Obrambeni ratovi i vojske imaju svoj zapovjedni kadar i on se po činu možda i ne razlikuje od osvajačkih i napadačkih, ali svrha njegovog postojanja je nametnutost i nužnost datog trenutka da se obrani rodna gruda i neovisnost zemlje. To su radili i hrvatski generali. Haški sud je pokazatelj da “nije lako biti general poslije bitke”, već on sam nameće (pravnu) bitku za nečiju osobnu i čast jednog cijelog naroda. Povijest čovječanstva je ispisana krvavom i nepravednom rukom, ali čini mi se da imenom generala Ante Gotovine neće biti zamrljana ni ta ni puno važnija povijest čovječnosti.

U američkom građanskom ratu na obje strane poginulo je više od 600.000 ljudi. General Grant se nije našao na sudu jer je bio general pobjedničke vojske, a general Lee one gubitničke i osuđene. Obojica pripadaju SAD-u koje na svojim povijesnim plećima imaju taj i druge besmislene ratove, a upravo ta zemlja danas dijeli pravdu po svijetu i izdaje međunarodne tjeralice za generalima i teroristima pristrano izjednačavajući jedne i druge namečući im jednaku razinu opasno nepoželjnih i odgovornih niječući na taj način svoju vlastitu. Iskrcavanje u Normandiji u lipnju 1944. g. odnijelo je znatne žrtve i dvojbe o mogućnostima drugih načina desanta (invazija izravno u dubinu kopna), a tada zapovjedajući general Dwight Eisenhower bio je kasnije čak predsjednik SAD-a (1952. i 1956. g.). Jednom je “autobiografski” rekao: “Sada narod ne želi sukob - narod općenito. Samo su zabludjele vođe, po mome mišljenju, oni koji postaju ratoborni i vjeruju da narod doista želi ratovati. ...Kad bi majke u svakoj zemlji mogle naučiti svoju djecu da razumiju domove i nadanja djece u drugim zemljama - u Americi, Europi, na Bliskom istoku, u Aziji - tada bi, doista, plemenito poslužile stvari mira u svijetu”. Na njemački Dresden saveznički zračni udari 13. - 14. veljače 1945. g. imali su za posljedicu 60.000 - 130.000 poginulih. Ni točan broj im se ne zna, ali kad treba osuditi nekoga za zapovjednu odgovornost s hrvatske strane, onda se precizno znade sve. Pred kraj II. svjetskog rata Amerikanci su isprobali svoje novo napalm-oružje bacivši ga na Tokyo kada je u roku od 3 dana, što od neposrednih posljedica što od požara i urušavanja zgrada, poginulo oko 220.000 ljudi. U Hirošimi je poginulo više od 78.000 ljudi, a u Nagasakiju više od 73.000 ljudi. Za sve je to netko izdao zapovijed, ali nije kasnije osuđen. Postavlja se pitanje: čemu parcijalne osude i vode li one nečemu? Zašto nešto skrivati i zaboravljati, a nešto ne? Imamo li uoće prava uplitati se u nešto za čije bi ispravljanje bilo potrebno više stotina sudova i ljudskih pokoljenja, te onih sudova koji bi osudili i same sudove? Što je s onim posthumnim i suđenjima u odsutnosti? Pa, uostalom, zašto bi netko napravio napadački lov na čovjeka koji je sudjelovao u obrambenom i nametnutom ratu? Očito netko kome teritoriji zemalja ne predstavljaju drugo nego nepoznate krajeve na zemljopisnim kartama umanjenih mjerila, a ljudski životi obične male figurice koje će ionako “sportski” pasti na šahovskoj ploči događanja ljudske povijesti.

Čuveni Voltaire je u svojoj “Raspravi o toleranciji” rekao nešto što nema svoju usku primjenljivost samo na religijskom planu: “Kad bi bilo dopušteno oduzimati ljudima imanja, bacati ih u tamnice, ubiti građanina koji na ovom ili onom stupnju geografske širine ne ispovijeda vjeru dopuštenu na tom mjestu, koji bi izuzetak očuvao prvake države od istih kazni? Religija podjednako vezuje vladare i prosjake...”. Isti Voltaire u svom optimističnom romanu “Candid” cinično prezire i ismijava stari engleski zakon koji je nalagao admiralu da treba ubiti što više neprijatelja, pa nakon “hladnokrvne” scene ispaljivanja metaka u glavu na taj način osuđenog engleskog admirala, osobe u romanu dodaju da nije ubio dosta ljudi jer se upustio u borbu s jednim francuskim admiralom, a utvrđeno je da mu se nije dovoljno primakao. “Ali - reče Candide - francuski je admiral bio isto tako daleko od engleskoga kao engleski od njega! - To je sigurno - odgovoriše mu; - ali je u ovoj zemlji dobro ubiti od vremena do vremena ponekog admirala, da bi se potakli drugi.” Sudovi ne smiju biti pristrani i u svojoj ukupnosti moraju biti efikasni: ljudi ne smiju biti osuđeni za nešto što nisu počinili ili, još gore, da se njihovom presudom ili potjernicom prejudiciraju pravno nedokazive, nedogođene, besmislene i neistinite stvari.

Vijeće sigurnosti UN ovlastilo je rezolucijom savezničke snage (više od 30 zemalja) na čelu sa SAD da interveniraju u Iraku odnosno okupiranom Kuvajtu 1991. g., pa je i u tom šetotjednom ratu postojala “zapovjedna odgovornost” i žrtve. Koliko mi je poznato, generalu Normanu Schwartzkopfu nisu sudili niti je postojala međunarodna tjeralica za njim. Nedavni irački rat je, pored razornih učinaka na kulturna dobra kolijevke civilizacije, imao također i ljudskih žrtava. “Nacionalna sigurnost” i mir u svijetu čisti je odabir proizvoljnosti i stjecaja okolnosti nužnog pražnjenja arsenala oružja koje se prvo prodaje da bi se ojačalo i, na neki način, definiralo neprijatelja, a onda ga triumfalno i lažno porazilo. Rat je običan sukob ljudske rase protiv sebe i temelja svog postojanja, tako da svi oni koji vode ratove bez da su im bili nametnuti, nisu uopće zaslužili postojanje. Stvoriti temelje nečemu za što ćete poslije bahato skupljati zasluge okončanja, neljudski je i prilično glupo.

Haški sud je zapravo samo veliki pristrani rasadnik ratnih stanja koja će se odvijati u budućnosti i kada njega više ne bude. Takav sud je baš pravi time-out i kao da nije od ovog svijeta i vremena. Svaki je rat poluproizvod nečije politike koju će tijekom vremena izbrusiti žrtve ili “parlamentarni” zakonodavni ili sudbeni organi. Državnici i stratezi koje zovu “velikima” (vjerojatno bez navodnika), kao što je to bio Winston Churchill, mogu se pohvaliti i taktičkim “propustima” kao što je bio onaj u I. svjetskom ratu kada je katastrofalno pogrešnom odlukom tog čovjeka na Galipolju 1915. g. poginulo oko 500.000 vojnika. Taj Winston Churchill, koji je i u I. i II. svjetskom ratu imao “značajnu” ulogu, a u jednoj BBC-evoj emisiji prikazan kao polunormalan čovjek, bahato je jednom rekao: “Male su stvari samo simptomi opasnih boljki, i važne su samo zbog tog razloga. Iza njih leže interesi, strasti i sudbina moćnih ljudskih rasa; a dugi se antagonizmi izražavaju u trivijalnostima”. Vizionarski je rekao Oscar Wilde: “Samo osobe koje izgledaju priglupo mogu završiti kao članovi parlamenta. A oni koji se pokažu kao uistinu glupi, ondje i napreduju. ...Nekad su postojala velika očekivanja od demokracije. Ali, demokracija se pokazala kao batinanje naroda od naroda i u ime naroda.” Postoje indicije da je Churchill zatajio tajne šifrirane podatke o napadu na Pearl Harbor prije japanskog napada samo da bi SAD ušle u rat, te je u tom slučaju odgovoran za mnoge žrtve. Tako bi lista ljudi koji su nanjeli zla ljudskoj rasi u množini izgubljenih ljudskih života, gdje bi vjerojatno prednjačili Staljin i Hitler, imala ispisana i Churchillovo ime.

Slučaj generala Ante Gotovine je zapravo slučaj da mu krivi ljudi iz krivih država govore o krivim stvarima u “krivo” vrijeme. Iako nam vrijeme ne pripada već mi pripadamo njemu, sva ona “vremena” u kojima se poštene i pravedne želi prikazati krivim, jednako su tako “kriva” i lažna. Najgora su ona vremena u kojima se želi izjednačiti žrtvu i agresora. Dovoljno je pogledati prostor i vrijeme, te pripadajuće civilizaciji “drage” statistike i druge činjenice, pa doći do nekog zaključka. Postoji li uopće vrijeme u kojem se nije odvijao neki rat ili nekog nepravedno osudilo? To je “prirodnost” u kojoj čovjek ne može ostati ravnodušan i očitost koja se nameće nužnošću svog ispravljanja. Ako grešku ne ispravite i nepravedno osudite generala, posadili ste sjeme razdora i klicu budućeg rata. Zapečatili ste sudbninu ne samo jednog čovjeka nego i cijelog naroda. Tako Hrvatska mora držati do svog generala kad čovječnost to već sada čini.

Đivo Bašić

Objavljeno na hrvatskom jeziku kao novinski članak: Dubrovački list, god. VI, br. 257, (srijeda, 29. listopada 2003.), Dubrovnik, 2003, str. 57. Također isto u: Dubrovački vjesnik, god. LIV, br. 2753, (subota, 1. studenoga 2003.), Dubrovnik, 2003, str. 64.