Moje ime je Jelena Strujić. Ovo mi se zapravo činilo kao najlogičniji početak moga maila, jer ne znam kako bih započela svoju priču. Možda vam negdje u podsvijesti moje prezime i zvuči kao poznato, ali svejedno ću započeti od samoga početka. Dakle, rođena sam u Splitu 1992.godine. Ratno vrijeme u Bosni i Hercegovini odakle mi potječu majka i otac. Kada sam imala 13 mjeseci ostala sam bez oca, Mihovila Strujića. Koliko znam po pričama odveden je iz logora i otada mu se gubi svaki trag. Majka čak kaže da sam svoje prve korake napravila dana kada nas je zadnji put posjetio u Splitu.

I više me nije vidio. Tijekom mog odrastanja živjele smo samo majka i ja. Moram reći da mi u ovih 20 godina nije nedostajalo apsolutno ništa, majka je istovremeno bila i otac i majka. Jaka i sposobna za oba roditelja. Valjda sam i ja od nje naučila kako biti jaka u svim situacijama koje život nosi. Srednju školu sam završila u Splitu, a zatim otišla na studij u Zagreb. Upisala sam psihologiju, moju veliku ljubav i strast.

Ovo je ukratko rečeno tko sam, što sam. Nije mi cilj upoznati vas sa sobom u prošlosti, nego sa sobom danas. Bolje rečeno sa situacijom s kojom se moram nositi već dva mjeseca. Mojom pričom ste se već i bavili, objavljivali ste reportaže na web stranicama zbog čega se i rodila moja ideja o tome da vam se osobno obratim. Da podsjetim, prije dva mjeseca u moj i majčin stan (Dijana Strujić) u Bugojnu, BIH, uselio se jedan čovjek. Iskreno, nemam pojma ni tko je ni što je. Znam mu ime koje se stalno spominje, Sead Keško.

Ne bih vam sada prepričavala cijelu situaciju od trenutka kada smo zatekle useljen stan, niti ponavljala ono što mediji pišu, onu stranu priče što je se dogodilo i tko je što napravio. To možete pročitati jednostavnim pretraživanjem interneta. Ja bih vam željela skrenuti pozornost na moju stranu priče, odnosno onaj dio koji nije toliko služben, onaj dio mog unutrašnjeg stanja i onoga s čime se nosim. Kao što sam gore navela, kroz svoje odrastanje naučila sam biti jaka. Nikad nisam mogla zamisliti da će me nešto poljuljati. E pa, prevarila sam se. Od dana kada je taj čovjek uzeo ono što mi je moj otac ostavio, ono što je jedino ostalo što majku podsjeća na njega i njihovo zajedničko provedeno vrijeme, ja više nisam jaka.

Koliko god sam sebi govorila i uvjeravala se da će se to riješiti jako brzo i da me to ne treba puno uznemiravati, nisam uspjela. Nisam uspjela iz jednostavnog razloga što se ne osjećam zaštićenom. Vjerujući u pravdu, i policiju, njihovu zaštitu, zaštitu mojih prava i mog života nadala sam se brzoj intervenciji i rješenju situacije. U trenutku kada sam vidjela da se ne čini ništa glede toga počela sam padati. Psihički. Hodati ulicom i osvrtati se na svaki šum, ne spavati noću jer su košmari u glavi o provalnicima, vjerujte, nije jednostavno. Nije jednostavno jednoj studentici ostaviti mamu samu u Bugojnu da se bori s vlastima koji joj ne žele pomoći. Ja kratko dođem i budem joj podrška, ali ja sam redovna studentica i moram biti u Zagrebu na predavanjima.

Svaki dan joj pošaljem poruku ima li novosti za stan, i svaki dan me dočeka isti odgovor - ništa. I tako već dva mjeseca. Iz dana u dan. Mama je na tabletama za tlak, srce, a od nedavno i za smirenje. Meni kao njenom djetetu je nemoguće gledati nju kako se svako malo prima za lijevu ruku i uzdiše. Boli je. Pitam se što bi bilo da je moj otac živ, da je tu. Vjerojatno bi se ova situacija riješila na drugi, ''muški'' način. Ali ja nemam tatu. Ja nemam svog zaštitnika, osim mame. Naša zaštita u takvim situacijama bi trebala biti policija, pravosuđe, ali ne, i oni kao da su nestali, poginuli, baš kao moj otac.

Još gore od svega jest to što u cijeloj ovoj priči se mami počelo vraćat sve ono ružno od prije 20 godina. Ja sam bila beba, ja ne mogu reći da znam kako joj je, ali vidim.

Vidim po njoj da ponovno sve proživljava. Proživljava tatin nestanak, trenutke kad su joj rekli da ne znaju gdje je, gdje je odveden, niti hoće li se vratiti. I već 20 godina imam osjećaj da se ne poduzima baš previše toga oko cijele te priče. Zamislite samo sada ovo vrijeme Dana mrtvih, kada se odlazi na grobove voljenih i pali svijeća, a majka i ja nemamo gdje otići. Nemamo njegov grob da bi mu mogli odati počast. I onda još uza sve to dođe neka apsolutno nebitna osoba i uzme mi i ono zadnje što imam od tate.

Tvrdi da je njegovo. Ne priznaje mamin vlasnički list. Niti on niti nadležni. Pitam se kako je moguće da papir koji bi trebao biti valjani dokaz izgleda potpuno nebitno. Imam dovoljno godina i zrelosti da i sama mogu zaključiti neke stvari pa zbog toga počinjem sumnjati da iza Seada i cijele te priče stoji nešto više, nešto moćnije, bolje rečeno netko tko se želi riješiti prvenstveno majke i mene, a zatim Hrvata iz Bugojna. Dozvolite da kažem da pored toliko praznih stanova u Bugojnu, što hrvatskih što ostalih, Sead Keško odabere upravo naš. Stan Mihovila Strujića. Stan osobe koja je u Bugojnu prije i za vrijeme rata bila netko i nešto, jako važna osoba. Zasigurno je to plan nekih drugih.

A javna tajna je tko je taj netko.

Ja želim u Bugojno doći u miru, provesti par dana i zatim se vratiti na studij, koji neće ispaštati zbog ovakvih stvari. Sve dok ova situacija traje ja sam pod stresom i ne mogu se koncentrirati ni na učenje ni na bilo što drugo, a moram.

Molim vas, ovim putem, da učinite sve što je u vašoj moći da pokrenete rješavanje ovog slučaja, da urgirate osobama za koje mislite da bi mogle biti od pomoći. Ako policija kao institucija nije u stanju zaštititi osobu i njeno privatno vlasništvo, tko će onda? Objavljujte, pišite, neka se zna i neka se vidi. Za sve potrebne informacije zaista vam stojim na raspolaganju.

Sve osobe koje mogu pomoći - ne žele. Ili ne smiju. Apsolutno me nije briga. U kakvom vremenu i svijetu živimo? Da osnovna ljudska prava na život i sigurnost bivaju narušena bez iti malo zapreka.
Te iste osobe koje nam ne žele pomoći vrlo vjerovatno nisu htjele pomoći ni mome tati kada je trebalo izvući živu glavu.

Izdali su ga 1993., izdali su ga opet  2012.

Jelena Strujić
Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu - psihologija