Malo je narodnosnih rodova, kao što su, uvjetno rečeno, Vlasi, koji svoju etnogenezu nisu završili i nikada nisu postali politički narod, a da je o njima objavljeno toliko teza te napisan ogroman broj knjiga i zapisa, i to pokrivajući i širi prostor nego što su to Srednja Europa i Balkan.

Najstariji podatci turskih kronika, prema Asik Pašazade Tarihi-u (1393. – 1476.), smještaju Vlahe iskonom u grčki etnos (F. Giese, 1926.)

"Naselivši Hrvati … današnju zemlju svoju prozvaše imenom Vlah sve romanske prvosjedioce…" (Vjekoslav Klaić, 1880.) "Vlasi ili romanizirani Iliri su ubrzo nakon došastja Hrvata slavinizirani. Pohrvaćenje katoličkih Vlaha bilo je brzo dovršeno, i to već na prijelazu IX. u X. stoljeće." (Radoslav Lopašić, 1894.) To je doba kada se Hrvati u vrijeme kneza Banimira već naziru kao politički narod.

U Hrvata se vrlo rano javljaju prezimena, pa je stoga svakom rodoslovcu onomastička i genealoška pojavnost vlaških imenskih osnova važna u osobnim istragama.

Kad nakon seoba genetički promišljamo o autohtonosti zatečenog većinskog stanovništva na prostoru današnje i tadašnje Hrvatske ne smijemo ispustiti iz vida mijenu pučanstva u slijedu od pra i nekih predaka Tračana i Ilira te samih Ilira, koji nakon latiniziranja postaše Romani te Vlasi, pa tako sve do konačnog pohrvaćenja, koje se zbilo u dva povijesna razdoblja, i to u već spomenutom IX. stoljeću, ali isto tako i pred dolazak Osmana na prijelazu XIV. u XV. stoljeće. Tu se prvenstveno radi o Vlasima rimokatoličkog obreda.

U taj proces stapanja u hrvatsko narodnosno pučanstvo može se uklopiti i poveliki dio Vlaha grčkopravoslavnog obreda, i to u razdoblju od naših doseoba pa sve do XVII. stoljeća, a koji se osobnim izborom i osjećajem kao Hrvati organiziraju u grkokatoličkoj vjeri te doprinose u hrvatsko biće mnoge vrjednote kojima izgrađuju i svoje blistavo mjesto u hrvatskoj kulturi i povijesti poput svih ostalih Hrvata.

Vlasi su od najranijeg doba, osim kao stočari, bili poznati i kao održavatelji karavanskih putova i prometa roba dijelom Srednje Europe, ali i balkanskim bespućima, a što je u danom dobu osobito bilo na korist Dubrovačkoj Republici (1358. – 1808.).

Među srpskim historičarima često nalazimo one koji prebiru izvore i/ili obrću njihova značenja navlačeći sve vlaško na srpsko, i to maltene: 'vlasi-morlaci-martolozi = srbi', a da pri tome ne spominju ili namjerno zaboravljaju na višestoljetnu netrpeljivost Vlaha i Srba, koja je bila i Dušanovim zakonikomkanonizirana i koja je pred Kosovskim bojem rezultirala, neke vrste, prebjegom Vlaha na osmansku stranu, kasnije po zlu poznatih Martoloza! Zato su mahom nevjerodostojni, a i danas se u nas uzrujavaju kada im se kaže da su Vlasi! Poneki hrvatski povjesničari iz oportunizma slažu se s takovim stavovima srpskih historičara (Ferdo Šišić, 1869. – 1940.), a pogotovo oni koji su pred I. rat bili politički naklonjeni hrvatsko-srpskoj koaliciji. Zato "… naša povijesna znanost dužna je hrvatskoj i međunarodnoj znanosti dati objektivan odgovor otkud je u Hrvatskoj tijekom XX. stoljeća bilo blizu 10% srpskoga stanovništva, kada znamo da hrvatske povijesne isprave u posljednjih tisuću godina nigdje ne spominju migracije etničkih Srba na tlo Hrvatske …" (akademik Mirko Marković, 1998.), naravno, osim u nekoliko napuštenih hrvatskih podunavskih sela, i to na prijelazu XVII. u XVIII. stoljeće u dobu seobe Srbalja pod Arsenijem III. Čarnojevićem u Banat i južne dijelove Mađarske. Izvorište toga broja (10%) je u posrbljenju manjeg dijela neudomaćenih Vlaha na našim domovinskim prostorima, i to pod utjecajem pojavnosti velikosrpskih počela proizašlih iz Vukovih riječi u štivu "Srbi svi i svuda"! Sve se masovnije zbilo tek sredinom XIX. stoljeća kada se nazire konačna autokefalnost srpske pravoslavne crkve koja je potvrđena 1879.

Do tada u nas dotekli Vlasi grčkopravoslavne vjere pokušavali su i dobivali svoja veća ili manja prava kroz 'Statuta Valachorum' (Ferdinand II. 1630.), i to u nekim selima između Save i Drave, kao i u graničnim područjima Austrougarskog carstva. Neke bune Vlaha morao je u to vrijeme vojnom silom smirivati hrvatski ban Ivan III. Drašković te stoga bio nazvan braniteljem Hrvatske – defensor Croatiae. I to je izvor Srba u Hrvatskoj, a ne bilo kakva njihova doseoba!

Imenski vlaški znameni iz predprezimenskog doba i njihova pretvorba u pretežito hrvatska prezimena i narod Hrvata, najvjerojatnije već u razdoblju od X. do XII. stoljeća, su: Abras(ević), Anzul(ulović), Bandul(a), Barut, Basar(ić), Basta(sić), Bazina, Beara, Bokul(ić), Botun, Brbat, Brbatović, Bulat, Bumbak, Buza(j), Buzan(čić), Dančul(o), Domin, Drakul(ić), Džakul(a), Gavela, Kacan, Katul(ić), Kekez, Kožul(j),Mamula, Marul(ić), Mastela, Matavulj, Sanader, Šerbula, Štedul, Šugar, Šuker, Vatav, Vrsal(o), Žužul … kao i mnoge druge imenske izvedenice iz navedenih primjera. Za samo nekoliko prezimena iz ovih prezimenskih grafija bi se moglo reći da odnegda i danas nisu u cijelosti Hrvati.Ostala prezimena predpostavljenih vlaških korijena, zapisanih u listinama s imanja nekih hrvatskih srednjevjekovnih velikaša su oblikovana kao i većina današnjih hrvatskih prezimena te o njihovom hrvatskom iskonu nema prijepora, i to: Alić, Basarović, Bastašić, Bilosavić, Buljkorčić Bursić, Burzanović, Butur(ac), Dobanović, Dobrić, Hrastovačić, Lakonović, Lijačić, Luić, Milić, Milinović, Nebrilović, Pasijaković, Pavečić, Radeljić, Rasporić, Selendović, Sestić, Sestrić, Strahojević, Šubašić, Šuranović, Šutilović, Vlajnić, Vlašić, Vrsajko, Vrsajković, Vrsalović, Vukosavić, Zečković, Zokić, … i tako sve do ovih naših današnjih prezimena. Ova objašnjenja, da tako kažem, vrtloga i bujice vlaških kretanja prostorima srednje i jugoistočne Europe – napisana su stoga da mogu onomastičaru i genealogu predočiti i takvu mogućnost naših iskona te im pomoći u istragama, uvjetno rečeno, korijena "starovlaških" i "novovlaških" prezimena, koja su zasigurno evoluirala u ista ili slična svima u nas, dakle: biblijska, patronimska, matronimska, zemljopisna, iz obrta, iz izgleda te slična.

Najstarija prezimena u Hrvata zabilježena su u Zadru, i to: Mirca Bogobojša 1040., Petar i Martin Zlurad 1118. te Stane Varkaša i Drago Nozdronja 1178. (Petar Šimunović, 2006.).

I tako od starinaca Romana/Vlaha do stapanja pretežito u hrvatski etnos za vječnost ostade u nas sintagma: ''Vlasi u nama svima!''

Božidar Ručević

Share
0