U Isusovo vrijeme Hram je bio središte židovskog vjerskog i društvenog života. Ostao je takvim sve do njegova razrušenja 70., što je učinio Rimljanin Tit sa svojim četama. Židovi su od tada raspršeni po čitavoj kugli zemaljskoj.

Nakon Isusova Uskrsnuća i Uzašašća na nebo te nakon Duhova prvi se kršćani okupljaju oko Blažene Djevice Marije i apostola. Veza s Hramom još je neprekinuta pa stoga u današnjem čitanju iz Djela apostolskih nalazimo Petra i Ivana kako idu ne devetu molitvenu uru u Hram. Međutim, ta navada će ubrzo prestati jer prvi kršćani svetkuju i nedjelju, odnosno Isusovo uskrsnuće, govoreći pritom da je on obećani Mesija. Židovskim odnarođenim vjerskim i društvenim poglavarima to je smetalo pa je započeo progon kršćana. Rastjerani su po čitavom tadašnjem poznatom svijetu što je pospješilo širenje kršćanstva.

Mogli bismo reći da kršćani ni danas nisu u boljem položaju. Progone ih zbog njihove vjernosti Riječi Božjoj. Tamo gdje je ta vjernost oslabila hvale ih i postavljaju kao uzor.

Udarnu pesnicu današnjeg progona kršćana i slobodnomislećih ljudi predstavljaju odnarođeni mediji. Sile koje stoje iza njih pokušavaju postići da svatko jednako misli i tako se ponaša. Naravno, one će odrediti što je srž te »političke korektnosti« kako tepaju tom postupku. Time utjeruju strah u ljude i prisiljavaju ih da im se pokore.

Nažalost, u posljednje vrijeme namnožio se broj onih koji su svoju sudbinu predali u ruke tih zakulisnih sila. Ako nekoga napadnu u njihovim redovima, bez obzira koliko optužba bila ozbiljna ili ne, lagano im ga izručuju i pokorno čekaju što će biti s njim. Oni koji su kršćani zaboravljaju pritom da ih Isus Krist nije tako učio. On je uvijek bio za pravdu, pa je znao uzeti i bič u ruke, kao ono jednom u Hramu, da istina iziđe na vidjelo.

Taj Krist nije pobijeđen kada je pribijen na križ. Crkva nam o tomu danas progovara kroz Isusove druženje s dvojicom njegovih učenika na putu u Emaus. Bili su se već pomirili sa sudbinom. Isus je propovijedao, liječio, činio dobro, ali ga više nema! No, u isto vrijeme su u srcu znali da bi sve trebalo biti drukčije. I bilo je. Trgnuli su se, skinuli koprenu s očiju i nastavili svjedočiti za svoga Učitelja.

I mi bismo trebali postupati poput njih. Skinuti nam je svaku koprenu s naših očiju. Mi smo slobodnomisleći ljudi i kao takvi pošli smo za svojim Gospodinom. On je naša jakost, naš put, naš smisao. Znali su to Petar i Ivan pa su onome čovjeku umjesto milostinje, koju jednostavno nisu imali, dali nešto više: ozdravili su ga. Ali nisu to učinili u svoje ime, već u ime Isusa Krista. Time su dotičnome ujedno poručili da mu je ići Isusovim putem ako želi ostati zdrav, i u tijelu i u duši.

Ozbiljna su zaista i teška vremena pred nama. Možemo ih pobijediti samo u društvu sa svojim Bogom i nikako drukčije.

 

Miljenko Stojić