Kad putujete Hrvatskom ili kad ju promatrate iz zrakoplova ne možete a ne primijetiti da je većinom nenaseljena, da su pašnjaci uglavnom pusti, da je zemlja malo obrađena, da je Dalmacija suncem obasjana i da more s otocima ostavlja svakog bez daha. U ovoj se rečenici krije dugoročna gospodarska strategija Hrvatske.

Uz površinu kopna od oko 56.6 tisuća četvornih kilometara, površina teritorijalnog mora iznosi oko 55 % površine kopna, a uz površinu mora od vanjske granice teritorijalnog mora do granice s Italijom na moru koja iznosi oko 42 % površine kopna, Hrvatska više nije tako mala država. Površina mora Hrvatske (oko 54.9 tisuća četvornih kilometara) gotovo je jednaka površini kopna, tako da je Hrvatska s površinom kopna i mora praktično veća od Austrije. Naime, Hrvatska ne koristi Jadransko more i morsko dno na način kako i koliko bi mogla, tj. resurse ispod površine morskog dna, tako da je to prirodno bogatstvo gotovo netaknuto s obzirom na male dubine Jadrana (prosječno oko 252 metara, najviše 1233 metara, a gotovo polovica Jadrana ima dubinu ispod 100 metara). Zahvaljujući moru (hrana; more je plava njiva) i morskom dnu (izvori energije, rude, itd.) Hrvatska ima sigurnu budućnost s obzirom na suvremenu tehnologiju eksploatacije mora i dna mora. Uz brodogradnju, kao temeljnu industriju koja će osmisliti projekte potrebne za učinkovitu eksploataciju vjetrova (vjetroelektrana na moru i kopnu), mora (ribogojilišta) i dna mora (nafta, plin, rude), Hrvatskoj je potrebna željezara sposobna pratiti te projekte. Racionalni ekološki pristup u svemu ovom je više nego važan.

Uz bolje povezivanje otoka s kopnom (gradnja mostova i tunela gdje god je to razumno moguće, a gdje nije poboljšati ili uspostaviti brzu i suvremenu trajektnu vezu) otoci bi gospodarski oživjeli (najbolji je primjer otok Krk i Krčki most). Naša građevinska industrija i brodogradnja mogu ostvariti taj vjekovni san otočana.

Pelješki most nema alternative, a novac za gradnju se može prikupiti u vrlo kratkom roku, jer barem tristo tisuća Hrvata ma gdje oni bili je spremno priložiti tisuću eura, i na taj način postati vlasnici mosta. Taj bi se princip mogao koristiti još u barem deset projekata presudnih za gospodarski oporavak Hrvatske, jer vjerojatno deset posto Hrvata je spremno investirati deset tisuća eura u gospodarski razvoj Hrvatske. Upravljanjem s tim novcem moralo bi biti vrlo transparentno, a mogući lopovi dobili bi doživotne zatvore uz vraćanje ukradenog kao primjer ostalima, što bi zakonom trebalo regulirati.

Proizvodnja zdrave hrane morala bi biti jedan od temelja gospodarskog oporavka Hrvatske. Samo bi Dalmacija mogla hraniti čitavu Hrvatsku, a uz mogućnosti Slavonije i Baranje, postali bi izvoznici hrane. S razumnim cijenama hrane turisti bi mogli ostaviti u Hrvatskoj koji euro više tijekom turističke sezone. Prateći godinama poljoprivrednu emisiju nedjeljom i poljoprivredni laik može shvatiti da je riječ o namjernoj dezorganizaciji poljoprivrednog sektora Hrvatske. Zar je moguće da moramo uvoziti mlijeko, svinjetinu, puretinu, itd.?

Turizam ne smije biti glavni izvor prihoda Hrvatske, jer u slučaju nedolaska turista zbog tko zna kojeg razloga imat ćemo velike štete. Država mora investirati samo u elitni turizam (nismo spremni za masovni, pogotovo ne nacionalni parkovi poput Plitvica), a građani će u turizam ulagati prema svojim mogućnostima. U tome mogu pomoći pozitivna i negativna iskustava Istre kao razvijene turističke regije Hrvatske. Korištenje Jadrana za nautički turizam treba strancima adekvatno naplatiti i zahtijevati od svih poštovanje prema takoreći netaknutoj prirodi (to pogotovo vrijedi za putničke krstarice).

Osunčana Dalmacija, taj neiskorišteni energetski potencijal, mogao bi sunčanom energijom riješiti dugoročne potrebe Hrvatske za električnom energijom. Za solarni krov na kući snage 10 KW trenutno treba izdvojiti oko 30 tisuća eura. Za sto takvih krovova ukupne snage od jednog MW potrebno je tri milijuna eura. Za 70 tisuća krovova snage 10 KW svaki dolazimo do snage nuklearke Krško, vrijednosti 2.1 milijardi eura. Kako s povećanom proizvodnjom solarnih krovova, tj. solarnog sustava cijena istim pada, a tehnologija se ubrzano razvija (Njemačka već proizvodi električnu energiju pomoću sunca kao dvadeset nuklearki, uz napomenu da jug Hrvatske obiluje suncem), za očekivati je da će sunce u Hrvatskoj konačno dobiti mjesto koje zaslužuje. Kršovita Dalmacija može proizvesti električne energije pomoću sunca onoliko koliko smo spremni u tu proizvodnju investirati, a s našom (budućom) tehnologijom (zahvaljujući našim nadarenim inovatorima) stvorila bi se nova industrijska grana.

S proizvodnjom električne energije pomoću vjetra Hrvatska definitivno može postati energetski neovisna zemlja. Premda je električna energija dobivena pomoću vjetra i sunca još uvijek skupa, dugoročno treba razmišljati, jer se vjetar i sunce ne uvozi. Pružiti priliku svakako treba našim nagrađivanim inovatorima kako bi se smanjila ovisnost o uvoznim dijelovima vjetroelektrana. Vjetroviti Jadran i male dubine mora garantiraju sigurnu instalaciju i proizvodnju električne energije pomoću vjetroelektrana. Zahvaljujući vjetroelektranama mnoge industrije u Hrvatskoj mogu ponovo oživjeti.

Dok se sunce i vjetar ne počnu ozbiljnije koristiti vidjeti što se može učiniti s postojećim termoelektranama i hidroelektranama kako bi se postigla što bolja iskoristivost. Svaka buduća gradnja novih termo i hidro-elektrana mora biti ekološki potpuno prihvatljiva.

Osnovati elitno sveučilište koje će pokrivati sva znanstvena područja i polja, što znači da će na njemu predavati najbolji nastavnici s dokazanom izrazitom međunarodnom reputacijom i neupitnog morala. Bez kvalitete, a ona se ne može temeljiti na prosjeku, Hrvatska sebi ne može osigurati populaciju spremnu dati domovini najbolje što mogu. Upravo je loš prosjek (mediokritet) dobio priliku upravljati Hrvatskom. Umjesto da daju, oni su oduzimali, i s tom praksom upornog biranja mediokriteta koji se u životu nisu s ničim dokazali treba jednom zauvijek prestati. Oni državom ne mogu upravljati na način kako se od političke, gospodarske i društvene elite očekuje, a to dokazuju već gotovo stoljeće. Kako mediokritet može proizvesti samo mediokritet, tako se i lopov najbolje snalazi u lopovluku, a lažov u lažima, pa će stoga i oni koji završe neki od studija na elitnom sveučilištu biti slični svojim nastavnicima.

Na području dalmatinskog krša negdje u Zagori izgraditi zatvor otvorenog tipa u kojemu bi godinama radno boravili oni koji su opljačkali Hrvatsku. Njihov bi posao (12-satno radno vrijeme) bio otkrivanje blaga u škrtoj zemlji (loza, masline, itd.), za njih poučno, za nas korisno, a za turiste zanimljivo.

Još bi se moglo mnogo toga napisati i ići u detalje, no poruka je već u ovom obliku, čini mi se više nego jasna.

Dr.sc. Ivica Tijardović