, a još manje kod Srba, prigodno se javljaju i neki umjereniji autori, koji Hrvatima nude kakvu-takvu ravnopravnost i suživot (npr. Nedim Jahić, mladi aktivist koji predlaže transformaciju Federacije u tri regije: Sjevernu Bosnu, Sarajevo i Drinu, te Hercegovinu i srednju Bosnu, v. poskok 27.11.) Osnovni nedostatak  svih dosadašnjih prijedloga je njihova praktična neprovedivost koja proizlazi iz osporavanja vitalnih interesa barem jednog konstitutivnog naroda (najčešće hrvatskog). Dok se ta pogreška ne ispravi, svaka je rasprava uzaludna.

Kompromisno rješenje preustroja Federacije

Federaciju BiH trebalo je preustrojiti još davne 1995. godine u Daytonu, ali ni danas nije kasno za dobra rješenja. Hrvatska strana morala bi otvoreno reći što želi, u nadi da će razum konačno prevladati i na drugoj strani, to jest u Sarajevu. Pravedno, ili barem kompromisno rješenje hrvatskog pitanja smirilo bi odnose u čitavoj BiH i odvelo sva tri naroda u svijetlu europsku budućnost koju nesumnjivo zaslužuju.

Prvi potez u pravom smjeru bio bi stvaranje hrvatske izborne jedinice u današnjoj Federaciji BiH kako bi se jednom zauvijek spriječile izborne podvale i nasilje na štetu najmanjeg naroda. Bilo bi najbolje da se, za početak, Federacija podijeli na izborne „kotare“ koji bi, ovisno o brojnosti Hrvata u njima, donosili i određeni postotak glasova svim hrvatskim kandidatima. Pri takvom rasporedu snaga Željko Komšić mogao bi dobiti milijun muslimanskih glasova, ali mu to svejedno ne bi bilo dovoljno za izbor u Predsjedništvo BiH, osim ako se ne bi natjecao za muslimanskog člana! (Druga mogućnost je da se Komšić kandidira kao predstavnik „ostalih“, i dobije glasove Sejdića i Fincija.)

Izborom legalnih i legitimnih predstavnika hrvatskog naroda na sve položaje koji im pripadaju znatno bi se poboljšali međunacionalni odnosi, ne samo u Federaciji, nego i između Srba i Muslimana na državnoj razini. To bi olakšalo preustroj BiH u funkcionalnu državu, sastavljenu od tri entiteta i dva distrikta (Brčko i Srednja Bosna). Zašto osnivati novi distrikt? – mogao bi netko zapitati. Realno gledajući, jedini stvarno sporni teritorij između Hrvata i Muslimana je županija (kanton) Središnja Bosna. U svim ostalim dijelovima Federacije točno se zna što kome pripada, dok jedino u srednjoj Bosni etničko razgraničenje predstavlja „vrući krumpir“ od kojega svi bježe. Najlakše rješenje, koje ima i međunarodno-pravnu podlogu, je podjela na osnovi stanja u vrijeme daytonskog sporazuma, po kome bi svaka strana zadržala ono što je unijela u Federaciju; prostor koji je 1995. godine u središnjoj Bosni nadzirao HVO pripao bi Hrvatima, a sve ostalo – Muslimanima. Jasno je da će se muslimanski ekstremisti svim silama suprotstaviti tako pravednom i logičnom rješenju (iako je Armija RBiH osvojila znatno više hrvatskih prostora nego HVO muslimanskih!) U tom slučaju preostaje samo „truli“ kompromis kojega bi morala podržati i međunarodna zajednica, ukoliko ne želi doživjeti  nekontrolirani raspad svog protektorata. To znači da bi se Federacija podijelila na dva entiteta – hrvatski, koji bi obuhvaćao posavsku, herceg-bosansku, zapadno-hercegovačku i hercegovačko-neretvansku županiju (bez istočnog Mostara, Jablanice i Konjica), te muslimansko-bošnjački dio Federacije (Sarajevo, Tuzla, Zenica, Bihać, Goražde, istočni Mostar). Srednjobosanski kanton postao bi zaseban distrikt poput Brčkoga, u kome bi se sva vlast birala i uspostavljala na osnovi potpunog pariteta Hrvata i Muslimana, uz stalni nadzor susjednih bratskih entiteta („Herceg Bosne“ i „Bosne i Hercegovine“). U sastav novog „Distrikta Srednja Bosna“ ušle bi i hrvatske općine Žepče i Usora, koje u zeničko-dobojskom kantonu nemaju što tražiti, a time bi se poboljšala i etnička ravnoteža između Hrvata i Muslimana-Bošnjaka.

Navedeni prijedlog preuređenja Federacije ima čitav niz prednosti u odnosu na dosadašnje, a najveća je u tome što je prihvatljiv svim dobronamjernim ljudima (kakvih zasigurno ima i na muslimanskoj strani). Od ostalih prednosti izdvajamo nekoliko očitih:

-          osigurava se diskontinuitet teritorija sva tri entiteta, zbog čega otpadaju dosadašnji prigovori o raspadu države

-          preustroj Federacije moguće je provesti bez srpske suglasnosti (iako Banja Luka  nema ništa protiv da i Hrvati dobiju svoj entitet)

-          svaki konstitutivni narod postaje odgovoran za vlastiti razvoj, što u uvjetima gospodarskog propadanja nije beznačajno; BiH je valjda jedina europska zemlja u kojoj je broj zaposlenih (690.000) zamalo izjednačen s brojem nezaposlenih (540.000).

-          kad se osamostale, Muslimani mogu računati na izdašnu pomoć islamskih zemalja koju ne trebaju nikome dijeliti

-      bilo kakvo upletanje Hrvatske u unutarnje stvari susjedne države postaje suvišno, tim prije što od Josipovića, Milanovića i Vesne Pusić ionako nitko ništa ne očekuje. Pitanje prolaza i razgraničenja kod Neuma postaje stvar unutarhrvatskog dogovora između Hrvatske i Herceg-Bosne.

Dosadašnje iskustvo pokazuje da, gdje god se Muslimanima-Bošnjacima ukazala prilika da majoriziraju i diskriminiraju Hrvate, oni su je iskoristili, pa je sazrelo vrijeme da se pronađu kvalitetna rješenja koja će to onemogućiti. Odbijanje iznesenih kompromisnih prijedloga od strane muslimanskih političara značilo bi da su sve opcije otvorene, uključujući i raspad BiH o kojemu srpski vođa Milorad Dodik neprestano govori. Kome bi to odgovaralo?

Brojčani pokazatelji

Svaki ozbiljan prijedlog rekonstrukcije Federacije ili države BiH mora počivati na koliko-toliko uravnoteženoj raspodjeli teritorija između konstitutivnih naroda. Što se Hrvata tiče, jasno je da nikakav preustroj BiH ne može ispraviti sve nepravde koje su im nanesene u posljednjih 20 godina; međutim, umjesto beskorisne kuknjave treba barem pokušati spasiti ono što je moguće.

Prema službenim podacima, 1991. u BiH je živjelo 760.000 Hrvata, dok se danas njihov broj procjenjuje na manje od pola milijuna (450-480 tisuća). Većina ih živi u Federaciji, 10-12 tisuća u Republici Srpskoj (od nekadašnjih 150.000), te 13.000 u „Distriktu Brčko“ (od nekadašnje 22.000). Na prostoru predložene, znatno reducirane  Herceg-Bosne, koju čine četiri županije s hrvatskom većinom (Posavska, Herceg-bosanska, Zapadnohercegovačka i dio Hercegovačko-neretvanske), trenutno živi približno 300.000 Hrvata, 50.000 Muslimana i 20-25.000 Srba. (Prema popisu 1991. tu je živjelo 276.000 Hrvata, 66.000 Muslimana i 67.000 Srba.) Iz ovih podataka vidljivo je da stvaranje hrvatskog entiteta ne bi nimalo ugrozilo vitalne interese muslimanskog naroda, tim prije što bi u njegovom entitetu (Sarajevo, Tuzla, Zenica, Bihać...) ostao živjeti znatno veći broj Hrvata (150.000 prema starom popisu) nego što bi Muslimana ostalo u Herceg-Bosni (66.000). S obzirom na navedeno, može se slobodno reći da je kompromisni prijedlog razgraničenja daleko prihvatljiviji Muslimanima-Bošnjacima nego Hrvatima! S druge strane, u slučaju podjele Federacije, status Hrvata u Sarajevu, Tuzli, Zenici... ne bi se promijenio „nagore“ u odnosu na sadašnje stanje; dapače, moguće je da bi se znatno poboljšao jer bi o njima vodili brigu i Herceg-Bosna i Hrvatska!

U županiji Središnja Bosna popisano je 1991. godine 341.365 stanovnika - 147.608  Muslimana (43%), 131.791 Hrvata (39%), i 41.409 Srba (12%) (v.wikipedia...) Danas je stanje u srednjoj Bosni bitno drukčije – broj Muslimana znatno se povećao, Hrvati su pali na 85-90 tisuća, a Srbi gotovo iščezli, što pokazuju i rezultati lokalnih izbora iz listopada 2012. (v.www.središnje izborno povjerenstvo bih) Hrvatska većina održala se u Kiseljaku, Kreševu, Vitezu i Dobretićima, Muslimani su nešto brojniji od Hrvata u Jajcu, Novom Travniku i Busovači, dok u Travniku, Fojnici, Bugojnu i Uskoplju Muslimani imaju izrazitu većinu ponajviše zahvaljujući etničkom čišćenju! Ne treba zaboraviti da se u srednjobosanskom kantonu nalazi i čisto muslimanska općina Donji Vakuf, koja je tu stavljena ponajprije zbog zemljopisnih razloga. Etnički „balans“, za kojega se i Muslimani zalažu tamo gdje im odgovara (npr. u Mostaru), ozbiljno je narušen, a mogao bi se donekle popraviti priključenjem većinski hrvatskih općina Žepča i Usore srednjoj Bosni. (U protivnom, prevelik broj Hrvata ostao bi u „tuđem“ entitetu!) Sve u svemu, pretvaranjem srednje Bosne u hrvatsko-muslimanski distrikt, nijedna strana ne bi  ništa bitno izgubila, a odnosi između dva  naroda znatno bi se poboljšali na čitavom prostoru BiH.

Priča o dva grada

Kad god joj zatreba priča o ugroženosti, muslimanska strana iz šešira vadi „grad-slučaj“ Stolac, kao krunski dokaz hrvatske „agresije“ i „nepravde“ koja se nanosi  temeljnom narodu. Međutim, suhoparne brojke pokazuju da je i ovdje riječ o propagandnom pretjerivanju, što nije teško dokazati. Usporedimo stoga dvije po mnogo čemu slične općine – Vareš u srednjoj Bosni i Stolac u Hercegovini!

U Varešu su prije rata najbrojnije stanovništvo bili Hrvati (9000), uz prilično brojne Muslimane (6700), Srbe (3600) i „Jugoslavene“ (2100). U Stocu su relativnu većinu imali Muslimani (8100), pa zatim Hrvati (6200), Srbi (3900) i „Jugoslaveni“ (300). Za vrijeme rata, a i nakon njega, etnička struktura znatno se promijenila. Krajem 1993. Armija BiH osvojila je Vareš, većinsko hrvatsko stanovništvo je protjerano, a umjesto njega došli su „muhadžiri“ iz Podrinja. I muslimansko stanovništvo Stoca djelomično je pobjeglo 1992. pred četnicima i 1993. pred Hrvatima. Nakon rata većina Muslimana vratila se u Stolac (5-6 tisuća), što je zaista veliki uspjeh. Prognani Hrvati vratili su se u Vareš u znatno manjem postotku, tako da je u toj općini muslimansko stanovništvo postalo većinsko. Muslimani bi vjerojatno (p)ostali većina i u Stocu, da se tamo nisu naselili hrvatski prognanici iz središnje Bosne (a za to su ipak odgovorni oni koji su ih protjerali iz njihovih domova.) Dosadašnji rezultati lokalnih izbora pokazuju da je muslimanska većina u Varešu postojana, baš kao i hrvatska većina u Stocu. Sa stajališta ljudskih prava, čini se da su Hrvati u Stocu pokazali nešto više tolerancije od Muslimana u Varešu, ali, koga za to danas briga?! Zahvaljujući ratu, oba mjesta postala su zabite „kasabe“ koje se spominju samo kad to zatreba nečijoj propagandi. Kolikogod muslimanska strana (vjerojatno) bila nezadovoljna prijedlogom da Stolac uđe u sastav Herceg Bosne, i Hrvati, s puno više opravdanja, mogu potegnuti pitanje Vareša koji ostaje u muslimanskim rukama. Zašto je to važno? Prema već spomenutom prijedlogu podjele, to su jedine općine u Federaciji  koje, prema stanju 1991., ne bi pripale većinskom narodu, odnosno „njegovom“ entitetu. Uvažimo li sadašnje stanje na terenu, i taj argument otpada!

Dinko Pejčinović