Trenutne prilike otvaraju trasu «trećega puta» na kojega reflektiraju mnogi i na kojemu vlada neviđena gužva pa bi se lako moglo dogoditi da zbog te velike gužve i naguravanja svi trkači padnu i nitko ne dođe do cilja.

Ako je suditi po uličnim demonstracijama, građani su izrazito nezadovoljno sadašnjom i dosadašnjom vlašću, ali nisu pretjerano oduševljeni ni onima koji bi trebali doći. Paljenje zastava dviju najjačih stranaka simbolički je izraz takvog stava. Radi se o dvije opcije koje su posljednjih deset godina uglavnom  ostavile poražavajuće rezultate, a ni njihovi se centristički, malo lijevo, malo desno, programi ne razlikuju u bitnim strateškim pitanjima. Nijanse su samo retoričkog i konkurentskog karaktera.

Prosvjedi, ipak, objektivno idu više na ruku oporbi pa skloni joj mediji mobilizacijski objavljuju mjesto i satnicu njihova održavanja. Kako same prilike idu u prilog «kukuriku» koaliciji, njezinim bi protagonistima, koji su već podijelili fotelje, bilo najbolje šutjeti i što manje se pojavljivati, jer svako njihovo pojavljivanje i svaka izgovorena riječ otkriva samo strasnu želju za vlašću i ništa više, a takvi izazivaju oprez.

Desno raspoloženje

Takvo dakle stanje stvari otvara trasu «trećega puta» na kojega reflektiraju mnogi i na kojemu vlada neviđena gužva pa bi se lako moglo dogoditi da zbog te velike gužve i naguravanja svi trkači podnu i nitko ne dođe do cilja.

Ako kao gotovu činjenicu uzmemo da SDP, HNS, IDS i umirovljenici idu skupa, te ako pretpostavimo da će HSS ostati vjeran savezu s HDZ-om, tu na trećoj stazi vidimo  socijalne liberale i laburiste, te čitav niz tzv. desnih stranaka, među kojima su čak četiri s pravaškim atributom, «Jedino Hrvatska», «Hrast» i najnovija «Akcija za bolju Hrvatsku».

Poruke koje čujemo sa, iako heterogenih, skupova i koje su primjerice Vesnu Pusić nagnale upozoriti na «opasnost ekstremne desnice» doista daju naslutiti da bi teoretski najviše od svega mogla profitirati jedna nacionalna, konzervativna, kršćanska, državotvorna, itd. opcija s jakim elementima  «socijalnog nauka».

Tako su se mogle pročitati i isčitati, čuti i naslutiti  poruke protiv kolonizacije zemlje i ulaska u Europsku uniju, zahtjevi za nacionalizaciju banaka, zaštitu zemljišta, šuma, mora, rijeka i energije od rasprodaje i prepuštanja strancima, protiv ponižavanja branitelja i novog zajedništva sa Srbijom, pa čak i parole «dolje kapitalizam», «hoćemo socijalizam».

Desne su stranke i u nekim drugim zemljama s manje siromaštva i s manje trauma iz prošlosti, kao na primjer u Mađarskoj i Nizozemskoj, pa i one otvoreno ksenofobične i nacionalističke, što također može poslužiti kao orijentir, na posljednjim izborima zabilježile značajan rast popularnosti.

Ako su desni i lijevi centar bliski, nije izvan logike pretpostaviti da bi i oni nešto ljeviji i nešto desniji, ukoliko zanemare povijest, mogli naći zajednički jezik. Zašto bi, naime, desničar više volio svoju zemlju od ljevičara?

Svi dosadašnji izbori pokazuju kako stranke razbijene desnica ne prolaze izborni prag, a glasovi za njih završavaju baš u košu onih protiv kojih su njihovi glasači.

Ujedinjeni bi mogli komotno računati na  petnaest do dvadeset posto glasova i biti važan čimbenik neke buduće vlasti. Na posljednjim je izborima zbroj glasova za stranačke  i nezavisne liste koje su ostale ispod izbornog praga iznosio 25 posto, a 40 posto birača uopće nije izišlo na izbore.

Ima, međutim, nekoliko važnih pretpostavki uspjeha desnice. Temeljna je ujedinjavanje svih stranaka ovog spektra i to oko sažetog, jednostavnog i jasnog programa, ili barem dogovor o međusobnom nekonkuriranju u pojedinim izbornim jedinicama. Možda bi objedinjavajuće mogao na njih djelovati HDZ, pružajući im, ukoliko se na to usudi zbog budnih očiju velike braće, ruku obećanja o poslijeizbornoj koaliciji.

Umišljenost i zadrtost

Ne manje je važan izbor jake reprezentativne ličnosti koja se ipak ne vidi u sadašnjoj stranačkoj konstelaciji. Zdravko Tomac u toj ulazi vidi Antu Gotovinu, što je teško izvedivo s obzirom na neizvjesnu generalovu sudbinu. Zašto ne, primjerice ozbiljan i pametan čovjek tipa Davora Pavune, istaknutog i u svijetu poznatog znanstvenika, koji je plijenio pozornost javnosti svojim stavovima i rijetkim televizijskim nastupima?

No, teorija je jedno, a praksa nešto sasvim drugo. Upravo čujemo kako Danijel Srb u pratnji Ante Đapića najavljuje samostalan izlazak na izbore. Umjesto približavanja i zajedništva i dalje gledamo prizore umišljenih veličina i napuhanih taština i rasprave tko je pravi, a tko krivi pravaš.

Lideri su jedni prema drugima krajnje netolerantni, jedni  u drugima vide veće protivnike i konkurente, nego što ih vide  izvan svog kruga. Umjesto odgovornosti spram države, naroda i građana pa i povijesti i dalje će očito dominirati neke sasvim prizemne, uskogrudne i osobne računice.

Nije ništa novo ako konstatiramo kako pojedinci stvarno žive i rade kao da stranke postoje radi njih. Ali, ipak, najžalosnija je zadrtost, sljepoća i naprosto glupost koja onemogućuje da se vidi kako i od ostvarenja osobnih ambicija s ovakvom pameću neće biti ništa, osim ako se ne radi o svjesnoj igri «trojanskog konja».

Već sa sada sa stopostotnom sigurnošću može kazati da će desetak sličnih stranka imati jednog ili nijednog zastupnika. Udruženi bi ih mogli imati i dvadeset, s možda presudnim utjecajem na vlast.

Njihov izborni nastup opet će tko zna po koji put biti ravan skokovima s desetog kata. Let kroz zrak može biti načas uzbudljiv, ali brzo stiže tresak o tvrdo tlo.

Josip Jović / Izravno.com