U neka druga, davno prošla vremena trojac iz naslova bio je nešto bez čega je bio nezamisliv kraljevski dvor. Kralj je Božjom milošću vladao i dijelio pravdu, pjesnik je opjevavao kraljeve pohode i legitimirao poredak kroz umjetnost, to jest mitotvorbu, a luda je imala funkciju zabavljača, njegove ludorije služile su kao svojevrsni kontrapunkt ozbiljnosti i pompi na dvoru. U zapadnom svijetu odavno već nema pravih kraljeva, pjesnici opjevavaju neke svoje, manje ili više uvrnute svjetove, i za to očekuju državnu apanažu, a lude su se, ostavši bez posla, preselile na televiziju i druge medije.

Ipak, jednom uspostavljeni obrasci ponavljaju se u različitim varijacijama i nijansama. Zanimljivo ih je prepoznavati, nedopustivo poistovjećivati. Ovih su dana obljetnice smrti Franje Tuđmana i Vlade Gotovca, državnika i pjesnika. Obojica zauzimaju važno mjesto u novijoj hrvatskoj povijesti, ali nekima to kao da nije dovoljno pa ih stalno pokušavaju (zlo)upotrijebiti u nekim suvremenim prijeporima. Gotovčevo nezadovoljstvo vlastitom političkom ulogom u sudbonosnim trenucima uspostave hrvatske države obilato su koristili Tuđmanovi protivnici još za pjesnikova života. A naročito nakon njegove smrti. Štoviše, sustavno se radilo na uspostavljanju cijelog jednog kulta Vlade Gotovca kao reprezenta svega onoga što Tuđman nije. Ironija sudbine jest u tome da su kreatori tog kulta bili oni koji su, dok su Tuđman i Gotovac robijali za hrvatsku stvar, zdušno služili režimu koji je tu dvojicu domoljuba proganjao i zatvarao.

Gotovac je Tuđmana nadživio godinu dana, no kao povijesna osoba Tuđman će nadživjeti Gotovca onoliko dugo koliko bude Hrvatske i Hrvata. To je danas kristalno jasno čak i onima kojima Tuđman nije bio simpatičan, a bilo bi jasno i Gotovcu da je živ. Međutim, dok bude hrvatske kulture Gotovcu će u njoj biti zajamčeno mjesto kao pjesniku i intelektualcu koji se borio za slobodu kao univerzalnu vrijednost, a u tom kontekstu i nacionalnu slobodu. Ostajući kritičan prema vlasti i kada je ona postala hrvatska, Gotovac može također poslužiti kao paradigmatičan primjer poželjnog odnosa intelektualca prema vlasti općenito. Koliku je ulogu u toj kritičnosti imala osobna taština ili frustriranost zbog vlastitog političkog neuspjeha, s vremenom će postajati sve manje važno. Ono što će ostati jest činjenica da su i Tuđman i Gotovac Hrvatsku željeli, za nju se borili i na koncu izborili. Pri tome je državnik državu vodio i rješavao praktične probleme, dok je pjesnik, što mu je i funkcija, ostvareni ideal kritizirao jer ostvarenje nekog ideala nužno nije idealno.

Kako vrijeme bude protjecalo, oni koji su pokušavali instrumentalizirati Gotovca, ne toliko protiv Tuđmana koliko protiv ''ideala'' za koji su se i Tuđman i Gotovac borili, polako će odustajati. Jer glumiti pijetet prema onome koga si svojedobno zatvarao, odnosno koga su zatvarali tvoji ideološki predšasnici, nije lako. A naročito kada više nije produktivno u aktualnim ideološkim okršajima. Zato eksponenti kvazilijevog jugotužja sad pogled okreću prema Gotovini nadajući se da bi im on mogao poslužiti u iste svrhe kao i Gotovac. Međutim, to je još grotesknije od pokušaja instrumentaliziranja Gotovca. Osim toga, Gotovina ne izgleda kao čovjek kojim bi se dalo manipulirati. To što je pružio ruku i Josipoviću, i Milanoviću, i Šeksu, i mnogim drugima, ne znači da zna tko je tko. Stoga su smiješni i pomalo gadljivi pokušaji ''Jutarnjeg lista'' i sličnih medija da ga prikažu kao čovjeka sklonog politici kakvu oni propagiraju. Odlaskom na Tuđmanov grob s izaslanstvom HDZ-a i obitelji pokojnog predsjednika te na misu zadušnicu Gotovina je zorno pokazao što misli o tome tko je tvorac moderne Hrvatske. Tuđmanovi osporavatelji mogu se gristi od muke koliko hoće, povijest ih polako šalje tamo gdje im je mjesto. U zaborav.

Jedan od onih koji to ne shvaćaju jest i umirovljeni komedijaš iz Grškovićeve. Kao što je luda svojevrsna parodija institucije kralja, tako je i institucija bivšeg predsjednika svojevrsna šala na račun institucije predsjednika. Tragikomično je da obnašatelj te uloge, koji je uglavnom pričao viceve dok je bio stvarni predsjednika, sada pokušava nastupati ozbiljno. I bome tek sada me uspijeva nasmijati. Dobro mu je ono s Vojvodinom! Dok su srpski neprijateljski vojnici bili u Lijevim Štefankima, u koje se inače u mirna vremena putovalo ZET-ovim prijevozom, Tuđmanu se navodno po glavi motala Vojvodina.

Damir Pešorda