Obilježavali smo ovih dana Oluju ili valjda nismo. Svatko u dubini srca najbolje zna što je učinio. Naravno, mislim na nas s obje strane granice. Taj događaj preokrenuo je povijest u ovim našim krajevima. Neki to nisu shvatili kao onaj sinoćnji policajac na granici. Vraćali smo se iz Hrvatske, prošli granični pregled kad iza sebe začusmo neki povik. Stali smo. Pojavila se osoba u odori i pita što nismo stali. Rekosmo da ga uopće nismo vidjeli i da smo mislili da je sve gotovo. »Ono tamo je Hrvatska, a ovo je BiH«, bahato nam odsječe. Ma nemoj! A narod je isti i tamo i ovamo i kilometrima uokolo. Čiji je on?

Nego, vratimo se još malo na Oluju. Opet premalo stjegova. Oni pljunuli na te slavne dane i mi digli ruke od svega. Neka slavi kome se slavi. Bilo je to tužno, kao što je tužno da nam sude generale. Nije stvar u tome koliko će godina dobiti, nego u tome da se uopće smjelo u njih dirati, da su nam oni svih ovih godina i još mnogih unaprijed trebali voditi vojsku. Ne trebaju neki tamo zvekani, nego oni našoj vojsci, mlađoj, usađivati taj pobjedonosni duh i spremati je za vjernog čuvara puka iz kojeg je potekla. Ali vladarima iz sjene se to ne svidi pa upregnuše sve svoje sile da preokrenu tijek povijesti i iscrtaju neku novu sliku onoga što se dogodilo. Pomažu im u tome i odnarođeni između nas. Tako sinoć vraćajući se preko one granice naletih na R-Split, piše na zaslonu uređaja, i na neku pjesmicu u kojoj spominju Ahmiće, Daria Kordića... Napravljena je poput neke rugalica pa je se, valjda, trebalo smijati. A bila je bljutava i pokvarena do srži te je nisam odslušao do kraja. Jednostavno nisam više mogao, dovoljno je bilo ono dok sam shvatio da im nepravedno dosuđenih 25 godina tamnice čovjeku koji se borio za hrvatsku slobodu ništa ne znači, odnosno da im je predmet zafrkancije. Upetljali su u to i politički korektan govor pa će pasti neka lova. Bože moj, tko je vidio besplatno raditi?

Kao što ne razumjeh ovu pjesmicu, tako ne razumjeh ni novinarski članak ovih dana u Dnevnom listu. Naslov mu je Kako je nastala Sahat kula, a nadnaslov Pogled na povijest Mostara. Mislio sam evo prave stvari. Ali da ne bi! Progovori dotična novinarka »o mnogim zadužbinama Mostaraca«, i u sklopu toga o Sahat kuli iz 1636. čiju je izgradnju financirala Fatima Šarić. Nastavi da je visoka 16 metara, da ima četiri etaže, da je građena pod utjecajem gotike. I da je imala sat na sebi. Nešto mi čudno izgledaše opis njezinog nastajanja. A onda negdje po sredini članka nadoda da Austro-Ugarska 1917. sa Sahat kule skinu zvono i uporabi ga u ratne svrhe. Na stranu ratna događanja, ali što će Fatimi gotika, sat, zvono? I zaključi dotična da je to danas nezaobilazna turistička atrakcija u Mostaru. Hrvatski povjesničari, pak, zaključiše da su to ostatci negdašnje crkve Sv. Luke koju Turci razrušiše prilikom okupacije Huma. Novinarka to uredno preskoči, već smo nadam se zaključili.

Treba zaista znati cijeniti svoj duh i svoje stjegove. Ne budemo li ih mi znali isticati, nitko drugi to ne će učiniti već će povijest bojiti svojim bojama. I zbog svega toga bi mi žao mladih iz Herceg Bosne, ili BiH, koji se zapućuju ili spremaju poći u inozemstvo, na neke susrete i obvezna predstavljanja. Ne znaju koji stijeg ponijeti. Pa umovaše da to bude onaj plavi s onim zvijezdama, sliči na europsku uniju ali nije njezin, a nije ni nekog naroda. Na njega bi, pak, stavili mali hrvatski i podičili se da im ovaj veliki ništa ne znači, a oni pripadaju ovome manjem. Slušao sam i gledao razrogačenih očiju i otvorenih ušiju. Tko je to posijao maglu u srca ovih mladih? Jesu li to cajke koje su slušali oni što su napadali njihove roditelje htijući im spaliti ognjište, cajke koje u zadnje vrijeme urliču uzduž i poprijeko Hrvatske i Herceg Bosne? Što bi sva krivnja pala na njih? A gdje su oni naši općinari koji će donijet bilo kakav zakon koji će im zajamčiti osobnu korist ili koji će novčano poduprijeti bilo kakav skup kojim će se ulizati Platformistanu i njegovim podupirateljima, gdje su političari koji gledaju samo na sebe a ne na opće dobro, gdje su zavedeni što galame o miru i suživotu zaboravljajući rane svog naroda, gdje su karijeristi ove i one vrste? Svi smo odgovorni u odgovorna vremena.

Generali nam robuju, branitelji odbačeni na rub društva, mi slušamo cajke, stjegovi skupljaju paučinu. Pomalo sumorna slika, ali sve dotle dok ne odlučimo promijeniti je. Ili se zadovoljimo Čavoglavama jedan dan, a onda opet po starom?

Miljenko Stojić