25. međunarodni teološki skup „Crkva između iseljavanja i useljavanja“ održan je pod pokroviteljstvom Splitsko-makarske nadbiskupije i Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, u organizaciji KBF Sveučilišta u Splitu, od 23. - 24. listopada

Na skupu je izlagalo šesnaest međunarodnih i domaćih stručnjaka o izbjegličkoj krizi, Crkva i migracije, migracije kao teološko pitanje budućnosti, te suvremeno iseljavanje iz Hrvatske i BiH, kao i trenutačno demografsko stanje i perspektive budućeg kretanja stanovništva Hrvatske i negativni trendovi, odgovor Crkve na problem smanjivanja broja vjernika… Uvodnu riječ imao je prodekan za znanost KBF-a izv. prof. don Josip Dukić, koji je istaknuo kako su migracije izazov svim državama te međunarodnim i vjerskim zajednicama. Osvrnuo se i na stav Katoličke Crkve o ovoj temi, rekavši: „Pastoralna konstitucija II. vatikanskog sabora Gaudium et spes u broju 65 kaže kako migracije spadaju u temeljna ljudska prava. Papa Ivan XXIII. je 1962. rekao kako se pitanje migracija odnosi na cijelo čovječanstvo, a protagonisti tog pitanja su žene i muškarci, tj. konkretne osobe spremne na različite žrtve i prilagodbu prema planu Božje providnosti. Ivan Pavao II. u enciklici Laborem Exercens potvrđuje pravo na migraciju svakoj osobi u potrebi. Papa Benedikt XVI. poziva kršćane da otvore svoja srca svakoj osobi u nevolji, a Papa Franjo kaže kako Krista susrećemo u siromašnima, odbačenima i izbjeglicama“. Splitsko-makarski nadbiskup i metropolit mons. Marin Barišić, u svom pozdravnom govoru povezao je temu ovogodišnjeg skupa s prošlogodišnjom temom koja je govorila o odnosu teologije i ekologije, istaknuvši: „Ne postoji samo ekologija prostora, nego postoji i ekologija odnosa. Zagađenošću duhovne ekologije, koja prožima ljudske odnose, često dolazi do ugroženosti čovjeka na određenim prostorima. Nažalost, puno puta u tome treba tražiti razloge iseljeništva i doseljeništva“, dok je rektor Sveučilišta u Splitu prof. Dragan Ljutić, pohvalio otvorenost Crkve u suočavanju sa suvremenim poteškoćama, naglasivši kako KBF splitskom Sveučilištu daruje dimenziju humanosti i duhovnosti, a župan Blaženko Boban istaknuo je veliku ulogu Crkve u očuvanju nacionalnog i vjerskog identiteta svih hrvatskih emigranata kroz cijelu povijest. Potom je dekan KBF -a prof. dr. sc. don Mladen Parlov, otvarajući skup, izrazio nadu kako će skup ponuditi odgovore na neka granična pitanja u svrhu pravilnog razumijevanja i pristupanja problemu iseljavanja i useljavanja stanovništva.

Prvo izlaganje imao je doc. Gioacchino Campese o „Crkvi i migraciji u 21. stoljeću: ‘nije riječ samo o migrantima…',, istaknuvši da tzv. “izbjegličke krize” u Europi 2013. i 2014. pitanje migranata postalo je na osobit način tema od društvene, političke i vjerske važnosti, što je urodilo podjelama u društvu između onih koji vjeruju u solidarnost radi stvaranja prostora društvenoga i građanskog suživota s jedne strane i onih koji migracije shvaćaju kao vrstu invazije i prijetnju društvenoj, kulturnoj i vjerskoj koheziji jedne nacije. Ovaj je rascjep očit i u Crkvi.

Kotela Dadona u izlaganju „Židovski narod između iseljavanja i useljavanja“ raščlanjuje vezu između židovskog naroda i Svete zemlje. U središte je stavio dvije teme: prva je židovski teološki značaj iseljavanja i useljavanja Židova kao znaka božanske providnosti i primjena ideje nagrade i kazne kojima se izražava ispunjenje proroštava iznesenih u Tori i knjigama židovskih proroka, a druga tema je ljubav i čežnja za Sionom židovskoga naroda.

Dr. Ivan Karlo Lapić održao izlaganje „Filoxenia – zaboravljena kršćanska krjepost? Ne zaboravite gostoljubivost (Heb 13,2)“. Prof. fra Ante Vučković u Umu u egzilu, istaknuo je kako je egzil stanje iskorijenjenosti iz vlastitoga naroda, jezika i zemlje i život u tuđoj zemlji i jeziku. Na prvi pogled takvo se stanje, zbog više razloga, čini prokletstvom. No, upravo ono nosi sa sobom drukčiji pogled na samoga sebe, položaj u svijetu i ljudske odnose te time i otvorenost prema univerzalnosti, iznijevši slojevitost pitanja egzila u misli Emmanuela Levinasa.

Doc. Tade Jurić u „Medijskoj analizi sadržaja fenomena suvremenog iseljavanja iz Hrvatske“ donio je istraživanja raščlambe hrvatskih online medija (web portali) na temu iseljavanja iz Hrvatske, te koncept i sliku o iseljavanju Hrvata gledana/prikazivana kroz prizmu medija u Hrvatskoj. Pojam “iseljavanje” raščlanjen je u člancima hrvatskih web portala: Večernjem listu, 24sata i Index.hr te u Deutsche Welleu, od listopada 2018. do siječnja 2019., po kriteriju čitanosti te opsegu i dostupnosti čitatelju… Zaključio je kako su hrvatska javna priopćivala pristrana pri prikazivanju teme iseljavanja, jer je vidljivo da su stavovi, odabir osoba za razgovore i navodi, kao i subjektivnost, nazočni u većini članaka, koji su većinom napisani u negativnom kontekstu. Dok članci o pozitivnim iskustvima preseljenja i odlaska u drugu državu potiču daljnje iseljavanje, odnosno neodlučne potiču na razmišljanje o mogućnosti iseljavanja.

Izv. prof. Roko Mišetić o temi „Aktualno demografsko stanje i perspektive budućeg kretanja stanovništva Hrvatske“, govorio je o negativnim demografskim trendovima koji su obilježili RH u drugoj polovici 20. st. a nastavljeni su i u 21. st.

O „Iseljavanju katolika iz Bosne i Hercegovine i odgovor Crkve na problem smanjivanja broja vjernika“ govorio je izv. prof. Tomo Vukšić, istaknuvši „Nakon što je broj Hrvata i katolika u BiH krajem 20. st. prepolovljen zbog ratnih progona i raseljavanja, iseljavanje i negativan priraštaj postali su njihovi novi veliki problemi. Po crkvenim podatcima, nakon preživljene ratne tragedije i početnoga laganog povratka poslije rata, novim iseljavanjem i negativnim priraštajem Katolička Crkva u BiH od 2003. registrira gubitak od 99.133 vjernika. Banjolučka biskupija tijekom posljednjih 20-ak godina ostala je bez 45,71% vjernika (-24.095) koji su bili na području biskupije 1999. godine, Sarajevska bez 32,48% vjernika (-70.782) u odnosu na 2002. godinu, Mostarska bez 11,75% vjernika (-22.845) nakon 2006., a Trebinjska bez 13,04% vjernika (-2.773) od 2005. U tomu općemu gubitku vlastiti negativan priraštaj sudjeluje s 23.214, a to znači da je iz BiH u tomu razdoblju, po crkvenim procjenama, iselilo 75.919 katolika. Demografski pad katolika i Hrvata u BiH u razdoblju poslije rata posljedica je istodobnoga djelovanja mnogih uzroka, a najvažniji su: izostanak političke i materijalne podrške povratku prognanika i raseljenih; vrlo negativan prirodni priraštaj; novo iseljavanje; visoka stopa nezaposlenosti koja potiče iseljavanje u potrazi za poslom; politička i pravna nesigurnost; korupcija i frustracija; novo iseljavanje kao posljedica planova razvijenih zemalja da nadoknade vlastite demografske gubitke i dobiju radnu snagu; nedovoljna društvena i materijalna podrška ženama koje žele rađati; sve veća kriza bračnoga morala i sekularizacija; kriza svijesti kod vjernika o vrijednosti života i roditeljskoj suradnji s Bogom stvoriteljem; odlazak mladih i visoka prosječna dob stanovnika itd. Hrvate u BiH frustrira nepravedna unutrašnja podjela države na dva entiteta, čija je upravna struktura u oba slučaja na njihovu štetu, zatim neriješeno nacionalno pitanje te činjenica da biračku volju pojedinca i naroda obezvrjeđuje izborni zakon. Budući da drugi nerijetko odlučuju tko će im biti predstavnik, brojni Hrvati se osjećaju obespravljeni i poniženi. BIH, složena zemlja triju konstitutivnih naroda i ostalih građana, nalazi se između održavanja sadašnjega stanja, federalizacije, unitarizma i secesionizma. U njoj su prisutne također razne kulture i civilizacije: srednjoeuropska i mediteranska kršćanska, te bizantinsko-pravoslavna i bizantinsko-otomanska. Zato je u njoj iskren dijalog egzistencijalna potreba, sredstvo za izgradnju pravednoga mira, društvenoga sklada, ozdravljenje rana iz teške prošlosti te osnaživanje svijesti i vlastitoga poziva vjerskih zajednica da moraju biti moralna vertikala društva. Traženje pravednoga političkog rješenja za sve u BiH, a time i složenoga problema katolika i Hrvata, obveza je državne vlasti i međunarodne zajednice. Pri tome socijalni je nauk Crkve: od sudbinske je važnosti, da se ta vlast ozbiljno zauzme za stvaranje ozračja sigurnosti. Posebice bi bilo korisno podizanje političke i pravne sigurnosti cijeloga društva i ustavno-pravne jednakosti svih, koja će pogodovati gospodarskom razvitku… Usporedno s time, na području crkvenoga djelovanja znademo da je hrvatski narod, uz neke iznimke, jedina živa Katolička Crkva u BiH. To jest, ako ima Hrvata, ima i Katoličke Crkve… Stoga treba jačati njezin kredibilitet i unutrašnje jedinstvo, također radi uspostave pravednoga društva i doprinosa u traženju poštenih rješenja za sve ljude. U tom smislu za Katoličku Crkvu u BiH bila bi vrlo važna provedba Temeljnog ugovora sa Svetom Stolicom, koji je potpisan još 2006. godine, kao i onoga u vezi Vojnog ordinarijata (2010.), te Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju Crkava i vjerskih zajednica (2004.).

Izv. prof. Vladimir Dugalić o „Iseljavanju i transformaciji Crkve u istočnoj Hrvatskoj“, kazao je „stoljećima se istočna Hrvatska susreće s dva problema koja se prožimaju: iseljavanjem stanovništva te padom nataliteta što ima kao posljedicu ozbiljnu demografsku krizu. Domovinski rat samo je produbio tešku demografsku situaciju jer se velik broj prognanih (približno 50%) nije vratio u svoje domove te su slavonska sela postala mjesta s izrazito staračkim življem. Ulazak RH u EU dodatno je omogućio val iseljavanja … i sve više onih koji odlaze tražeći bolji životni standard. Ne smiju se zanemariti ni posljedice stradanja hrvatskog stanovništva u Bosni i Hercegovini, osobito tijekom posljednjeg rata, jer, nakon više stoljeća, ti krajevi više nisu u mogućnosti migracijama hrvatskog življa u Slavoniju, Baranju i Srijem nadomjestiti manjak stanovništva koji je ovdje nastajao uslijed pada nataliteta i iseljavanja.“

Dr. Tomislav Markić govoreći o „Pastoralnoj skrbi za hrvatske iseljenike“ donio je povijesni pregled razvoja hrvatske inozemne pastve te iznio statističke podatke (stanje 31. prosinca 2018.), a bilo je riječi i o živućim izazovima i nekim posebnostima dušobrižne skrbi za hrvatske iseljenike i njihove potomke.

Prof. fra Anđelko Domazet o „Religijskom pluralizmu potaknutom migracijama kao presudno teološko pitanje budućnosti“ donosi razmišljanje o izazovima i zadatcima pred kojima se nalazi katolička teologija i Crkva naočigled religijskog pluralizma koji je potaknut globalnim migracijama. „Svjedoci smo sve većega broja ekonomskih ili političkih izbjeglica koji žive u Europi sa svojim kulturno-religijskim vlastitostima. Sve prisutniji kulturalni i religijski pluralizam neizbježno postavlja pitanje identiteta i budućnosti Europe, kao i odnosa kršćana naspram rastuće religiozne pluralizacije društva u kojemu žive.“ Polazeći od činjenice da je religijski pluralizam objektivan teološki problem, raščlanjuje tri uobičajena religijsko-teološka nacrta koje nam nudi današnja teologija religija u pokušaju davanja odgovora na upit kakav bi trebao biti stav Crkve i kršćana prema religijskom pluralizmu: predkoncilsko stajalište prema drugim religijama, pristup Drugoga vatikanskoga koncila i poslijekoncilske teologije te pogled na druge religije predstavnika tzv. pluralističke teologije religija. U tome se kontekstu propituju neki pristupi i strategije koji dovode u pitanje tri spomenuta stajališta, te nudi vlastite pokušaje prakticiranja međureligijskog teološkog dijaloga. Polazeći od ispravnog razumijevanja zahtjeva jedinstvenosti i apsolutnosti kršćanske vjere, donosi neka zapažanja o naravi i značaju misijskog naloga Crkve u ozračju religijskog pluralizma i dijaloga.

O „Migracijskoj situaciji u Poljskoj“ govorio je Pawel Makosa, istaknuvši, kako je trenutno 1,2 milijuna Ukrajinaca u Poljskoj, a broj migranata iz islamskih zemalja je 21.000 (Turske, Uzbekistana i Pakistana). Poljsko je društvo otvoreno za Ukrajince zbog međusobne kulturne, jezične i vjerske bliskosti, dok se preko 70% stanovništva protivi prihvatu migranata iz islamskih zemalja. Glavni razlog krije se u stereotipima po kojima se islam poistovjećuje s terorizmom te ovakvopoimanje prožima masovne medije i političke rasprave. Poljska vlada provodi rekstriktivnu migracijsku politiku i odbija primiti ne samo ekonomske migrante nego i izbjeglice iz islamskih zemalja. Katolička Crkva u Poljskoj mišljenja je da je potrebno pomoći izbjeglicama i primiti ih, s naglaskom, da imigranti trebaju poštovati kulturu i zakone zemlje u koju dolaze.

Isusovac Tvrtko Barun govorio je o „Iskustvo Isusovačke službe za izbjeglice u promicanju i življenju katoličkog socijalnog nauka u Hrvatskoj“, naglasivši da je 2018. Isusovačka služba za izbjeglice Jesuit Refugee Service- JRS obilježila je 25. godišnjicu djelovanja u Republici Hrvatskoj. Kroz to vrijeme, u različitim okolnostima, poslanje ove organizacije bilo je: pratiti, služiti i zagovarati izbjeglice i ostale prisilno raseljene osobe. Danas su migracije i izbjeglištvo tema, koja puni medije i koja je izrazito kompleksna, a kojom se uvelike manipulira. Poslanje JRS-a danas još teže živjeti: još je veći izazov svjedočiti Krista u skladu s crkvenom tradicijom primanja stranca koji je u potrazi za sigurnošću, zaštitom i dostojanstvenijom budućnošću.

„Stav Ivana Pavla II. prema migracijama kao paradigma suvremenog odnosa Crkve“ bilo je izlaganje dr. don Emanuela Petrova. Doc. don Mihael Prović u „Izazovu solidarnosti i mogućnosti vjerskog odgoja srednjoškolaca pred fenomenom migracijske krize u Europskoj uniji“ istraživao je utjecaj katoličkog odgoja prema Planu i programu katoličkog vjeronauka za četverogodišnje srednje škole u RH, u promicanju solidarnosti pred fenomenom migracijske krize u EU. U promicanju zajedničkih vrijednosti Crkve i Unije važnu ulogu imaju “vjeroučitelji budućnosti”, koji će svojim sudjelovanjem u životu lokalne zajednice promicati ideje i vizije za poboljšanje i moderniziranje obrazovanja u RH…

O „Hrvatima u Italiji od kraja 1915. do svibnja 1946. godine“, govorio je izv. prof. don Josip Dukić. Prema nepotpunim istraživanjima, u brojnim logorima Italije od kraja 1915. do svibnja 1946. boravilo je preko 20 000 tisuća Hrvata. Prva skupina zarobljenika dovezena je na Sardiniju iz albanske luke Valona pred Božić 1915. godine. Prema nekim izvorima, radi se o nekoliko tisuća hrvatskih vojnika koji su bili u sastavu austrougarske vojske, a koje je srpska vojska zarobila na južnom, balkanskom bojištu krajem 1914. i početkom 1915. te ih potom izručila savezničkoj talijanskoj vojsci. Drugu skupinu Hrvata, koja je bila najmanja, činili su pripadnici ustaškog pokreta, revolucionari pod vodstvom Ante Pavelića, nešto više od 500, koji su boravili u talijanskim logorima, ali i u raznim mjestima, ponajviše na Sardiniji, od 1932. do uspostave Nezavisne Države Hrvatske. U trećoj skupini Hrvata bili su zatvorenici fašističke Italije, dovedeni u talijanske logore s prostora Nezavisne Države Hrvatske, u razdoblju od početka rata do kapitulacije Italije u rujnu 1943. Koliko je zatvorenika tada bilo u logorima, tek bi trebalo istražiti. U četvrtoj, najvjerojatnije najbrojnijoj skupini bilo je oko 11 000 tisuća izbjeglica, koji su po završetku Drugoga svjetskog rata napustili svoj dom pred krvavim progonom komunističko-partizanske vojske Josipa Broza Tita. Rad se temelji ponajviše na izvornoj, ali i djelomično objavljenoj građi. Završnom raspravom je moderirao dr. don Boris Vidović, a skup je zatvorio dekan don Mladen Parlov.

Dragica Zeljko Selak