Prije dvije godine u sklopu obilježavanja obljetnice Oluje, Knin su nadletjela i dva izraelska vojna zrakoplova F-16 Barak. Ove su godine trebali letjeti kao naši. Bio bi to simbolični tehnološki prijelaz s istočne na zapadnu tehnologiju, ali još više poruka obećavajućeg strateškog partnerstva Hrvatske, Izraela i SAD-a u vojno-obrambenom segmentu.

Nekoliko mjeseci kasnije, SAD je stavio veto na dogovorenu izraelsko-hrvatsku transakciju. Kao što to obično biva s poslovima iz vojno-obrambenog segmenta, potpuni se razlozi nikada ne saznaju. Vjerojatno je to dijelom uistinu bilo upozorenje Izraelu da najsofisticiraniju američku vojnu tehnologiju ne mogu prodavati drugima zaobilazeći SAD. No svakako je to bila i kazna hrvatskoj Vladi za njezina geopolitička istočna skretanja, prije svega zbog aktivne uloge u ostvarenju ruskog energetskog monopola i opstruktivnog odugovlačenja izgradnje LNG terminala na Krku.

Dvije godine poslije, umjesto aviona iz Banskih dvora i s Pantovčaka lete - priče o avionima. "Izvori“ nagađaju da je premijer Plenković sklon kupnji francuskih Rafala, kako bi financijski pomogao svom prijatelju Macronu. S drugog brda, predsjednik Milanović ponavlja da bi borbenu eskadrilu trebalo nabaviti u izravnoj pogodbi s Amerikancima, umjesto da se glume natječaji.

To je doduše potpuni zaokret u odnosu na njegovu (obrambenu) politiku u razdoblju kada je bio šef vlade. Ali eto, lijepo je da i Zoran Milanović ponekad zaokrene u pravom smjeru.

Stvarnost će vjerojatno dovesti do toga da zbog gospodarske krize priča naposljetku završi – bez borbenih zrakoplova. Da nakon definitivnog prizemljenja starih ruskih MiG-ova Hrvatska dočeka 30. obljetnicu Oluje bez vlastite borbene eskadrile i prepusti kontrolu svojeg neba nekoj drugoj članici NATO saveza. I to ne zato što bi to bila hrvatska strateška odluka i obrambeno-sigurnosna politika. Nego zato što već dva desetljeća Hrvatska nema ni usuglašene obrambene strategije niti politike, već tek niz želja i ad-hoc poteza.

Obilježavanje 25. obljetnice Oluje u Kninu prigoda je za mali poučni pregled hrvatsko-američkog partnerstva, da se podsjetimo što je ono donijelo, ali i koliko su Hrvatsku koštale loše odluke, pogrešne procjene, neprepoznavanje prilika ili namjerne opstrukcije. Hrvatsko-američko partnerstvo je Hrvatskoj donijelo ostvarenje pune državnosti: zeleno svjetlo za Oluju i mirnu reintegraciju Podunavlja.

Za razliku od aktualnog hrvatskog predsjednika Milanovića, tadašnji američki predsjednik Bill Clinton, potpredsjednik Al Gore i ministar obrane William Perry su znali da Knin nije kolodvor, već simbolično mjesto velikosrpskog projekta, koji već četiri godine ratno prkosi cijelom svijetu.

Američki globalisti Clinton i Gore nisu imali mnogo zajedničkog s hrvatskim nacionalistom Franjom Tuđmanom. Ali su 1995. našli zajednički interes. Clintonov je interes bio završiti rat u BiH prije izborne godine i afirmirati SAD kao svjetsku supersilu nakon okončanja hladnog rata. Tuđman je uspio u taj američki interes uklopiti oslobađanje okupiranih hrvatskih područja. I to je standardna formula uspješnog projektnog strateškog partnerstva malih i velikih.

Koliko pak štetno može biti kada mali zaborave dug prema velikima ili zaborave tko je tko u svjetskom poretku, imali smo prilike vidjeti u sljedećih dvadesetak godina. Jedna od Tuđmanovih odluka s lošim posljedicama bila je kada je između američkog Boeinga i francusko-njemačkog Airbusa izabrao airbusove avione za obnovu flote hrvatskog civilnog zrakoplovstva.

Tadašnji predstojnik ureda Hrvoje Šarinić uspio ga je uvjeriti da ćemo s airbusom lakše ući u EU. Na simboličnoj razini značilo je to godinu dana poslije Oluje okrenuti leđa strateškom partneru. Države istočne Europe, koje su tih godina svoju flotu obnovile avionima američkog Boeinga uletjele su u EU ekspresno, već 2004. godine. Hrvatskoj je to jedva uspjelo devet godina kasnije, opet uz presudnu pomoć Washingtona. Nije tu Boeing bio presudan, ali je bio vrlo važan.

U međuvremenu Hrvatska je počinila još čitav niz političkih ili gospodarskih poteza prema SAD-u, u konačnici na vlastitu štetu. Račanova je vlada zaustavila poslovne angažmane strateških američkih tvrtki Bechtel i Enron na hrvatskoj infrastrukturi. Jer su kao skupi i korumpirani, za razliku od naših.

Račanova i kasnije Sanaderova vlada odbijale su potpisati tzv. članak 98, kojim bi se Hrvatska izuzela od izručivanja američkih vojnika Međunarodnom kaznenom sudu. A u to vrijeme najveća hrvatska prepreka zapadnim integracijama bila je upravo suradnja s Haaškim sudom, u kojem je SAD imao presudnu upravljačku ulogu. Naposljetku je vlada Jadranke Kosor morala moliti Washington da nas oslobodi haaške ucjene nepostojećim topničkim dnevnicima, beogradske ucjene Tihomirom Purdom, da nas ipak uvede u EU. Uz pomoć Washingtona uspjeli su pravomoćnom haaškom presudom za Oluju dokazati da Knin nije bio kolodvor, već legitimni vojni cilj. Ali lekcija još očito nije naučena.

Pitanje je tek koliko ćemo još platiti dok i predsjednik Milanović nauči da Knin nije kolodvor, a premijer Plenković od koga i kako se kupuju borbeni avioni.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija