Cilj ovoga teksta je objasniti što je zapravo na kocki kada govorimo o novoj etici koja se globalno nametnula kada je prestao hladni rat, kao i potaknuti na razlučivanje. Neposredno poslije pada Berlinskog zida 1989. god. dogodila se globalna kulturna revolucija: novi jezik, nove paradigme, norme, vrijednosti, novi način života, nove odgojne metode i novi upravljački procesi jedne nove postmoderne etike – koja je u svojim radikalnim vidovima post-judeo-kršćanska – strahovitom su se brzinom nametnuli cijelom svijetu.

Nova etika želi biti globalno normativna; ona praktički već vlada. Većina intelektualaca i ljudi na položajima povela se za novim normama i vrijednostima, ne uzimajući si vremena brižno proučiti odakle one dolaze i što sve podrazumijevaju, dok im se oduprla tek zanemariva manjina. Sadržaj nove kulture ne podrazumijeva se sam po sebi. Ona se predstavlja kao „blaga“ i „konsensualna“, a zapravo uglavnom proizlazi iz zapadnjačke apostazije i prikriva protukršćanski program. Neznanje o tome što je doista na kocki – na društveno-političkom i kulturnom, kao i na antropološkom i teološkom području – upravo je neizmjerno, a neznanje je uvijek loš savjetnik.

Globalna kulturna revolucija

Otkad je prestao hladni rat, stotine novih pojmova i jedan posve novi rječnik proširili su se strelovitom brzinom. Navedimo samo nekoliko primjera: održivi razvoj, kulturna raznolikost, rodna jednakost, paritet, načelo pravičnosti, istospolno roditeljstvo, homofobija, seksualna orijentacija, pravo na izbor, seksualna i reproduktivna prava, ženska prava, dječja prava, nevladine organizacije, civilno društvo, participativna demokracija, dobre prakse…

Nitko više ne može poricati dominantnost tih pojmova u suvremenoj kulturi. Ovu prividnu zbrku riječi i pojmova ne možemo u cijelosti ni odbaciti ni prihvatiti. Pa ipak, taj novi globalni jezik isključuje riječi koje pripadaju specifičnoj judeo-kršćanskoj tradiciji, kao što su istina, moral, savjest, razum, srce, volja, roditelji, suprug, muž, žena, majka, otac, sin, kćer, djevičanstvo, čistoća, komplementarnost, služenje, autoritet, hijerarhija, pravda, zakon, zapovijed, dogma, vjera, ljubav prema bližnjemu, nada, patnja, grijeh, prijatelj, neprijatelj, priroda, (demokratsko) zastupanje… Nije li učitelj postmoderne razgradnje Jacques Derrida kratko prije svoje smrti 2004. god., u članku objavljenom u francuskom časopisu Le Monde, predložio da se iz francuskog pravosuđa izbaci riječ „brak“ samo zato da bi se riješio problem pravnog statusa homoseksualnih parova? Uklanjanje nekih riječi važan je čimbenik koji treba uzeti u obzir pri analizi.

Određeni broj novih pojmova pretvorio se u globalne paradigme. Tako smo sa spontanog nastajanja pojmova prešli na normativni proces po kome su manjine, koje drže moć, uspjele svima nametnuti svoje ideološko tumačenje novih pojmova; uz normativni proces ide i proces ideološke radikalizacije. Javno govoriti o homoseksualnosti kao o grijehu, na primjer, sada znači prekršiti jednu vrhovnu normu nove kulture: apsolutizirano pravo na izbor ili načelo nediskriminacije. Kulturne promjene koje su nastale po prestanku hladnoga rata poprimile su razmjere globalne kulturne revolucije. Njihove posljedice na društveni i politički život i na prenošenje kršćanske vjere neizmjerno su složene i treba ih brižno proučavati.

Nameće nam se novi društveni etos

Nove norme predstavljaju ne samo novi konceptualni okvir koji je općeprihvaćen na globalnoj razini, nego i brojna načela dinamičke akcije koja su već dovela do konkretnih i nepovratnih promjena na svim područjima društvenog i političkog života. Te promjene neposredno utječu na sve nas, tamo gdje se nalazimo, u našem svakodnevnom životu, napose na najvažnijim područjima osobnog i društvenog morala kao što su obrazovanje i zdravlje: novi zakoni i nova politika, radikalne promjene mentaliteta i načina života, pravila ponašanja u institucijama i poduzećima, promjena sadržaja udžbenika i školskih programa, nove norme i metode odlučivanja u politici, zdravstvu i odgojnim sustavima itd. – sve to znači da nam se nameće jedan novi društveni etos.

Revolucija je bila tako učinkovita da su nove norme postale općeprisutne. One prožimaju kulturu međunarodnih, nadnacionalnih i regionalnih organizacija, kulturu vlada i ministarstava, kulturu političkih (kako lijevih tako i desnih) stranaka i lokalnih autoriteta, kulturu poduzeća, obrazovnih i zdravstvenih sustava, medija, kulturu nebrojenih mreža nevladinih organizacija i transnacionalnog upravljanja. Za naše dobro ili naše zlo, bili mi toga svjesni ili ne, sve nas odgaja globalna kultura. No, recimo to još jednom: sadržaj te kulture nije neutralan; neutralnost je, uostalom, mit u koji nitko zapravo nikada nije ni vjerovao.

Nove su vrijednosti ambivalentne, one dopuštaju nezdrav suživot između potencijalnog autentičnog konsenzusa i vrlo radikalnog programa. Ambivalentnost nije sinonim za toleranciju i izbor, u što smo prečesto uvjereni. Ambivalentnost je proces razgradnje stvarnosti i istine, koji vodi do proizvoljnog obnašanja vlasti i do netolerancije – do toga da manipulativne manjine svoj program nameću nesvjesnoj većini.

Novi koncepti, integrirani u kulturu, nisu nabacani zbrda-zdola. Nova kultura ima dinamiku koja sluša svoju vlastitu unutarnju logiku. Novi su koncepti interaktivni, međuovisni, nedjeljivi. Međusobno se potkrjepljuju. Pripadaju jednom sustavu, jednoj cjelini, gdje je sve u svemu. Na primjer, po tom novom sustavu, dobro upravljanje koje, između ostaloga, pretpostavlja stvaranje konsenzusa i sudjelovanje „baze“ (nevladinih organizacija), je put kojim treba ići da bi se primijenio održivi razvoj, koji ide preko jednakosti među spolovima, čemu je preduvjet univerzalni pristup reproduktivnom zdravlju koje se pak temelji na pravu izbora i takozvanom „nerizičnom“ pobačaju. Nove paradigme su holističke: one se međusobno uključuju. Nova globalna etika zauzela je mjesto nekadašnjih univerzalnih vrijednosti o kojima se više skoro uopće ne govori.

Privid slobode izbora

Nova etika je diktat. Već je dokazala da se može nametnuti, i da je u tome sposobnija i moćnija nego li (nacionalno i internacionalno) pravo. U praksi ona već vlada svim narodima svijeta. Je li ijedan državnik predložio, razradio, izrazio alternativu novim paradigmama? Koja se organizacija usudila staviti njihova načela pod znak pitanja? Koja im se kultura uspješno oduprla? Činjenica je da svi utjecajni društveni i politički čimbenici posvuda u svijetu ne samo da se nisu oduprli, nego su usvojili i prihvatili nove paradigme. Svi su se pokorili.

Usprkos silovite učinkovitosti, globalna kulturna revolucija jedva da je bila primijećena. Bila je to tiha revolucija. Odigrala se bez prolijevanja krvi, bez otvorenog sukobljavanja, bez državnih udara i bez institucionalnih preokreta. Ni u jednoj zemlji svijeta nije bilo čak ni otvorene i ozbiljne demokratske rasprave o sadržajima novih pojmova. Ne pokušavajući umanjivati odgovornost onih koji tu revoluciju nisu shvatili ozbiljno, držim da ovi čimbenici pomažu objasniti zašto se nikada nije pojavio nikakav organizirani otpor ili protivljenje. Sve je prošlo bez buke, putem neformalnih paralelnih i horizontalnih procesa, putem pojašnjavanja vrijednosti (stručnjaci tobože „pojašnjavaju“ vrijednosti kultura i tradicija da bi zapravo u njih uključili svoje vlastite programe), putem dijaloga, partnerstva, socijalnog inženjeringa, kulturnog prilagođavanja i uz pomoć drugih „blagih“ tehnika – tehnika socijalnih promjena koje su manipulativne u onoj mjeri u kojoj prikrivaju program nekolicine, i pokušavaju ga nametnuti svima.

Revolucija se dogodila iznad nacionalne razine (u Ujedinjenim narodima) i ispod nje (na razini koju nazivamo „pokret civilnog društva“). Pravi „vlasnici“ nove etike nisu vlade i građani koje one zastupaju, nego utjecajne skupine koje vrše pritisak i pokušavaju ostvariti svoje partikularne interese. Te su skupine bile glavno oružje u revoluciji; to su eksperti koji su s manipulativnim namjerama iskovali novi rječnik, to su pioniri nove kulture, voditelji kampanja senzibilizacije, to su partneri iz baze, socijalni inženjeri, šampioni nove etike.

Budući da je zaobišla demokratska načela, revolucija nije uzdrmala izvanjske strukture političkih institucija. Još nije promijenila njihov mandat. Još nije dovela do nekog novog političkog režima. Radikalne promjene mentaliteta i ponašanja dogodile su se unutar institucija, unutar obitelji, škola, bolnica, poduzeća, kultura, ministarstava, vlada, vjerskih organizacija. Institucionalna fasada ostala je stajati, ali stranci su već zauzeli sve prostorije u kući. Mjesto postmoderne borbe je unutarnje, i zbog toga ga većina još nije prepoznala.

Izvor: http://www.dialoguedynamics.com

Priredila: Lidija Paris