Politika koja ne bude suvereno štitila interese svoga naroda mogla bi završiti kao i Brozovo pogodovanje da se 1945. "zadovolje Srbi", kad je zbog takva opravdanja stradalo oko 200 tisuća hrvatskih vojnika i civila u razdoblju poslije završetka rata

Hrvatska je s razlogom zabrinuta da bi politika, koju očituju predsjednik Republike Ivo Josipović i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, mogla, zbog oslobađajuće presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, potaknuti protiv hrvatskih branitelja novi val politički montiranih procesa, kako bi se "zadovoljilo Srbe".

Na takav zaključak upućuje nas i Josipovićeva izjava kako "još nitko nije procesuiran za zločine u Oluji, jer je proces vođen u Den Haagu" i da je "Hrvatska nakon suđenja Gotovini i Markaču od Haaga zatražila predmet i dokaze"  te je "najavio istrage i proicesuiranje zločina".

Začuđuje kako Josipović kao ozbiljan političar i bivši profesor Pravnoga fakulteta, unatoč pravomoćnoj odluci suda, doduše amnestira dvojicu generala, nu prednost pred pravomoćnom sudskom odlukom ipak daje haškoj optužnici. Iz takve bi se formulacije moglo zaključiti kako predsjednik Republike ne poštuje sud, a njegovu pravomoćnu presudu očito, kao i u Srbiji, smatra političkom odlukom.

Nije istinita ni tvrdnja kako za zlodjela tijekom i poslije operacije Oluja ntko nije do sad procesuiran, na što je već trebalo reagirati Državno odvjetništvo, koje svojedobno i objavilo podatke o podignutim optužnicama i pravomoćno osuđenim za kaznena djela.

Ono što je Josipović govorio srbijanskim medijima nedavno je u Bruxellesu pojasnila i prva potpredsjednica Vlade Vesna Pusić,  izjavivši da je "naš stav da presuda utvrđuje kako ti ljudi (Gotovina i Markač) nisu odgovorni za zločine, što ne znači da zločina nije bilo i da ne treba procesuirati one koji su potencijalno mogli biti odgovorni".

Dakle, gospođa Pusić jednako kao i Josipović očito ne priznaje pravomoćnu odluku Žalbenoga vijeća Haaškoga suda, ali ni mnoštvo do sad pravomoćno donesenih presuda za počinjena zlodjela na hrvatskim sudovima, pa sad najavljuju ponovnu akciju uhidbeno-sudskoga iscrpljivanja Hrvatske.

Doduše, gospođa Pusić je otišla i korak dalje od Josipovića te najavila procesuiranje čak i onih koji bi mogli biti "potencijalno" odgovorni za zločine, što opet nije ništa drugo do najava političkoga progona, kako bi se i bez pronalaska možebitno pravih počinitelja, iz osvete prema hrvatskoj pobjedi "zadovoljilo Srbe".

Umjesto da nakon pozitvne i oslobađajuće presude poduzmu diplomatske korake kako bi se ispravila godinama nanošena nepravda Hrvatskoj u međunarodnim diplomaskim odnošajima te potakne pitanje isplate ratnih šteta, Hrvatska bi trebala po najavama svojih političara nastviti politiku bivše haaške tužiteljice Carle del Ponte, koja je u sklopu novoga srpskoga Memoranduma, odnosno restauracije srpske osvajačke politike, nastojala izjednačiti žrtvu i agresora te na taj način osloboditi Srbiju i bivšu SFRJ za agresiju na Hrvatsku, što je u nekim europskim krugovima bio preduvjet za uspostavu regionalne zajednice, koja je pos svojim osobinama podsjećala na nedomkratske, nelegitimne i nasilne jugoslavenske tvorevine u prošlom stoljeću.

Što je to značilo samo na financijskoj razini najbolje svjedoči opet podatak predsjednika Republike Ive Josipovića koji je izjavio kako je Hrvatska samo u stambeno zbrivanje srpske manjine izdvojila oko pet i pol milijarda eura, dok svakodnevno na stotine hrvatskih radnika ostaje bez posla, a imovina im zbog zaduženja i kreditzne nesposobnosti završava na bubnju. Hrvatska politika kao da je potpala pod utjecaj srpske promidžbe u kojoj se na sav glas trubi kako "međunarodno pravo mora važiti za sve podjednako, a ne za neke narode više, a za druge manje", što bi trebalo značiti da su Srbi pogođeni priznanjem međunarodnim ispravnosti  hrvatskoga Domovinskog rata.

Da je pravodobno poštovano međunarodno pravo Srbija i JNA već davno bile kažnjene, a do agresije na Hrvatsku nikad ne bi ni došlo. Jednako bi tako davno na sudu završili i vođe Jugoslavenske narodne armije, koji su sa srpskim postrojbama i počinili agresiju na Republiku Hrvatsku, a zločinci koji su sravnili grad Vukovar te protjerali njegovo pučanstvo ili ga zatočili u logore te razorili Dubrovnik protjeravši sa zaposjednutih područja u jednom trenutku preko 900 tisuća ljudi, odavno su trebali biti na izdržavanju kazne.

Zbog takvoga odnosa su pojedinci iz sastava srpske okupacijske vlasti postali svojedobno i manjinski zastupnicima u Hrvatskom saboru, a neki, poput Save Štrpca, i pravni savjetnici del Pontina Tužiteljstva u Haagu.

Hrvatska politika bi se trebala napokon, a poglavito nakon Meronove presude, osloboditi svoje tradicionalno podložničke politike, koju su nastranim jugoslavenstvom vodili  tzv. hrvatski komunisti kako bi se svojom neizmjernom ljubavi prema Beogradu dodvorili velikosrpskoj politici, umjesto da su i u okviru bivše SFRJ tražili interese svoje republike.

Politika koja ne bude suvereno štitila interese vlastita naroda mogla bi završiti kao i Brozovo pogodovanje partizanima da se 1945. "zadovolje Srbi", kad je zbog takva opravdanja stradalo oko 200 tisuća hrvatskih vojnika i civila. To bi trebao znati i predsjednik Republike kad jednostrano veliča jugoslavenski partizanski pokret, odgovoran za počinjene masovne zločine nad hrvatskim narodom, kao i za polustoljetnu okupaciju zemlje.

Mate Kovačević