U sjeni presude Međunarodnog suda pravde ostalo je ponašanje i poruke srpskog državnog vrha. Unisono su srbijanski dužnosnici iskazali svoje zadovoljstvo odbacivanjem hrvatske tužbe, otvoreno govoreći kako je njihova protutužba bio samo strateški potez od kojeg ni onako nisu ništa očekivali.

Srbijanski predsjednik Toma Nikolić zvani Grobar od 5. prosinca 1991. sudjelovao je u okupaciji baranjskog sela Antin. Bivši predstojnik ureda za medije ubijenog srbijanskog premijera Zorana Đinđića, Vladimir Beba Popović svojedobno je izjavio kako je Nikolić u Antinu pobio nekolicinu civila hrvatske i mađarske nacionalnosti a tu mu je informaciju navodno prenio Jovica Stanišić, još jedan u nizu arhitekata velikosrpske politike.

Nikolić , Vučić i Dačić itekako su svjesni svoje uloge u huškanju na rat. Nikolić kao četnički vojvoda, Aleksandar Vučić kao političko dijete vojvode Šešelja i Dačić kao Miloševićev Goebbels imali su veliki utjecaj na dizanje morala srpskim osvajačima u ratu u Hrvatskoj. Njihova prividna umivenost najbolje se vidi kada ovaj trojac govori o ratovima s kraja 20. stoljeća i pokušavaju svim silama izjednačiti krivnju za „loše politike“. Sasvim je jasno da Srbija izbjegava priznati da je upravo njena ekspanzionistička politika dovela do ratnih stradanja u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i Kosovu, ali boli činjenica da potporu toj filozofiji Srbija nerijetko dobiva i od nekih političara u Hrvatskoj, kojima je valjda lakše izjednačiti krivnju nego priznati da se Hrvatska branila.

Opetovano Tomislav Nikolić proglašava Hrvatsku vojsku zločinačkom, prišivajući joj teške zločine i etničko čišćenje, a pri tom zna kako Hrvatska vojska nije haračila po Zemunu, Požarevcu, Valjevu ili Nišu. Četnički vojvoda također zna da su njegovi kolege voždovi, Milošević i Šešelj nastojali proširiti granice „nebeske Srbije“ nauštrb teritorija susjednih zemalja, prije svega Hrvatske i BiH.

Nitko nije toliko naivan očekivati od Srbije da plati Hrvatskoj ratnu odštetu. Na žalost, na to ju nije prisilio ni Međunarodni sud pravde. Međutim, ukoliko Srbija istinski želi postati članicom uljuđene Europe, morat će toj Europi podastrijeti dokaze kako doista poštuje civilizacijske vrijednosti zapadne hemisfere. Inzistiranjem na podjeli krivnje Srbija direktno provocira Hrvatsku kao članicu Europske unije, a tako i cijelu Europu koja počiva na međusobnom izmirenju Francuske i Njemačke po principu čistih računa. Ali Francuska i Njemačka mogle su se izmiriti jedino nakon što je Njemačka pokajnički preuzela krivnju i iskreno se ispričala za sve patnje koje je francuski narod proživio pod njenom čizmom.

Pomirenje i suradnja pod svaku cijenu, hrvatski narod tjera u razmišljanje kako je cijeli Domovinski rat bio tek loša epizoda „loših politika“ kako to voli reći predstavnik srpske manjinske zajednice u Hrvatskoj, Milorad Pupovac. Tjera sve žrtve u očaj i beznađe, koje po tom principu nikada neće naći svoj duševni mir kada već ne mogu kosti svojih najmilijih. Nema iskrenog pomirenja dok aktualna srbijanska politika hrani mitove prošlosti i odbija se suočiti s činjenicama kako je njezino razorno djelovanje pokrenulo cijeli zločinački pokret čije posljedice još i danas saniramo.

No, nije samo srbijanska politika odgovorna za pomanjkanje isprike. Uvelike joj je svojim držanjem pomagala i hrvatska politika svojim pragmatičnim držanjem. Međusobno prijateljstvo Josipovića i Tadića Hrvatskoj je u simboličkom smislu nanijelo toliko štete koliko i ratna stradanja. Sanaderova koalicija s SDSS-om bio je ucjenjivačko programirani program tobožnje revitalizacije hrvatsko-srpskih odnosa, a sve pod krinkom jednake odgovornosti. Vesna Pusić promovirala se kao glasnogovornica ideje suradnje u Regiji. Otkako je na poziciji ministrice vanjskih poslova, više je puta iz njezinih ustiju izašla riječ Regija nego li Hrvatska.

Koliko god mi očekivali da Europa urazumi Srbiju i prisili ju na priznavanje povijesnih činjenica, toliko mi samo sami moramo raditi na tome da nam Europa povjeruje. Jer ako naši dužnosnici sustavno umanjuju srbijansku odgovornost, kako onda očekivati od Europe da nas ozbiljno shvati. Dok se ne riješe pitanja nestalih, otetog blaga i granice na Dunavu, kao i status hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, suradnju treba svesti tek na tehničku, s minimalnim uplivom hrvatskog kapitala i ponovnim uvođenjem viznog režima. Ako Srbija želi preko Hrvatske u Europu, mora pokazati dobru volju. Priznanje velikosrpskog projekta bio bi prvi korak. Tek tada može se razmišljati o otvaranju pretpristupnih pregovora i Poglavlja 23.

 

Tomislav Stipić

Share
0