Čitam ovih dana knjigu Nomatkinja što ju napisa Ayaan Hirsi Ali. Već sam prije pročitao drugu njezinu knjigu Nevjernica. I prepoznah u njima ovo što nam se trenutno događa u Herceg Bosni.

Ayan Hirsi Ali političarka je koja se bavi pitanjem useljenika, najprije u Nizozemskoj, sada u SAD-u. Krvavo je to postala. Potječe iz somalske muslimanske obitelji. Otac joj se borio za prava svoga naroda i zbog toga su živjeli u različitim zemljama. Ipak, uvijek su bili vezani sponama svoga plemena, klana, vjere. Ayaan Hirsi Ali svega se toga oslobađa kad na proputovanju za Kanadu, gdje je otac za nju ugovorio brak, bježi u Nizozemsku. Nastupa za nju nomadski život, ali se ne kaje. Unatoč prijetnjama smrću radikalnog islama nastavlja s borbom za slobodu mišljenja i govora. I kroz to polako opet pronalazi svoju negdašnju pripadnost koju je mislila da je izgubila. No, sada »pripada« na drugi način.

Ne, nisam gornjim upro prstom na Bošnjake. Jasno ću reći, odnosi se to na komuniste, globaliste i sve druge zavedene među nama. Nije važno kojoj naciji ili religiji kažu da pripadaju. Oni jednostavno pripadaju samo svojim probitcima. Da bi se dočepali ovozemnih užitaka, ruše sve pred sobom. Demokraciju prikazuju despocijom, despociju demokracijom, istinu lažlju, laž istinom, obranu napadanjem, napad obranom i sve tako do u nedogled. Iskusili smo to od prvog trenutka naše slobode. Imali smo sposobnog vođu, dr. Franju Tuđmana, a onda su se oni upeli iz petnih žila da nam kažu da je on naš zatiratelj. Oslonili su se na odnarođene među nama. Rabotu su zastirali i zastiru velikim riječima, pozivanjem na ljudska prava i demokraciju. Svi znamo da to nije tako, samo oni misle da će svojom galamom nadvisiti opravdan otpor.

Da se ne bismo gubili u raznim pojmovima, najlakše je djelovanje ovih dana promatrati kroz državotvorstvo. Ako smo za Herceg Bosnu i BiH, znamo što nam je raditi, ako nismo opet znamo. Inozemni predstavnici skrivenih središta moći odavno su se svrstali. Ima već dugo da je ovamo prestala vrijediti demokracija, možda je bila živa tek onih prvih dana dok se oni još nisu snašli. Zbog toga nedavno poručiše da lideri u BiH dovoljno ne razumiju »domaću zadaću« iz Bruxellesa. Fućka se njima za izbore i narodnu volju, kad se radi o BiH onda tri narodne volje. Oni su sluge lošeg gospodara i ne će zaraditi svoju nagradu ako se ne pokažu na djelu. Nije stoga čudno što zveckaju lancima. Jedino bi mi bilo žao da ih se prepadnemo. Neka sluge rade svoj posao, a mi kao Ayaan Hirsi Ali nastojmo doći do slobode mišljenja i govora unatoč svim prijetnjama.

Zlatko Lagumdžija širi ruke prema svojim »jaranima« i s jednu i s drugu stranu granice. Josipović, Tadić i on. Trokut kakav se samo poželjeti može. Iz njega bi trebalo buknuti novo ujedinjenje. Samo da još ti tvrdoglavi, državotvorni Hrvati ne smetaju. Hoće u Europu, pa hoće neku svoju Herceg Bosnu, čovjeku dođe poludit. Ne ću reći da se nekima, tako izgleda, i dogodilo. Daleko im kuća bila.

Nema nama druge nego izdržati. Zna to dobro Anica Jurić iz Kaknja. U jednom danu izgubila je muža i tri sina, ubojice su domaći ljudi. Bi to onih dana kad prikrivene sile gurnuše Bošnjake na Hrvate. Napadali su 7:1. A onda te iste sile u Haagu proglasiše da je sve bilo drukčije. I sad bismo se opet trebali sukobiti dokazujući tko je i zbog čega počeo. Odgovorit ću ni jedni ni drugi. Opet su na djelu bili »oni«. Odgovaralo im tako, imali prikladna sredstva u rukama i bacili kost među napadnute od nekog drugog. Čovjeku se smuči kad počne o razmišljati o ovim stvarima. Međutim, ne smije dignuti ruke od svega. Mora se sjećati Anice i nebrojenih drugih majki sa svih strana bojišnica. Samo lud čovjek ide radosno u rat i sve zdrave roditelje smrt njihove djece jednako boli. Kad bi dopustili da se to primijeni na politiku, odavno bi se našlo rješenje za miran suživot tri naroda i svih drugih u državi koja se zove BiH. Ali takav razvoj događaja njima ne odgovara. Nešto su drugo oni zamislili, samo da se zavedeni ne dosjete na vrijeme jer će tada to ići puno, puno teže.

Kako se iskrivljeno i nedemokratski razmišlja, pokazala je zorno ovih dana konferencija »Jezička/e politika/e u BiH i njemačkom govornom području«. Sržno im bijaše pitanje »Zbog čega BiH ne bi imala jedan rječnik s varijantama«. Pa su se nadmudrivali, a one tajne sile sve su uredno plaćale. Njima treba koprena, tako da se lanci ne vide i da se s uhićenima može raditi što te je volja, nešto kao u Guantánamu. Koliko prepoznajem ne će to tako ići. Previše je sladak okus slobode koji smo kušali pa da to sada tek tako bacimo u kut.

Miljenko Stojić