Društvo u kojem živimo, konkretno misleći na naše područje, u mnogočemu je specifično. Ovim zaključkom zasigurno nisam otkrio toplu vodu, jer velika većina nas zna da su i mnoge jednostavne stvari kod nas toliko zakomplicirane da vas na kraju od svega jednostavno zaboli glava, pa vas sve to navodi na zaključak da veće promjene u našem društvu nisu moguće i da se najbolje uklopiti u sivilo i letargiju većine. Takvom odlukom dodatno cementiramo lošu situaciju i, htjeli to priznati ili ne, potpisujemo si presudu života u zajednici s premalo potencijala za razvoj. 

U takvome društvu logično bi bilo očekivati da oni koji se pak odluče društveno angažirati dobiju potporu velike većine građana kako bi  svojim aktivizmom  pokušali neke stvari pokrenuti nabolje. No, i tu smo specifični. “Šta će on!?”, komentar je “većine” na inicijative pojedinaca ili skupina koje žele uvesti neke promjene u društvo. Napravi se neka dobra inicijativa, akcija, ali to “većinu” izgleda jednostavno nije briga. Umjesto razgovora o djelima, važnije je pričati tko je pokretač svega, tko su mu roditelji, tražiti u najsitnije detalje ima li ta osoba ikakve koristi od toga i tako u nedogled. Naravno, jako čest je slučaj da se u nedostatku takvih, nazovimo ih, pikanterija na dotične osobe izmišljaju i svakojake afere kako bi se isti u startu ocrnili.

Nakon svega toga opravdano se postavlja pitanje isplati li se sudjelovati u različitim inicijativama, radu udruga, jer će te izgleda na kraju utrošiti dobar dio slobodnog vremena i usput biti ismijani od “većine”. Kada ovako postavimo stvari, dolazimo do zaključka da je umjesto sudjelovanja u ekološkoj akciji bolje otići na kavu u zamračeni dio omiljenoga kafića. Tu ste jednostavno sigurni od toga da vas netko vidi kako nešto radite i usput vas ismije.

No, upitate li se ikada tko čini tu “većinu” koja po različitim portalima, forumima, ali i trač-partijama ogovara one koji se u ovom društvu žele posvetiti društvenome angažmanu? Tu „većinu“ jednostavno čini manjina! To je jednostavno skupina onih osoba koje se nisu ništa naučile raditi, osim ako u radu ne vide svoj osobni interes. Takvi jednostavno ne mogu shvatiti da postoje osobe koje bi svojim radom i djelovanjem željele doprinijeti boljitku društva u kojem žive. U tom kolopletu neshvaćanja javlja se jedan oblik frustracije koji se očituje u iskazivanju netrpeljivosti prema svima koji se bave društvenim aktivnostima pisanjem te širenjem negativnih komentara. Ako vas takvi svojim djelovanjem uspiju odgovoriti od vašega angažmana, onda su u svome cilju i uspjeli. Stoga, odustajanje ne dolazi u obzir!

Treba se znati još nešto. Velika većina ljudi pozdravlja i misli sve najbolje o inicijativama koje mogu poboljšati položaj našega društva. To je ona tiha većina koja radi, ili nažalost nema posla pa se još teže bori za preživljavanje i koja uza sve obveze koja ima jednostavno se nema vremena baviti tuđim životima. Zbog takvih ljudi jednostavno se isplati žrtvovati dio svoga slobodnoga vremena te ga posvetiti koristi naše zajednice. Zajedničkim radom, druženjem učinit ćemo mnogo toga, pomoći ćemo onima kojima je to potrebno, a u konačnici zdravije društvo pozitivno će utjecati na sve nas.

Poruka ovoga kratkoga osvrta bi jednostavno bila da se ne obaziremo na negativne komentare koji bi mogli pratiti naš društveni angažman. Takve jednostavno zanemarimo, jer ni pod kakvu cijenu ne smijemo dopustiti da se naši talenti za određenu djelatnost zanemare zbog takvih banalnih stvari. Male stvari čovjeka čine sretnim te mu vraćaju osmijeh na lice. Uza sve nedaće možemo učiniti mnogo malih stvari koje će našim zajedničkim radom prerasti u veliku.

Vedran Kožul /Pogled.ba