Evo prošla je prva godina mandata aktualne Vlade RH, odnosno Kukuriku koalicije na čelu sa SDP-om i HNS, uz očekivano pasivnu participaciju IDS-a i HSU-a u istoj. Vladajući su u svojoj predizbornoj kampanji tamo negdje na ljeto 2011. strastveno najavljivali promjene nabolje u Lijepoj Našoj pod njihovim vodstvom. Gladnoj hrvatskoj javnosti i hrvatskim biračima, nakon lošega vođenja države bivšega HDZ-ova vodstva koje je ravnalo hrvatskom Vladom u dva uzastopna četverogodišnja mandata, vođe Kukuriku koalicije plasirali su vješti trik iz političkoga marketinga, tzv. Plan 21, koji bi trebao podignuti posrnulo hrvatsko gospodarstvo i vratiti osmjehe na lica hrvatskim građanima.

No, samo godina dana „kukuriku vlasti“ bila je dovoljna da aktualni gospodarski pokazatelji sami raskrinkaju taj „plan“ kao vještu opsjenu, koja je, naravno, poslužila svrsi.

Svrgnuta je HDZ-ova vlast, koja je, ruku na srce, svojim pogrešnim politikama i pogrešnim ljudima na vodećim mjestima umnogome pomogla novopridošlim vladajućim da preuzmu odgovornost za vođenje države. Čak i bez famoznog Plana 21 došlo bi do promjene vlasti. Ipak, Plan 21 koji je ubrzo postao „Prijevara 21“ ili „Plan za povećanje poreza i poskupljenja“ ukazao je na svu naivnost hrvatskoga građanina-birača. Slavodobitne najave iz Kukuriku koalicije da će u samo nekoliko mjeseci u Hrvatsku stići strane investicije (spominjali su se Rusi, Kinezi, Britanci, Arapi,…), čime će se podignuti hrvatsko gospodarstvo, povećati zaposlenost i okrenuti negativni gospodarski trend prema pozitivnom, raspršile su se već na kraju prve godine mandata nove Vlade kao mjehuri od sapunice.

Umjesto privlačenja stranih investicija kroz porezne i građevinske olakšice potencijalnim investitorima koji će zaposliti hrvatske ljude, te poticajima za hrvatske poduzetnike i obrtnike koji su  orijentirani na izvoz, Vlada puni i ovako nabujali državni proračun novim poskupljenima režija, poreznim nametima linearno za sve, smanjenjem prava radnika u javnom i državnom sektoru. Spominje se i smanjenje plaća za 5 posto za oko 250.000 zaposlenih i javnim i državnim službama. I sve zato kako bi ispunila uvjete da se dodatno „povoljnije“ zadužuje u međunarodnim financijskim institucijama jer nam kreditne agencije prijete da će nas ocijeniti rejtingom „smeća“. Zar im nije palo na pamet da se otvaranjem velikim stranim investicijama, poglavito bogatim iseljenicima hrvatskog podrijetla, neće morati (toliko) zaduživati jer će strani investitori kroz svoje doprinose i poreze financirati tu istu državu da se nećemo morati zaduživati? Što radi hrvatska (gospodarska) diplomacija u svijetu, kome se obratila od hrvatskih iseljeničkih (gospodarskih) zajednica od SAD-a, Kanade, Švicarske, Austrije, Njemačke, Australije i drugdje? Ako u dijaspori živi oko 5 milijuna Hrvata i njihovih potomaka (dakle, ima ih više nego što živi Hrvata u Republici Hrvatskoj!), nije moguće da nema barem tisuću (možda i na desetke tisuća) uspješnih i bogatih hrvatskih iseljenika-poduzetnika koji bi se vratili u svoju domovinu i ovdje otvorili podružnice svojih firmi ili posve nove tvrtke, zaposlili ljude i tako pomogli da se izvučemo iz gliba? Iseljeni Hrvati, koji imaju znanje, tehnologiju i tržišta, želi, mogu i hoće pomoći, samo im se treba obratiti na pravi način, doći do njih, lijepo ih pozvati, osigurati im da za realnu vrijednost kupe građevinska zemljišta u Hrvatskoj, sagrade tvornice i pogone te pokrenu proizvodnju. Treba srušiti birokratski zid koji ih godinama tjera od povratka u Hrvatsku osim u umirovljeničkoj dobi i sve može biti dobro. I to vrlo brzo. Jer, ako su nađi iseljenici uspjeli u zapadnom svijetu gdje je konkurencija golema i nemilosrdna, ovdje će uspjeti bez previše muke, a time će uspjeti i Hrvatska. I što ako ovdje dodatno zarade, pa logično je da svaki poduzetnik koji ima svoju tvrtku želi zaraditi, pa tako želi zaraditi i iseljeni Hrvat. No, zaradit će i domovinska Hrvatska, i te kako, jer će veliki dio svoje zarade investirati u Hrvatsku i kapital će ostati u Hrvatskoj. Nemam ja ništa protiv stranaca, odnosno stranih investitora (primjerice iz Katara, npr.). No tko može više voljeti svoju zemlju od Hrvata, uz dužno poštovanje svim dobronamjernim i dobrodošlim strancima koji žele podignuti hrvatsko gospodarstvo da što prije postane konkurentno u EU. I to vam je moj skromni prijedlog, moj „Plan 22“.

No, umjesto povećanja zaposlenosti, mi danas imamo zastrašujuće povećanje nezaposlenosti koje je sredinom prosinca 2012. premašilo brojku od 350.000 nezaposlenih ljudi! Oni koji danas imaju sreću da uopće imaju neki pristojan posao (poglavito oni koji rade u državnoj ili javnoj službi, zaštićeni svim mogućim i nemogućim kolektivnim ugovorima) teško da mogu razumjeti kako je toj vojsci nezaposlenih koja svakodnevno svoju poslovnu sreću traže na skromnoj oglasnoj ploči Zavoda za zapošljavanje, na kojoj se trenutno nudi ukupno oko desetak tisuća novih radnih mjesta. Dakle, danas u RH za jedno novostvoreno radno mjesto konkurira 35 nezaposlenih. Usto, značajan dio njih čine mladi ljudi koji nisu nikad radili ili su radili nešto usputno čekajući pravu priliku. Zato nije ni čudno da hrvatska mladež svoju poslovnu sreću traži u prekomorskim zemljama ili diljem Europe, na sramotu svih onih koji bi trebali (morali!) znati zadržati te mlade (nerijetko i vrlo obrazovane) ljude da svojim znanjima, motivacijom i mladošću pomognu podizanju na noge ove gospodarski posrnule i osiromašene države.

No, vladajućima očito nije ni na kraj pameti razmišljati kako će i građani koji rade (dakle, zaposleni) plaćati sva ta poskupljenja životnih troškova (hrane, goriva, javnog prijevoza, struje, vode, grijanja…) kao i cijeli niz poreza, kao i na moguće uvođenje poreza na (teškom mukom i odricanjem stečene) nekretnine. Naime, rijetko tko se može pohvaliti da je u proteklim godinama doživio povišicu plaće, a u međuvremenu su praktički sve režije poskupjele, i to za 30-40 posto! Onda možete misliti kako je nezaposlenima, kako oni žive, od čega uopće žive? S naknadom sa burze rada ne mogu platiti ni režije. Primjerice, što ako oba supružnika ne rade i imaju dvoje školske djece? Zanima li to uopće Banske dvore? Ti (nezaposleni) ljudi nisu lijeni, gospodo, ti ljudi žele raditi i hraniti svoje obitelji. Gospodo, vi ste dobili mandat da osigurate uvjete u gospodarstvu da ti ljudi budu zaposleni. Dakle, više vam „ne pale“ izgovori da je za sve loše u državi kriva prošla vlast, recesija, depresija, „raspored zvijezda“, poplave, suše, i ne znam što... Vi ste sada odgovorni za ovu državu i za ove ljude. Ukoliko niste sposobni osigurati bolji život građanima Hrvatske, pošteno bi bilo da podnesete ostavke i da na vlast dođu ljudi koji znaju, hoće i mogu. Dakle, nezaposleni ne traže da ih zaposlite u državnoj i javnoj službi koja je ionako prebukirana vašim stranačkim kolegama, istomišljenicima, rodbinom, prijateljima i drugom „kvalificiranom“ radnom snagom. I zato smo tu gdje jesmo, jer je i dalje prvi kriterij za zapošljavanje u javnoj i državnoj službi podobnost, a ne sposobnost (čast iznimkama!). Trenutno nezaposleni bili bi zadovoljni da rade i u zdravom realnom, privatnom, sektoru i da za svoj rad primaju plaću od koje mogu pristojno živjeti, te plaćati svoje životne troškove i državi što joj pripada. I zato ne optužujte privatne poduzetnike i obrtnike, nego im pomognite kroz poticaje te porezne i druge olakšice da što lakše posluju, a onda će oni sami zapošljavati ljude, a ne otpuštati iste jer (trenutno) ne mogu osigurati dovoljno posla i prihoda za sve.

Svim Hrvatima iseljene i domovinske Hrvatske, ali i svim drugim građanima dobre volje, želim sretan i blagoslovljen Božić i uspješnu novu 2013. godinu!

Ivan Matić Nević