Ovih dana hrvatski redatelj Arsen Oremović završio je i „pustio“ u promet svoj novi film „Halimin put“. Radi se o potresnoj priči iz posljednjeg rata u kojem majka - Bošnjakinja ne može identificirati tijelo poginulog sina iz razloga što mu nije i biološka majka. Film je krenuo na turneju i do sada je svagdje dočekan s velikim emocijama, pogotovo ako se zna da je dijelom nastao i prema jednom istinitom događaju.

Scenarist je Feđa Isović, poznat po seriji „Lud, zbunjen, normalan“, koji je ovaj put sa smiješnih tema prešao na jednu od najozbiljnijih mogućih.

Inače, od rata hrvatska kinematografija je za razliku od nekadašnje spala na vrlo, vrlo niske grane. Ni jedan film nije osvojio nijednu prestižnu nagradu (neke koje su se medijima predstavljale takvima, to sigurno nisu), a očito je da hrvatski filmaši nemaju ni adekvatnih tema u Hrvatskoj, pa ih moraju tražiti u susjednim zemljama. To ne bi bilo ništa neobično da recimo i film „Halimin put“ ne spada, kako smo već rekli u žanr iznikao iz rata na području BiH. Pa, zar zbilja bar tih ratnih tema nisu mogli pronaći u Domovinskom ratu!? Je li možda ipak na djelu proračunata želja da se zaradi koji novac i na regionalnom tržištu!?

Kada malo bolje razmislim, o Domovinskom ratu u Hrvatskoj se i snimilo nešto filmova, ali je njihova kvaliteta takva da ih se samo oboružan iznimnom strpljivošću moglo odgledati do kraja. Ili je riječ o vrlo plitkim scenarijima, diletantski urađenim scenama ili su teme bile na jako upitnim moralnim razinama, poput filmova u kojima su vojnici HV-a predstavljeni u nimalo dobrom svijetlu.

Pa, ako hrvatski scenaristi nisu do sada čuli za neku od priča iz Domovinskog ili nekog od prijašnjih ratova, možda bi bilo dobro navesti im neke, poput istinite priče o izvlačenju jedne skupine iz čuvenih Bogdanovaca. Skupina preživjelih HOS-ovaca nakon pada Bogdanovaca preživjeli su ubacivanje bombe u podrumu gdje su se pritajili i nakon toga krenuli u izvlačenje. Putem su nosili ranjenog šesnaestogodišnjaka, dok je njegovu pušku nosila starija žena s više od šezdeset godina. Putem se skoro i posustalo, ali starica i njezina puška nisu dali mladića.  Dirljivi trenutak njihova slučajnog ponovnog susreta na Trgu Bana Jelačića u Zagrebu nakon rata teško je opisati, ali bi to možda mogao biti i izazov za kojeg hrvatskog redatelja!

Također istinit slučaj iz II svjetskog rata, kada je pred nadiranjem partizana, majka morala birati između troje svoje djece. Sama, bez supruga koji se borio u Hrvatskoj vojsci, nije mogla bježati s troje nejake dječice. I te, 1945. nije moglo biti sretnog kraja…

Zanima li nekoga slučaj mostarskog domoljuba Blaža Krtalića, koji je nakon dolaska Stjepana Radića u Mostar svojim tijelom branio hrvatski narod od žandara Kraljevine Jugoslavije i naoružanih civila, te zbog toga i stradao?

Volio bih da se varam, ali i ako bi netko i htio napraviti film s kakvom dirljivom hrvatskom pričom, pitanje je bi li dobio ikakvu financijsku potporu iz hrvatskih institucija, jer za „regionalne“ teme, novac se može dobiti; za hrvatske teško!

Hoće li se skoro nešto promijeniti? Sudeći po dolasku, kako mediji pišu, suradnika KOS-a na neke od ključnih položaja u hrvatskim javnim medijima, promjena može biti samo na gore!

Milan Vidović