Hrvatska je danas dovoljno tolerantno društvo pa kad, unatoč proklamiranoj ustavnoj jednakopravnosti, i dalje favorizira militantne pripadnike srpske manjine, ne bi trebala imati problema ni u zaštiti identitetskih i vjerskih raznolikosti onoga dijela pravoslavnog pučanstva, koje je svoj identitet ugradilo u sklop široke hrvatske kulturne raznolikosti

Kad je nedavno u Hrvatskom saboru politički vođa dijela srpske manjine Milorad Pupovac u raspravi oko favoriziranja te manjine na račun Hrvata u Hrvatskoj izjavio da oporbeni zastupnici zbog kritika takva zakona "žele zacementirati politiku etničkoga čišćenja", neki su mu zastupnici replicirali, podsjetivši ga da nije poslanik u srpskoj Skupštine, nego još uvijek zastupnik u Hrvatskom saboru.

Dobronamjerniji su ga pokušali upozoriti i kako svojim izjavama krši Ustav Republike Hrvatske, kao i to da niječe pravomoćne odluke međunarodnih sudova, jer i dalje uporno ustrajava na optužbama da je Hrvatska počinila etničko čišćenje Srba te da je u razdoblju od 1993. do 2007. u Hrvatsku "administrativnim mjerama" naselila pola milijuna Hrvata iz BiH, o kojima je, kako tvrdi, država brinula "tako što ih je doseljavala u Hrvatsku, na mjesta na koja su se Srbi trebali vraćati".

Ne mislim da dobronamjerna upozorenja zastupnika mogu urazumiti Pupovčeva stajališta, jer su ona sastavni dio jedne stare karađorđevićevske ili pak memorandumske politike, koja nikad ne će odustati od svojih težnja za okupacijom hrvatskih zemalja. Upravo nam to i sugerira Pupovčeva poruka o navodnom naseljavnju pola milijuna Hrvata iz BiH "administrativnim mjerama" na područja na koja su se navodno trebali vratiti Srbi.

Nema potrebe razuvjeravati Pupovca u pogrješnost njegovih mitiomanskih stajališta, nu valja ipak upozoriti na cinizam njegove poruke, kojom nastoji prikriti genocid što su ga počinile upravo srpske postrojbe kao dio jedinstvene velikosrpske politike na prostoru Hrvatske i BiH te opravdati prostor ertničkoga čišćenja polovice Bosne i Hercegovine s kojeg su protjerani svi Bošnjaci i Hrvati, a koji danas stvarno figurira kao srpska država u BiH. Upravo s tog područja, opljačkani su, masovno ubijani i protjerivani Hrvati, koji su preko Save stizali u Davor da bi spasili živu glavu, a koje je hrvatska država onda Pupovčevim "administrativnim mjerama" naseljavala tamo gdje su se trebali vraćati Srbi.

Dakle, ovi protjerani ljudi sa svojih ognjišta, osim vrećice u rukama, nisu ništa sa sobom mogli ponijeti od svoje imovine, za razliku od Pupovčevih 200 tisuća Srba, koji su, umjesto autobusima, iz oslobođenih dijelova Hrvatske bježali na ukradenim traktorima punim opljačkane robe iz kuća Hrvata, koje su s jedne trećine Hrvatske protjerali i opljačkali u razdoblju od 1990. do 1995. Ne treba dvojiti ni u Pupovčevu zauzetost oko cjelovita rješenja srpskoga manjinskog pitanja u Hrvatskoj, jer u političko favoriziranje njegovih Srba ne spada pozamašna skupina pripadnika te manjine, koja se zajedno sa svojim hrvatskim sugrađanima opirala velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku, a koju su zdušno podupirali upravo oni za koje se Pupovac zalaže.

Mnogi se s razlogom pitaju zašto Pupovčeva politika izdvaja iz ukupnosti manjinskoga pitanja upravo ljude, koji su od napadača branili svoju domovinu. I na ovo pitanje odgovor politološke naravi je vrlo jednostavan, jer je ta skupina ljudi lojalna svojoj domovini, njezinu Ustavu i zakonima, za raliku od militantnoga i zavedenoga dijela srpske manjine, koji je gotovo cijelo stoljeće bio upregnut u beogradska kola, kojim su srpki politički vođe rušile svaki oblik hrvatske državnosti, a na čemu sve do danas jaše upravo Milorad Pupovac.

Pitanje srpske manjine u Hrvatskoj treba naravno biti riješeno u skladu s već dostignutim normama Europske unije, nu i to pitanje ne bi se smjelo rješavati bez pregovora s reciprocitetnim rješenjem hrvatskoga pitanja u Srbiji, koja svojim pripadnicima hrvatske manjine nije riješila ni osnovna ljudska prava pa Hrvati u Bačkoj i Srijemu još uvijek žive u strahu za vlastite živote, premda do osnivanja Jugoslavije 1918. ta područja nikad nisu pripadala Srbiji, a istočni Srijem je sve do 1945. bio sastavni dio hrvatske države.

Jednako onako kako Milorad Pupovac ne može imati monopol na pitanjima cjelokupne srpske manjine u Hrvatskoj, tako bi  i zbog svoje nacionalističke isključivosti trebalo dovesti u pitanje i monopol Srpske parvoslavne crkve nad svim pravoslavnim vjernicima u Hrvatskoj, tim više što i zadnja brojidba pučanstva pokazuje kako, unatoč silnim političkim pritiscima, u Hrvatskoj i dalje živi znatna skupina pravoslavnih Hrvata, koji ni danas nemaju svoje vlastite crkvene organizacije, a koju su još 1922. godine razorile kartađorđevićevske vlasti te ju nezakonito i nasilno uključile u sklop Srpske pravoslavne crkve, čime su uništili jednu staru i originalnu vjersku zajednicu, a njezine vjernike, po uzoru na bizanstki model, na temelju vjerske pripadnosti nasilno uključivali u sklop srpske nacije.

Hrvatska je danas dovoljno tolerantno društvo pa kad unatoč proklamiranoj ustavnoj jednakopravnosti i dalje favorizira militantne pripadnike srpske manjine, ne bi trebala imati problema ni u zaštiti identitetskih i vjerskih raznolikosti onoga dijela pravoslavnog pučanstva, koje je svoj identitet ugradilo u sklop široke hrvatske kulturne raznolikosti.

Mate Kovačević