Ovaj put u kolumni Lidije Gajski gostuje Dražen Gorjanski, specijalist obiteljske medicine, djelatnik Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje u Osijeku te asistent na Medicinskom fakultetu u Splitu.

Napisao je tri knjige o zdravstvu: Je li hrvatski zdravstveni sustav – sustav?, Korupcija u hrvatskom zdravstvu (zajedno s Natašom Škaričić, Lidijom Gajski, Srećkom Sladoljevim i Matkom Marušićem) i Obnova zdravstva.
Svi izneseni stavovi i izrečena mišljenja isključivo su osobna gledišta autora i nisu službeni stavovi Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.

Afera Hipokrat

Nedavna afera sarkastičnog naziva Hipokrat po svojoj je brojnosti liječnika pod istragom te njihovom zbunjenošću i nerazumijevanjem razloga zbog kojih ih se istražuje ukazala na znatno veće i značajnije probleme no što je to broj optuženih. Riječ je o dvije porazne činjenice. Prva je od njih da gotovo cijela liječnička profesija drugačije doživljava pojmove poput mito, korupcija, etično ili nemoralno od većine građana, ali i od postojećeg Kaznenog zakona. Tako liječnici, gotovo bez izuzetka, ne vide ništa sporno u tome što im tvornice lijekova plaćaju egzotična putovanja, darivaju ih ili im opremaju ordinaciju u zamjenu za propisivanje lijekova. Jednostavno smatraju da  im to, kao liječnicima, pripada.

Druga je porazna činjenica pokušaj industrije lijekova od izuzimanja iz pravnog sustava države u kojoj radi, stvaranje svojevrsne pravne oaze u kojoj za njih zakoni te države jednostavno ne vrijede. Koliko su već u tome uspjeli govori i postojanje članka 17.  Općih uvjeta ugovora o provođenju zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja koji se potpisuje između HZZO-a i svake zdravstvene ustanove, a koji određuje da vrijednost sponzorskog materijala, darova, reprezentacijskih troškova i sličnih troškova koje (liječnici ili ustanova) dobivaju od pojedine farmaceutske tvrtke, a koji ne uključuju sponzorstva za prisustvovanje stručnim i znanstvenim sastancima, predavanjima i sličnim skupovima u Republici Hrvatskoj i inozemstvu, neće biti u jednoj kalendarskoj godini veća od 1.000,00 kn.“ Drugim riječima, korupcija liječnika i zdravstvenih ustanova neće biti korupcija u području plaćanja putovanja kao i darova vrijednosti do 1.000 kuna u jednoj godini. Iz toga proizlazi i da je potkupljivanje liječnika plaćanjem putovanja i darivanjem također legalno.

Ispiranje mozga

Nastalo stanje življenja u paralelnom svijetu odnosno drugačijeg doživljavanja uobičajenih normi i  pojmova neodoljivo podsjeća na posljedice ispiranja mozga. Naime, industrija lijekova sustavno i strpljivo svjesnim iskrivljavanjem stvarnosti putem davanja novih, lažnih naziva poznatim i postojećim pojavama mijenja doživljaj i značenje tih pojava. Primjerice, korupcija se ne označava korupcijom nego se naziva „studijskim  putovanjem“, „stručnim usavršavanjem“ i „edukacijom“,  mito se naziva „poklonom“ ili „simbolični darom“ dok se sukob interesa imenuje „uređenim odnosom“. Apsurdno i cinično – industrija je lijekova cijeli projekt izmjene moralnosti zdravstvenog sustava  kojim se nemoralno i nezakonito pretvara u moralno i poželjno nazvala upravo aktom o „etičkom (!) oglašavanju.“

No, svi zdravstveni sustavi imaju ugrađene osigurače – tijela čija je zadaća spriječiti otklon sustava u neprimjerenom smjeru. To su obično Liječničke komore, osiguravajuća društva (u nas HZZO) pa i samo ministarstvo. Te ustanove, držeći se svoje društvene zadaće, razloga svoga postojanja te kodeksa medicinske etike koji (u nas) jasno nalaže da je liječniku osim redovite nagrade za liječnički rad, u obliku plaće ili honorara i zadovoljstva da je pomogao pacijentu, drugo stjecanje materijalne ili bilo koje druge koristi iz njegova liječničkog rada protivno ovom Kodeksu, predstavljaju, ili bi trebale predstavljati čvrst oslonac u stvarnosti, svojevrsni štit od iskrivljenih moralnih stavova koje industrija lijekova liječnicima želi nametnuti. No, što ako se takav oslonac izmakne, što ako i same  krovne ustanove ne samo prihvate, nego počnu i nametati isti sustav vrijednosti kao i tvornice lijekova? Neće li se time ispuniti svi uvjeti za mijenjanje uvjerenja i prihvaćanje novog sustava vrijednosti. Po svoj  prilici hoće. Sasvim je izgledno kako će cijela struka početi govoriti novim jezikom u kojemu će pojmovi korupcija biti zamijenjeni studijskim putovanjem ili poklonom, a stari Kodeks medicinske etike u kojemu se ranije tražio savjet za ispravno postupanje, zamijeniti će Ugovor o etičkom oglašavanju u kojemu će se tražiti svi mogući „oblici suradnje“ s tvornicama lijekova. Nažalost, potvrda se te pretpostavke iščitava iz forumskih reagiranja brojnih ogorčenih liječnika koji se, doista iskreno i u krajnjem čudu, pitaju zbog čega ih se osuđuje u aferi Hipokrat.

Tko je kriv?

Neupitna je odgovornost liječnika koji su podlegli sirenskom zovu industrije lijekova. Ali, na to putovanje na kojemu se gotovo nemoguće oduprijeti prekrasnom pjevu, prisilila ih je upravo Liječnička komora, dakle ono tijelo koje bi trebalo biti neupitna moralna vertikala zdravstva. Naime, upravo je Liječnička komora propisala obavezu postojećeg načina licenciranja koje se, uz ostalo, može obaviti skupljanjem bodova po izletima i kongresima. Dakle, upravo je Liječnička komora prisilila liječnike na ugodni zagrljaj s industrijom lijekova.
Što je učinilo Ministarstvo, HZZO, što smo učinili mi svi drugi koji za sve znamo ali mudro šutimo? Ništa. Upravo bolno, porazno i veliko NIŠTA.
Doduše, postoje rijetki pojedinci koji su shvatili o čemu je riječ i digli svoj glas, ali su ostali usamljeni. Takvu je sudbinu doživjela dr Lidija Gajski koja je svojom pronicljivom knjigom Lijekovi ili priča o obmani podrobno razotkrila svu nemoralnost industrije lijekova, no, bez ikakvo učinka na promjenu odnosa prema tom problemu.

Kako iz zbrke?

Pronalaženje načina izlaska iz ove zbrke ujedno je i odgovor na pitanje kako suzbiti korupcije između tvornice lijekova i obiteljske medicine. Odgovor je zapravo vrlo jednostavan i sastoji se od pet lako ostvariva odluka.

Prvi je korak ukidanje dvostrukog pravnog sustava u zdravstvu. Riječ je zapravo o svojevrsnom otriježnjenju, ponovnog, ovaj puta ispravnog i točnog imenovanja društvenih pojava i ponašanja, imenovanja po kojemu će korupcija biti korupcija, mito mito, a sukob interesa sukob interesa. U zdravstvu kao i u cijelom društvo mora vrijediti isti pravni sustav.  

Slijedi ukidanje postojećeg načina licenciranja liječničkih diploma koji liječnike upravo prisiljava nazočiti plaćenim predavanjima i kongresima u organizaciji tvornice lijekova. Edukacija se može obaviti na redovitim predavanjima u organizaciji HZZO-a na kojima bi se priopćavale sve važne novosti iz područja obiteljske medicine (lijekovi, ortopedska pomagala, pravilnici..), a za koje bi liječnici također dobivali bodove. One liječnike koji imaju doista vrijedne radove koje će izlagati na međunarodnim kongresima treba plaćati njihova ustanova, ministarstvo ili HZZO. Uostalom, u današnje vrijeme iznimnih komunikacijskih mogućnosti potpuno je izlišno govoriti o nužnosti fizičke nazočnosti na kongresima na kojima se u desetak minuta i tako iznose samo sažeci radova.  

Treća je mjera potpuna zabrana boravka predstavnika tvornice lijekova u ambulantama tijekom radnog vremena. To je razdoblje zakupljeno od HZZO-a i namijenjeno isključivo pacijentima, a ne nuđenju nemoralnih ponuda.

Što se tiče originalnih lijekova tu bi primjer iz Danske koja natječaje za takve lijekove obavlja svaka dva tjedna itekako koristio. Liječnici su u obvezi propisati najjeftiniji lijek s liste, a pacijenti imaju mogućnost doplatiti razliku cijene ako želi lijek neke druge tvornice.

I posljednja, najvažnija mjera je izgraditi državne tvornice generičkih lijekova koje će na neprofitnim načelima proizvoditi generičke lijekove samo za naše tržište. Cijena nije velika - takva tvornica košta oko 300 milijuna kuna što je 1,2 % potrošnje u zdravstvenom sustavu. Tvornica bi zapošljavala oko stotinjak radnika, što također nije veliki trošak, a dobrobiti bi bile nesagledive: dobili bismo lijekove po tvorničkim cijenama, lijekovi bi bili sigurni, kontrolirane vrhunske kakvoće, a novac za njihovu proizvodnju ostajao bi u našoj zemlji. No, možda je najveća korist što bi takve tvornice trajno i potpuno uništile svaki oblik korupcije u propisivanju generičkih lijekova.

Nakon provedenih mjera, od koje su prve četiri provedive odmah (doslovce odmah, danas) i za koje nije potrebno ni kune, a izgradnja tvornice lijekova za oko godinu dana, teško je da bismo više ikada čitali o korupciji između liječnika i industrije lijekova.

I što reći na kraju?

Iako vrlo neugodna, ova je afera itekako korisna hrvatskom zdravstvu. Ona bi mogla djelovati kao gorak lijek – unatoč tome što ne prija može pomoći u ozdravljenju, u shvaćanju što se dogodilo, koliko se daleko otišlo u iskrivljavanju stvarnosti, podrivanju pravnog sustav, kolike su posljedice sustavnog ispiranja mozga od strane industrije lijekova, koliko su se liječnici udaljili od smisla svoga rada, od Kodeksa medicinske etike i od svojih pacijenata. Povratak u stvarnost može, i vjerojatno će za mnoge i biti bolan, za mnoge možda tegoban i dugotrajan. Ipak, naučimo li lekciju, osvijestimo li što nam se dogodilo i izgradimo li ponovo normalan sustav vrijednosti, svaka će neugodnost i svaka žrtva ipak biti opravdana.

Jasno, sve navedeno pod uvjetom da nam je stalo do našeg zdravstva i njegove budućnosti.

Ili još bolje – ako nam je stalo do zdravlja i budućnosti naše djece.

Dražen Gorjanski