Bioetičko promišljanje budućnosti poljoprivrede

Kemijska sudbina pesticida i lijekova u okolišu. Ekološka cijena prehrane i zdravlja

Kontaminacija okoliša agrokemikalijama i farmaceuticima dobro je poznata činjenica. Nije potrebno trošiti vrijeme na dokazivanje toksičnosti npr. DDT-a ili talidomida; nije potrebno uvjeravanje javnosti da su pesticidi ili lijekovi opasni ili štetni. To se uči u školi, to je regulirano zakonima.

No, manje je poznata činjenica da su mnogi pesticidi ili lijekovi „trojanski konji“, spojevi koji u svojoj strukturi sadrže spektar mogućih razgradnih produkata, s potencijalno štetnim ili, jednostavno, nepoznatim svojstvima. Mnogi pesticidi i lijekovi su poput Pandorine kutije koja se otvara tek nakon ispuštanja istih u okoliš.

Kemijska sudbina (stručni izraz: „chemical / environmental fate“) takvih pesticida i lijekova je pojam kojim se objašnjava transformacija pesticida i lijekova u prirodi u nove molekulske oblike, u nove biološki aktivne spojeve, nove derivate... S toksikološkog, ekološkog i zdravstvenog aspekta važne su one transformacije, one kemijske promjene pesticida i lijekova koje dovode do stvaranja spojeva koji su još otrovniji za ljude i još štetniji za okoliš; produkti koji imaju veću ekološku cijenu nego reaktanti. To je prilično nepoznata činjenica u našoj prirodoznanstvenoj zajednici, a još manje u bioetičkim krugovima.

Problem je ovih razgradnih produkata što nakon obrade otpadnih voda prolaze kroz filtere, gomilaju se u okolišu, završavaju u pitkoj vodi, ali ne i u pravilnicima o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće. Nijednim se zakonom, niti pravilnikom ne regulira pitanje razgradnih produkata pesticida ili lijekova u podzemnim ili pitkim vodama. Ispuštanjem jedne strukture u okolišu može nastati lepeza novih spojeva, teško predvidljivih, često neočekivanih, nepoznatog toksikološkog profila. Rijeke i jezera polako se pretvaraju u farmaceutske kaljuže, nastaje agrokemijski kaos u podzemnim vodama. U „Filozofiji ekološke krize“ (Matica Hrvatska, Zagreb, 1996.) Vittorio Hösle upozorava: "jedan od glavnih uzroka ekoloških kriza se sastoji u tome što, u prvom redu, ne znamo što činimo". Europska agencija za okoliš u svojem službenom izvješću (EEA Technical report No 1/2010; Pharmaceuticals in the environment) tvrdi: „Stanje je gore nego prije deset godina“.

Školski primjeri farmaceutsko-medicinskog i agrokemijskog nasilja nad vodom, uredno su zabilježeni u znanstvenoj literaturi. Pokazuju da su trendovi kontaminacije zabrinjavajući, a mnoge ekološke posljedice ireverzibilne. Tako je veterinarska upotreba antiupalnog lijeka diklofenaka (Voltaren) izazvala je potpuni nestanak supova na indijskom potkontinentu (vidi OVDJE). 60 milijuna ptica (99 posto populacije) zatrovano je zbog pohlepe stočarske industrije. Pomor supova je ireverzibilan. Drugi je primjer etinilestradiol. Nanogrami ovog kontraceptiva i njegovih razgradnih produkata dovoljni su za pomor slatkovodnih riba u bilo kojem jezeru ili rijeci. Sintetski estrogen, sredstvo komocije spolnosti, uzrokuje kemijsku sterilizaciju mužjaka. Treći je primjer atrazin, kontroverzni herbicid koji punoglavce žaba pretvara u hermafrodite, a kod djece uzrokuje neurološke poremećaje. Acetaminofen, antiupalni je lijek koji se kloriranjem, kemijskom obradom otpadnih voda, pretvara u mnogo toksičniji benzokinonski oblik. Triklosan, antibakterijski konzervans farmaceutskih proizvoda djelovanjem sunčevih zraka pretvara se u „zloglasne“ hormonske otrove - dioksine. I konačno, glifozat, kralj herbicida i kemijski satelit GM-usjeva, izaziva spolne malformacije u fetalnom razvoju, a u okolišu se pregrađuje u kancerogeni formaldehid (vidi detaljnije OVDJE).

Prije točno 50 godina Rachel Carson objavila je „Tiho proljeće“ (Silent Spring, Houghton Mifflin Co., New York, 1962.), referentno djelo u kojem se susreću kemija, biologija i etika (vidi na OVDJE). Zaštita okoliša bitno uključuje i moralnu perspektivu, odnosno svako agrokemijsko djelovanje u prirodi spregnuto je s moralnim pitanjima. Tim je razmišljanjem utemeljena etika okoliša („environmental ethics“ u anglosaksonskom govornom području). U ekološkom bestseleru „Our stolen Future“ (Plume, New York, 1996.) proširena su rana upozorenja o pesticidima, na hormonske otrove, takozvane endokrine disruptore. Gore prikazani primjeri reprotoksina i neurotoksina (etinilestradiol, atrazin, triklosan i glifozat) potvrđuju predviđanja i nude, nažalost potvrdan, odgovor na postavljeno pitanje u podnaslovu te knjige: „Ugrožavamo li vlastitu plodnost, inteligenciju i opstanak“.

Pitanje o opstanku podsjeća na ranu Potterovu definiciju bioetike koju naziva „znanost opstanka“ (the science of survival). Van Rensselaer Potter smatra da je, za razliku od medicinske bioetike, „ekološka bioetika dugoročno promišljanje kako sačuvati ekosustav u obliku koji je kompatibilan s nastavkom egzistencije ljudske vrste“.

Odgovornost je toksikologa i analitičkih kemičara da izmjere i objave podatke o kemijskoj sudbini pesticida i lijekova u okolišu, da ih učine dostupnima javnosti. Takvi se podaci ne smiju ignorirati. Doduše, jedan dio otpadnih voda zagađenih agrokemikalijama je neizbježan i prihvatljiv, neki nanogrami lijekova u pitkoj vodi doze su koje bi svaka etička komisija odobrila. No, za bioetička promišljanja važan je onaj doseg i volumen kontaminacije pesticidima i lijekovima kojem je uzrok ljudska neodgovornost prema okolišu, financijska korist ili pohlepa za hranom i zdravljem. Borba protiv gladi i bolesti pretvara se u borbu protiv prirode. Podzemna voda zagađena arsenalom štetnih nusprodukata postala je ekološka cijena prehrane i zdravlja. Priroda je postala žrtveni jarac. Prema analogiji s društvenim mimetizmom, o kojem govori Rene Girard, ovdje otkrivamo ekološki mimetički mehanizam.

U pozadini pretjerane sterilizacije oranica pesticidima krije se pohlepa za prinosom; tona po hektaru postala je mjerilo, ne samo uspjeha i efikasnosti, već i samog smisla uzgoja hrane, postala je poljoprivredna ideologija. To ne iznenađuje budući se u školskim knjigama takva poljoprivreda (plantaža, monokultura, umjetna gnojiva, pesticidi) naziva zelenom revolucijom.

U pozadini sekundarne medikalizacije okoliša krije se pohlepa za zdravljem, dijagnozom, kozmetikom tijela... O primarnoj medikalizaciji društva, predoziranim ljudima, o kliničkoj, socijalnoj i kulturnoj jatrogenezi govori Ivan Illich u svom djelu „Medicinska Nemeza“ (“Medical Nemesis: The Expropriation of Health”, Marion Boyars, 1975), a najnovija znanstvena istraživanja, djelomično prikazana ovdje, govore o ekološkoj jatrogenezi.

Drugim riječima, poremećaji u okolišu, u formi pesticidnih i farmaceutskih razgradnih produkata, otkrivaju poremećaje u društvu. Zajednički nazivnik tih poremećaja je neumjerenost. Neumjerenost  je uvijek oblik nasilja, a u ovom se slučaju radi o kemijskom nasilju nad prirodom. Postavlja se pitanja granica. Gdje je granica koja dijeli brigu o prehrani i zaštitu zdravlja od ugrožavanja temeljnih uvjeta života? Može li se to izmjeriti, tko je određuje? Znanstveni rezultati nisu jedini argument, ali su nezaobilazni za etičko promišljanje budućnosti poljoprivrede i medicine. Moraju li se uvažiti rana upozorenja („early warnings“)? O kemijskoj sudbini pesticida i lijekova u okolišu analitička kemija, u prvome redu, daje podatke, brojke, tablice... No, osim analize, potrebna je i sinteza, interpretacija, kontekstualizacija, potreban je i dijalog različitih disciplina i perspektiva. Zadatak je bioetike da ih okupi.

Valerije Vrček