Nenad Ivanković napisa knjigu »Što smo mu učinili«. Odnosi se to na generala, našeg hrvatskog, Antu Gotovinu. Nisam je još imao prilike pogledati, a zacijelo hoću, pa si dopuštam malo drukčije postaviti taj naslov. Zbog čega on ne bi glasio »Što smo si učinili«? Ante Gotovina je naš, za mene jest, i što god smo učinili njemu, učinili smo sebi i obratno.

Samo, možemo li se pogledati oči u oči s takvim naslovom? Jer, učinili smo toga puno, zabrljali smo kad nismo trebali, ponašali smo se poput pijanog bogataša. Neka teče dok teče. A to tako ne može i računi jednoga dana stižu na naplatu. Srećom da su kod nas već stigli, jer će otrježnjenje biti prije. Denacionalizacija je kriminalno provedena, pljuvali smo po Tuđmanu i njegovu dobru, ispoklanjali smo banke i sve ono što je vrijedilo, pljunuli na branitelje i njihove (naše) generale, pohrlili u obećanu zemlju Europu zadužujući se na sve strane. Oni što su nam kroz sve to vrijeme pljeskali, iznenada udariše šakom o stol i povikaše da je dosta. Vrijeme je izravnjavanja računa. Može i pomoću onoga što je preostalo. Kad već ne znate čuvati, onda vam i ne treba.

Nije ovo nikakav uvod u raspredanje misli o benediktinskom samostanu u Dajli, tamo u prelijepoj našoj Istri. Bit ću pošten pa reći da za taj kraj nisam znao dok se sve ovo nije razbuktalo. Od početka mi nešto u svemu tome nije mirisalo na uobičajeni tijek stvari. Nakon određenog razmišljanja učinilo mi se da sam dosta toga shvatio. Tamo netko u crkvenoj hijerarhiji malo se više zaigrao nego što je trebalo. Vidio da svatko pljuje na Hrvatsku, da joj svatko uzima što hoće, pa što ne bi i on malo za svoj talijanski narod? Ubacio to u »mašineriju« i dobio plod kakav je dobio. Papa je svjetlosnim godinama daleko od svega toga. Njega je bilo potpisati vjerujući da su mu podređeni, kao i obično, sve uredno napravili. Ali, mućak je podvaljen od početka i nikako nije mogao postati jaje. Žao mi je uistinu onih koji su u svemu svojom službom morali sudjelovati i donositi odluke koje će udariti po njima kakve god bile. Valjda smo se svi nekada našli u takvim okolnostima pa pokušajmo to tako promatrati. Naravno da mi nije žao onih, poglavito razvikanih javnih glasila u našem narodu, koji su sve htjeli okrenuti protiv Crkve, odnosno narugati se vjernicima. Neka njima pomogne njihova nevjera.

Herceg Bosna neke stvari lakše proživljava nego Hrvati s druge strane granice. Mi ovdje nismo provodili detuđmanizaciju, to u ovim krajevima ne pali čak ni onda kad nam od jake stranke pokušavaju napraviti nekoliko strančica. Zbog toga pravi gospodari ovdje primijeniše otvoreniji način. Naše su banke privatizirali tenkovima, na sličan način podupirali ostalu privatizaciju, mahali nam sudskim optužnicama pred nosom. Čine nam to i dalje, ali mi idemo naprijed. Njihove sluge, komunisti, tako radiše desetljećima i opet nikome ništa. Njih nestade, mi ostadosmo. Bilo bi dobro da je i s druge strane granice slično. Na žalost tamo je crvena boja previše živa. Da nije, zar bi se moglo dogoditi da kavanskog zabavljača dva puta biraju za predsjednika? Herceg Bosna je uvijek bila za nekog drugog ili nikoga, jer su ponuđeni daleko od onoga što je govorio pokojni, a tako živi, dr. Franjo Tuđman. Nisu s one strane granice digli glas ni kad je vrlo dvojbeno Ivo Sanader preuzeo čelno mjesto u pobjedničkoj stranci ili pokretu koji je bio udarna igla u uskrsnuću hrvatske države. Važno je bilo samo da nije taj omraženi Ivić Pašalić. Zbog čega je omražen, tko bi ga znao. Ne znaju to ni oni koji su lupetali da će ga staviti u tamnicu pa to ne učiniše. Sad, ili su nesposobni ili je on nevin, nešto od toga jest.

»Žao mi naroda«, davno Isus reče. Slažem se s njim, iako bih ponekada taj narod dobro šutnuo od sebe. Nije lako zaboraviti ove godine od 2000. na ovamo. Pa i to da stranka koja nas je progonila željeznom metlom kroz protekla desetljeća ima toliki postotak glasova. Puno smo si toga zaista lošega učinili svojim neodgovornim davanjem potpore onome kome se to ni u ludilu ne bi smjelo dati. Ne znam kako će biti na sljedećim izborima. Znam samo da ću i dalje biti uz svoj narod ma što god si on učinio. Moj je i želim sudjelovati u svim njegovim radostima, žalostima, zabludama i slavnim vremenima kao što je bila Oluja i čitav Domovinski rat.

Miljenko Stojić