Slučaj plagijata ministra Pave Barišića tjednima zaokuplja hrvatsku javnost. Izgleda da će još dugo biti na dnevnom redu ako se toj javnost ne smiluje sam ministar svojom ostavkom. 

Vjerojatnost da se to dogodi ravna je velikoj nuli. Ali premijer će imati (već ga ima) veliki teret „(ne)vjerodostojnosti“. Ostaje nam, dakle, još rasprava o tome. O čemu se zapravo ima raspravljati kada su stvari prilično čiste?

Možda je to glavni problem u Hrvatskoj, baciti dimnu zavjesu da se ne vide mnogo važnije stvari koje ne funkcioniraju?

Polarizirana javnost

U slučaju plagiranja ministra znanosti Barišića javnost se polarizirala, kako je to u Hrvatskoj za očekivati, tj. na ustaše, partizane, komuniste, desne i lijeve, domoljube i protivnike Hrvatske, velike i male Hrvate i antihrvate. I to nije nikakva novost u Hrvatskoj. Ona se stalno ponavlja u mnoštvu različitih oblika.

Upravo se ovih dana pojavio tekst jednog studenta Filozofskog fakulteta u Zagrebu koji priziva Josipa Broza da dokrajči posao koji je započeo ("Tito, vrati se i dovrši klanje ustaša i njihove djece. Da zauvijek ubijemo taj izrod! Smrt fašizmu i svima koji ga simpatiziraju") ali i sam izjavljuje:  „Ja sam Domagoj, studiram na Filozofskom i klao bih ustašku djecu“ (Portal Dnevno, T. Budak, utorak, 17. siječanj 2017. u 15:16 ). On i njegovi istomišljenici, dakle znaju, i toga su posve svjesni, da je Broz zločinac, ali to ne žele priznati jer klanje ustaške djece za njih nije nikakvo zlodjelo nego obrnuto dobro djelo. I to nije govor mržnje? A postavljanje spomen-ploča hrvatskim braniteljima jest govor mržnje? Većina hrvatskih građana u svojoj naivnosti ne može ni slutiti da takvih monstruma u Hrvatskoj ima. Mladi monstrumi kao zalog hrvatske budućnosti!

U „slučaja Barišićeva plagiranja“ polarizaciji na desno-lijeve nije odolio ni dio akademske zajednice pa ni neki istaknuti pojedinci u njoj, kako „domaći“ tako ni „stranci“ (oni iz dijaspore) te se rasprava svela isključivo na politiziranje premda je bilo vrlo argumentiranih analiza nekih znanstvenika. Istina je da nije lako ostati posve neutralan.

Upotreba razuma nalagala bi primjeren stupanj neutralnosti. Upravo se to nije dogodilo u dijelu akademske zajednice od koje bi se očekivalo da trijezno i razumno, argumentima, pouči ostatak hrvatske nacije. No poslovično šutljiva akademska zajednica gromoglasno je progovorila (istina samo jedan njezin dio). Branitelji ministrova plagiranja svih slojeva (i desni i lijevi) su se ujedinili. Hrvatska ljevica i desnica konačno su se oko nečega ujedinile. No ima i onih koji „napadaju“. Jedni kažu da plagijat postoji, a drugi vještom sofistikom relativiziraju stvar i svode je samo na bezazlenu pogrešku. Argumenti koji se najčešće navode nisu isključivo znanstvene nego političke, točnije politikantske prirode. Kad pretežito govore emocije, onda je ratio (tj. razum) i kod akademika zasjenjen.

Relativizacija pojmova 'desno' i 'lijevo

'Neki se desni članovi akademske zajednice u svojim dopisivanjima izruguju prof. I. Đikiću koji je, na osnovi vlastite analize teksta, izrekao svoje mišljenje da se radi o plagijatu ministra. Bilo bi se dosljedno narugati i samom američkom znanstveniku Schlesingeru koji je također izjavio da se radi o plagijatu njegova rada.

To što mu je ministar nekad prije uputio ispriku ne otklanja činjenicu plagijata. Schlesinger može plagiranje oprostiti (pogotovo ako je dobar kršćanin) ali ne može anulirati činjenicu plagiranja, tj. da je sam izjavio da se radi o plagijatu.

Branitelji plagiranja uglavnom se drže izjave samoga ministra da se radi o jednoj bilješci za ispuštanje koje su krivi drugi jer je dogodila tehnička omaška. I ta se izjava stalno ponavlja kao jedini grijeh, a izbjegava se priznati da se u tekstu radi ne o jednom slučaju nego o njih sedam ili osam. Svatko tko hoće vidjeti uočit će ne samo nedostatak jedne bilješke (fusnote) nego čitave sumnjive odlomke (pasuse).

Paar-Ježićev poučak

Relativizacija ide još i dalje. Uvaženi akademik V. Paar čak uspoređuje sadašnjeg ministra s Einsteinom što je krajnje neprimjereno.

Ako je ministrov rad plagijat onda je i Einsteinov. Budući da Einsteinov rad nije plagijat nego vrhunsko znanstveno otkriće, onda slijede da ni ministrov rad nije plagijat. Time su većina onih, koji su malo ili nikako upoznati s važnošću Einsteina u znanosti, dovedeni u zabludu da se tu radi o dva podjednako velika znanstvena otkrića. Koje je znanstveno otkriće koje se nalazi u ministrovu radu nije jasno.

Budući da nije jasno, a da svijest o plagijatu ili elementima za plagijat postoji i kod onih koji poriču plagijat, onda se ide na još jednu relativizaciju, a to je tvrdnja da se kod ministra ne radi o znanstvenom radu nego o preglednom radu ili radu na granici između preglednog i popularnog rada. Znači li to da je u takvom radu plagiranje dopustivo?

Tezu akademika Paara ponavljao je akademik M. Ježić tako da svatko tko imalo zna o znanstvenoj metodologiji i pravilima pisanja i objavljivanja rada nije mogao vjerovati svojim ušima da to čuje. Dva uvažena akademika su tako postavila novi metodološki poučak (Paar-Ježićev poučak) koji kaže da se plagiranje odnosi samo na znanstvene radove, a u ostalim vrstama radova (pregledni rad, prethodno priopćenje, stručni rad i dr.) plagiranje nije gotovo nikakav problem, nego tek eventualno sitni propust.

Kad bi ti bilo tako onda bi se moglo zaključiti da je u osnovnoj, srednjoj školi i na sveučilištu plagiranje dopustivo jer nijedna vrsta rada na tim razinama ne smatra se znanstvenim radovima. Tek se doktorat smatra izvornim znanstvenim doprinosom struci. Sve što se plagira u domaćim zadaćama, seminarima, završnim, diplomskim radovima ne bi došlo pod udar da se kvalificira plagijatom. Doista čudan i opasan zaključak.

 Zato u Hrvatskoj postoje prepisivačke agencije i pojedinci koji nude završne i diplomske radove po narudžbi. Naravno, uz novčanu naknadu, tj. na prodaju. Umjesto da se svima koji pohađaju školu od najniže do najviše razine ukazuje na nedopustivost plagiranja njih se zapravo potiče ili se barem na to gleda s naklonošću ili neutralnošću.

Tko odlučuje o tome što je plagijat, a što ne?

Svi se ipak deklarativno slažu da plagiranje u znanstvenoj i akademskoj zajednici nije dopustivo. Ali tko odlučuje o tome što je plagijat, a što ne?

Postoje institucije koje su za to zadužene. Ali u Hrvatskoj, nažalost, o svemu svoje mišljenje, a često i odluke, donose i oni koji se u dotičnu stvar baš nimalo ne razumiju. Tako npr. u reakcijama čitatelja na portalima možete naići na mnoštvo stavova koji otprilike glase: Ja o ovom čovjeku (ministru znanosti) nemam pojma niti imam pojma o njegovoj struci, niti o onome što on radi. Ali ja sam čvrsto uz njega. On je sigurno u pravu čim ga komunjare napadaju. Naravno da nije teško na ovakvu izjavu (akciju) dobiti i protivan stav (reakciju). Ali bez pravih i trijeznih argumenata.

Institucije su u slučaju ministrova plagiranja rekle svoje. A i neki znanstvenici uključujući i samoga američkog znanstvenika Schlesingera (koji je plagiran). Etički odbor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu problem plagiranja P. Barišića riješio je sasvim suprotno tim mišljenjima, tj. u ministrovu korist.

Viša etička instanca, tj. saborski Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju riješio je slučaj na štetu Barišića. E sad nastaju problemi, ne toliko metodološke naravi koliko problemi politizacije „slučaja Barišić“.

Sam ministar i njegovi branitelji, pozivajući se na pravnu znanost, kažu da je stvar riješena i da više nitko o tome nema pravo raspravljati, pa ni saborski Odbor. Njih ne zanima meritum stvari nego samo forma. Iako se ne razumijem u pravnu znanost teško mi se složiti s takvom „argumentacijom“. Pogotovo zato što je pravna praksa sasvim drukčija.

Zamislimo da se po istoj takvoj logici ministar založio (a morao bi se založiti ako bi htio biti dosljedan) da se npr. u slučaju hrvatskih generala Gotovine i Markača, nakon presude o zatvorskoj kazni, višoj sudskoj instanci zabranilo da raspravlja o njihovu slučaju. Zar se u vrlo velikom broju slučajeva pravni predmeti ne šalju na više instance? Zašto to ne bi bilo normalno i u „slučaju Barišić“? Viša instanca je mogla donijeti presudu kao i niža instanca, ali je mogla donijeti i drugačiju kao u ovom slučaju. Time je stvar pravno gledano zaključena ili se šalje na još višu instancu ako takva postoji. U ovom slučaju ona ne postoji.

Zanimljivo bi bilo vidjeti reakciju zagrebačkog rektora, Rektorskog zbora i podupiratelja ministra da je saborski Odbor proglasio ministra nedužnim. Bi li tada postojale formalne prepreke postojanju Odbora? Da su oni koji traže ukidanje Odbora zbog formalnih pitanja ozbiljno mislili oni bi to tražili kada je saborski Odbor osnovan. I tada se moralo pretpostaviti da će on morati kad-tad rješavati neki konkretan slučaj. Tada im postojanje saborskog Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju nije smetalo. Vrlo čudno!

Umjesto da se poštuju odluke državnih institucija i da se iz toga izvedu posljedice, u Hrvatskoj se čini kao da svatko ima pravo raditi što ga volja. U pravno uređenim državama s minimumom morala i demokratske prakse svaki bi ministar dao ostavku. Ako bi se ipak kolebao njegov bi ga nadređeni, u ovom slučaju predsjednik Vlade, ili „nagovorio“ na ostavku ili bi ga smijenio. Time bi svatko, tko se nađe u takvom nezgodnom slučaju, poslao javnosti poruku da mu na prvom mjestu nije vlastiti, privatni interes ili interes klana nego državni interes. Tim više ako se nekoga smatra velikim „domoljubom“. Radi domoljublja se upravo i daje ostavka ako postoji sumnja i ako je ona čak neka sitnica. A ovdje se radi daleko više nego o sitnici. Takav „dokaz“ domoljublja u Hrvatskoj dosad nije viđen. I zato je vrlo vjerojatno Hrvatska tu gdje jest.

Pravimo se da se borimo za institucije države i za njihovo pravno i pravedno funkcioniranje, a zapravo ih sami rušimo kada nam to odgovara. Kada npr. saborski Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju, kojega je utemeljio Sabor, donese odluku da se radi o plagijatu ministra znanosti, onda se Odboru prigovara što je radio posao kojega je bio dužan raditi.

Tvrdi se da Odbor nije trebao raspravljati o plagijatu ministra Barišića; samim time što je raspravljao i donio odluku on je prekoračio svoje ovlasti da raspravlja o pojedinačnim slučajevima. O kakvim bi to onda slučajevima saborski Odbor trebao raspravljati ako ne o pojedinačnim slučajevima? Možda o nekim kozmičkim stvarima koje se nikoga ne tiču?

A rektor Zagrebačkog sveučilišta, podržan Rektorskim zborom, podnio je tužbu o prekoračenju ovlasti Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju i predložio da se taj Odbor ukine jer je, navodno, ugrozio autonomiju sveučilišta. O plagijatima može, kažu, raspravljati samo sveučilišni etički odbori. Ako je to tako onda se postavlja pitanje koji će sveučilišni etički odbor raspravljati npr. o plagijatu znanstvenika s nekog znanstvenog instituta, npr. Instituta za filozofiju, koji ne spada u sveučilište? Ako ne bi postojala viša instanca od sveučilišnih etičkih odbora, a oni ne bi mogli raspravljati o plagijatima znanstvenika koji rade na institutima, onda bi se moglo doći do zabrinjavajućeg zaključka, naime da se na institutima plagiranje ne može sankcionirati; u praksi bi ono bilo dopušteno. Upravo zato i postoji saborski Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju kao što mu i ime kazuje.

Da javna prezentacija stvari u „slučaju Barišić“ nije posve razjašnjena potvrđuje i činjenice koje se u javnim nastupima i u medijima zaobilaze ili prešućuju, a neke i krivotvore. Kaže se da je ministrova matična ustanova, tj. Filozofski fakultet u Splitu, točnije njegov etički odbor, riješio stvar i time bi slučaj trebalo staviti ad acta. Zašto se prešućuje činjenica da je ministrova matična ustanova bila također Institut za filozofiju u Zagrebu.

Naime, Barišić je do imenovanja za ministra bio 70% zaposlenik na Institutu za filozofiju, a samo 30% na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Koja je onda od tih institucija više njegova matična ustanova?

 Na Institutu za filozofiju nije se npr. raspravljalo o Barišićevu plagijatu. Kojim pravom je o njemu raspravljalo etičko povjerenstvo Filozofskog fakulteta u Splitu kada je prijava četvorice znanstvenika upućena saborskom Odboru (2011), a svim ostalim institucijama dana je samo na znanje?

Neistina je i to da je o tom slučaju raspravljalo Etičko povjerenstvo (ili odbor) Sveučilišta u Zagrebu. Prema izjavama bivšeg rektora Zagrebačkog sveučilišta A. Bjeliša i člana etičkog odbora T. Vukelje o tom se slučaju nije raspravljalo. Kako onda i zašto ministar, zagrebački rektor i svi koji slijepo prihvaćaju tu tvrdnju obmanjuju javnost?

A i da se etički odbor Zagrebačkog sveučilišta raspravljao o „slučaju Barišić“, postavlja se pitanje s kojim pravom je raspravljao kada je to već riješio jedan drugi etički odbor, naime onaj splitski? Ako saborski Odbor nema pravo raspravljati o „slučaju Barišić“, kako tvrde podupiratelji ministra, zašto bi o tom istom slučaju imao pravo raspravljati etički odbor Sveučilišta u Zagrebu?

Što se, pak, tiče narušavanja autonomije sveučilišta od strane saborskog Odbora, za što je zatraženo njegovo ukidanje, pitanje je zašto rektor Zagrebačkog sveučilišta, po sličnoj logici, nije zatražio ukidanje Hrvatskog sabora koji je utemeljio taj odbor? Ne krši li u tom slučaju Hrvatski sabor autonomiju sveučilišta? Naime, Sabor, prema tumačenju ministrovih istomišljenika ne bi trebao imati etički odbor za praćenje znanstvenih pitanja, tj. Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju.

Studenti, ministar i plagiranje

No zagrebačkog rektora je, uz Rektorski zbor, podržao i dio akademske zajednice. Oko sto akademskih građana dalo je svoje potpise kao znak potpore ministru Barišiću. Tome su se naknadno priključili i studenti. Što bi studenti mogli reći o ministrovu plagijatu?

Njihovo je mišljenje kao relevantno, a mišljenje svjetski priznatog znanstvenika Đikića kao nije. Naravno, načelno ne mora biti istinito ni njegovo privatno mišljenje. Zato i postoje odbori sastavljeni od više pametnih i prije svega poštenih glava koje će to razriješiti. Nesreća je što to uvijek nije tako.

Dokle se to akademska zajednica srozala?

Desničarenje na ljevici i ljevičarenje na desnici

Tko su ti ljudi i zašto podupiru ministra? Odmah se mora isključiti da se radi pretežito o desničarima kao što mediji sugeriraju, a većina nekritički prihvaća. Možda je više ljevičara koji su ga podržali.

Može se činiti čudnim, ali je istina. I u tome ne mora biti ništa neobičnoga. Možda je razlog tome, uz to što je već desetljećima interesno povezan s ljevičarima, i to što je ministar Barišić 1980-ih godina u svojim tekstovima pisao pohvale marksizmu i marksističkim ljevičarskim autorima. Godine 1983. on kaže: „A što se pak tiče preliminarnog pitanja o suvremenosti Marxova mišljenja … marksizam je filozofija našega vremena“. Ili: „Marksizam je danas više nego ikada suvremena misao“ (citirano prema J. Zovko: Ustaške vrline, sokratovske vrline – lisac u kokošinjcu, Dnevno, 5. 11. 2016).

Naime, čitava se predstava oko slučaja ministrova plagijata svela na sukob dobrih desnih dečki, točnije HDZ-eovih kadrova i simpatizera i loših lijevih SDP-eovaca i njihovih istomišljenika (sa stajališta ljevičara vrijednosni sud bio bi obrnut).

Tko god pogleda listu potpisnika potpore ministru vidjet će, uz malo istraživanja na Googleu, da je ona šarolika: podržavaju ga neki svećenici, teolozi, desničari, ali i najortodoksniji ljevičari, ali najveći je broj (i ljevičara i desničara) koji su interesno povezani s ministrom i njegovim klanom, bilo da su neki od tih ljudi dobili zaposlenje, neki su povezani preko institucija i projekata, neki su ortodoksni ljevičari imenovani u uredništva časopisa, povjerenstva, saborske odbore i druga upravna tijela, a neki su povezani preko tzv. znanstvenih centara izvrsnosti gdje se dobivaju vrlo veliki novci.

Šarolike interesne skupine – Centri izvrsnosti

Još je jedna stvar oko znanstvenih centara izvrsnosti. Nije jasno kako i zašto su utemeljeni baš ovi postojeći centri izvrsnosti, a neki su otpali.

Postojala je naime međunarodna recenzija pa je u skladu s tim napravljena rang lista centara izvrsnosti. Pitanje je da li se kod utemeljenja centara izvrsnosti postupilo prema rang listama. Danas su te informacije za javnost nedostupne. Sve to ukazuje na poslovičnu netransparentnost sustava i na nešto mnogo ozbiljnije. 

Poznato je da deset znanstvenih centara izvrsnosti treba podijeliti novac od pedeset (50) milijuna eura (nešto manje od četiri stotine milijuna kuna). Kako nije posve jasno kako su ti centri uspostavljeni i kako i kada, prema odluci Vlade, treba raspodijeliti taj novac, nastao je „problem“. Voditelji centara su htjeli doći što prije do novca, pogotovo stoga što se u Ministarstvu htjelo raščistiti stvari oko tih centara. No nestrpljivi voditelji centara izvrsnosti i njihovi suradnici radije će podržati onoga tko će im udijeliti te novce nego onoga tko traži transparentnost.

Dakle, objašnjenje da su gotovo svi voditelji znanstvenih centara izvrsnosti dali potporu ministru ne može više nikoga čuditi. Slično je i s drugima koji su povezani s tim centrima izvrsnosti. Ne radi se nikako o lijevo-desnom ideološkom sukobu nego o interesnim skupinama. Interese imaju i oni među lijevima i oni među desnima. Interesi ne poznaju svjetonazorska opredjeljenja. Običan čovjek, koji nema potrebe da sve stvari istražuje, reagira nažalost samo po instinktu „mi ili oni“.

Takvu su sliku potencirali, a možda i nametnuli, mediji. Kao da su svi „naši“ moralno besprijekorni, tj. sveci i pravednici, a svi „njihovi“ lopovi. No u Hrvatskoj takva slika, nažalost, prevladava ne samo kod običnog puka nego i u jednom dijelu akademske zajednice. Nedvojbeno je da je jedan njezin dio pao do samoga moralnoga dna.

Premijer i najslabija karika

Nije, dakle, istina da ministra „napadaju“ samo pretežito ljevičari. Istina je da su se mnogi ljevičari (o njihovim motivima ne treba ni raspravljati) uključili u „napade“.

Oni s pravom ističu pitanje moralnosti koja je važna za obavljanje javnih funkcija. I sad tu nastupa paradoks. Tako npr. bivši ministar Jovanović koji je svojim antihrvatskim djelovanjem učinio ogromnu štetu Hrvatskoj dijeli moralne lekcije HDZ-u i sadašnjoj Vladi. Tome su se pridružili i ostali ljevičari koji su našli doista slabu točku Vlade. Je li moguće da sam HDZ i Vlada nisu u stanju riješiti taj gordijski čvor u svom dvorištu? Je li moguće da vladajuća stranka ne može, u populaciji od preko deset tisuća registriranih znanstvenih djelatnika u Hrvatskoj, naći i stručnije i, što je još važnije, moralnije ljude koji bi činili Vladu? Zašto premijer odabire one za koje postoje opravdane sumnje i koji u očima birača nisu „čisti“. U nekim slučajevima te sumnje više nisu sumnje nego su potvrđene činjenice.

Ne radi se samo o ministru znanosti i njegovu plagijatu nego još više o ostalim njegovim javnosti poznatim aferama; radi se i o nekim drugima, također javnosti poznatim slučajevima. One, naprotiv, koji uživaju potporu najvećeg dijela biračkog tijela odbacuje se i minorizira. Je li ustrajavanje premijera na tim sumnjivim ljudima znak „vjerodostojnosti“ Vlade?

Kada se već predsjednik Vlade, vlastitim intelektualnim naporom, tj. proučavanjem „spornoga“ preglednog rada svoga ministra, „uvjerio“ da se ne radi o plagijatu mogao bi se također osobno uvjeriti i u „domoljubnost“ svoga ministra. Bilo bi dobro da iz vlastitog „proučavanja“ izvede zaključak o tekstu (a to nije jedini slučaj koji bi trebalo „proučiti“) koji se pojavio 2004. u časopisu Filozofska istraživanja (br. 94-95, str. 741-756) kada je glavni i odgovorni urednik bio sadašnji ministar znanosti.

U tome tekstu beogradski autor Božidar Jakšić piše o svom prijatelju i istomišljeniku Milanu Kangrgi koji HDZ proglašava nositeljem „profašističko-ustaške ideologije“ (str. 750), a on sam (Jakšić) optužuje da ubojstva Srba u Domovinskom ratu nije „djelo  samo „Hercegovaca“, nego smišljene političke strategije političke i kulturne elite u Hrvatskoj".

Također optužuje i „široku javnost u Hrvatskoj koja i danas strasno brani 'heroje domovinskog rata'“(str. 755). Filozofska istraživanja (FI) i njegovo međunarodno izdanje Synthesis philosophica (SP), čiji su urednici desetljećima Pavo Barišić i Ante Čović (a u uredništvu se nalazi(o) veliki broj ljevičara), tada su se financirala, a i sada se financiraju novcem hrvatske države i dobivaju najveći iznos novca od 71 časopisa  iz humanističkih znanosti koje financira hrvatska država.

Taj iznos je bio 888.705 kuna u razdoblju od 2011-2015. što je ne samo najveći iznos među svim humanističkim i društvenim časopisima u Hrvatskoj nego drugi po veličini iznos od svih 255 časopisa koje financira Hrvatska (nešto veći iznos od FI i SP dobiva samo Croatica Chemica Acta (991.506 kn) koji je, za razliku od FI i SP, višestruko respektabilniji hrvatski, ali i svjetski časopis).

Prosjek sredstava svih časopisa iznosi 33.817 kn što je 26,28 puta (ili 2628%) manje od sredstava za FI i SP, a u odnosu na sve časopise iz humanističkih znanosti FI i SP su dobili 63,58% sredstava. To znači da su FI i SP dobili 45,14 puta ili 4514% više sredstava od prosjeka za humanističke znanosti (19684,76 kn). Omjer sredstava FI i SP i časopisa koji su dobili najmanje sredstava iznosi 112,61 ili 11261%. U budućnosti bi svi ti uznosi mogli još i povećati. Neka o svemu prosude sami čitatelji koji su jako zbunjeni jer nemaju dovoljno informacija.

Politički motivi oporbe

Umjesto da Vlada (tj. HDZ , Most i ostali koalicijski partneri) riješi stvar i ne dopusti da sadašnja oporba (koja uglavnom ima političke motive i koja je Hrvatskoj načinila ogromne štete) i druge neparlamentarne stranke likuju (nažalost, ovaj puta s pravom), ona (Vlada) održava status quo.

To bi bilo opravdano da kada bi aktualni ministar bio jedini u Hrvatskoj koji po svojim profesionalnim i moralnim kvalifikacijama zadovoljava kriterije za ministra. U hrvatskoj akademskoj zajednici ipak ima mnogo onih koji su i kvalificiraniji i moralniji za obavljanje funkcije ministra. Njegov „sporni“ plagijat samo je jedna od manjih afera u zadnja tri-četiri desetljeća. Ali to je u žestini rasprave o plagijatu posve palo u drugi plan. Nije teško provjeriti o čemu se radi. Neki su slučajevi već spomenuti.

Nijedna vlada pa ni ova kao ni premijer nisu nepogrešivi. Ako ih se upozori na pogreške, onda bi taktičnost i mudrost nalagale da se nešto mijenja. U suprotnom, to znači da se Vlada smatra nepogrešivom i bogomdanom, a to smo do sada iskusili sa svakom vladom. Zašto bi ova bila izuzetak? A to je tek opasno za narod i državu, ali ne i za partitokraciju.

 Zato savjet premijeru uime domoljublja i boljitka: postavite u Vladu ministre kojima se neće moći prigovarati ni sukob interesa a ni plagiranje.

 

Tomislav Krunoslav Delmić