Kao i vječiti mladoženja vječiti svjedok uvijek je poželjan, uvijek u nekoj kombinaciji. Na njega se može, štoviše na njega se mora računati. Na partijskom sudu u Zagrebu, na globalizatorskom sudu u Haagu, on je uvijek tu na usluzi ljudima ''posebnoga kova''. Vječiti svjedok živi u zemlju koju baš i ne voli, ali bez te zemlje ni njegov život ne bi imao smisla. Ne bi imao protiv koga svjedočiti, a bez svjedočenja nikad ne bi bio ni fusnota u knjizi vremena. Nema nijednog naroda na svijetu kojemu bi vječiti svjedok trebao u vlastitim redovima. Osim hrvatskog. Tu vječitog svjedoka kite ordenjem, titulama 'profesor', 'filozof', 'predsjednik' ovoga ili onoga itd. Vječiti svjedok poprima mnoga obličja, koja su efemerna i propadljiva, no on kao takav je vječit.

Ovih dana Jutarnji list je objavio zanimljiv članak vjerojatno najrelevantnijeg suvremenog hrvatskog filozofa Nevena Sesardića. Sesardić piše o protudržavnom djelovanju HHO-a:

"U Hrvatskoj su mnogi bili skeptični prema izvješćima i stavovima HHO-a od samog njegova osnutka. Tome je pridonijela i činjenica da su se među osnivačima i čelnicima tog odbora za zaštitu ljudskih prava našli i neki koji su, paradoksalno, prije sudjelovali u najodioznijim oblicima komunističke represije.

Također je bio raširen dojam da je HHO od početka bio neobjektivan i sklon preuveličavanju kršenja ljudskih prava u Hrvatskoj. Međutim, nekako je uvijek nedostajao onaj krunski dokaz (“smoking gun“) koji bi javnosti pokazao da je riječ o organizaciji kojoj se ne treba vjerovati.
No, evo, nedavno se pojavio spektakularan dokaz da su kritičari HHO-a bili u pravu. Taj se dokaz može pronaći na neočekivanom mjestu: u haškoj presudi hrvatskim generalima ( Jutarnji list, 7. 8. 2011.)."

>>Haag otkrio: Hrvatski helsinški odbor nije govorio istinu o Oluji

U daljnjem tekstu Sesardić analizira kako su (anti)hrvatski hahaovci krivotvorili dokaze, izmišljali žrtve, sve u cilju optuživanja Hrvatske za zločin. Tako da je čak i Sudsko vijeće Haškog suda, za koji nitko ne može reći da je sklon Hrvatskoj, ustvrdilo da se podaci HHO-a ne će uzimati u obzir ukoliko "nisu potkrijepljeni nekim drugim dokaznim materijalom."

Samo to bi bilo dovoljno da se istaknuti hahaovci Čičak, Puhovski, Banac i drugi ispričaju hrvatskoj javnosti i sami sebe isključe iz bilo kakve javne djelatnosti. Da i ne govorimo o, blago rečeno, čudnom čovjeku, grobaru iz hobija, koji nikako da se vrati u Argentinu.

Komentirajući fijasko HHO-a u Haagu, Sesardić posebno osvjetljava jednog od protagonista hahaovske ujdurme protiv Hrvatske, vječitog svjedoka Žarka Puhovskog:

"Takva pljuska HHO-u iznenađuje iz dva razloga. Prvo, zato što je Sud na kraju ipak osudio dva hrvatska generala, pa teško da bi ga se moglo smatrati sklonim hrvatskoj strani. I drugo, zato što je četverodnevno sudsko svjedočenje Puhovskog konačno rezultiralo jedino time da je optužni materijal HHO-a izgubio kredibilitet. Zanimljivo, dok su 1972. zloglasne presude u staljinističkim procesima hrvatskim studentima i intelektualcima za delikt mišljenja bile velikim dijelom bazirane na tadašnjem svjedočenju Puhovskog, danas, nakon 40-ak godina, njegovo novo svjedočenje (ovaj put protiv hrvatskih generala) ne samo da nije pomoglo haaškom tužiteljstvu nego je i samom Puhovskom priuštilo teške trenutke u unakrsnom ispitivanju te javnu blamažu."

Na kraju te nevesele storije potrebno je skrenuti pozornost na dvije stvari. Prva se tiče Jutarnjeg lista koji sada kad je sve gotovo pilatovski objavljuje Sesardićev članak i time na neki način skida krivnju sa sebe. A upravo su stranice tog dnevnika bile poligon s kojeg su lansirane najubojitije laži hahaovaca i drugih "novorođenih" fanatika ljudskih prava.

Tako su svojedobno objavili seriju laži o navodnoj Gotovininoj kriminalnoj prošlosti u Francuskoj, da bi kasnije, kada su te laži odigrale namijenjenu im ulogu, hladno, bez ikakve isprike objavili da su to bile laži i namještaljke političkih protivnika. Naši mediji pokazuju se tako kao dobri učenici svojih imperijalnih gazda, koji čak i priznaju neke od svojih gnjusnih zločina, ali sa zadrškom od stotinjak i više godina. Tako da žrtve od toga nemaju nikakve koristi, a oni si sebi čak i priskrbe stanoviti moralni autoritet. Kao sposobni su priznati grješku!

Druga stvar je puno važnija i bolnija, tiče se nas samih. Hoće li u percepciji ove zajednice Žarko Puhovski i nakon po intelektualca nedopustive blamaže ostati uvaženi filozof, hoće li Čičak i dalje ostati istaknuti borac za ljudska prava, hoće li Drago Pilsel i dalje ostati istaknuti novinar, hoće li Ivo Banac, hoće li Stipe Mesić, hoće li …? Bojim se da hoće. A to je, istini za volju, sad već naš problem, a ne njihov.

Jer: Kao i vječiti mladoženja vječiti svjedok uvijek je poželjan, uvijek u nekoj kombinaciji. Na njega se može, štoviše na njega se mora računati. Na partijskom sudu u Zagrebu, na globalizatorskom sudu u Haagu, on je uvijek tu na usluzi ljudima "posebnoga kova". Vječiti svjedok živi u zemlju koju baš i ne voli, ali bez te zemlje ni njegov život ne bi imao smisla. Ne bi imao protiv koga svjedočiti, a bez svjedočenja nikad ne bi bio ni fusnota u knjizi vremena.

Nema nijednog naroda na svijetu kojemu bi vječiti svjedok trebao u vlastitim redovima. Osim hrvatskog. Tu vječitog svjedoka kite ordenjem, titulama "profesor", "filozof", "predsjednik" ovoga ili onoga itd. Vječiti svjedok poprima mnoga obličja, koja su efemerna i propadljiva, no on kao takav je vječit.

Damir Pešorda