Ovaj put u kolumni Lidije Gajski gostuju bioetičari mr Darija Rupčić i Ivica Kelam s tekstom svog izlaganja na ovogodišnjim Lošinjskim danima bioetike.

U jeku velike ekonomske krize i krize hrane trend  „grabeza zemlje“ izrastao je kao međunarodni fenomen. Izraz grabez zemlje odnosi se na kupovinu ili najam velikih poljoprivrednih površina u siromašnim zemljama, od strane bogatih drzava, pojedinaca i novčanih fondova, s ciljem proizvodnje hrane za izvoz, proizvodnje biogoriva ili jednostavno ulaganja u zemlju zbog profita. U pitanju su ogromne površine, milijuni hektara koji se prodaju ili daju u najam na 50 do 99 godina i time se zemlje domaćini odriču prava na zemlju koju su posjedovali. Naravno, ovakav grabez zemlje nije prošao neopazeno, izazvao je medijsku pozornost i zabrinutost od strane udruga za ljudska prava, znanstvenika i ekologa, koji strahuju da će ove akvizicije zemlje povećati opasnost od monokulture, izvozno orijentirane poljoprivrede i da će se time ugroziti sigurnost opskrbe hranom u zemljama  domaćinima. Dok međunarodne financijske institucije podrzavaju i potiču ovakav vid ulaganja u poljoprivredu, mnogi su zabrinuti zbog posljedica koje izazivaju. Osim destruktivnih posljedica po okoliš poput krčenja šuma i prekomjerne upotrebe insekticida i herbicida, problem je i u tome što se često kupuje zemlja na kojoj ljudi već stoljećima zive, a nakon što zemlja promijeni vlasnika, oni bivaju istjerani sa svoje zemlje i domova. Ekonomska korist zemalja domaćina je upitna, budući da se često zemlja prodaje ili daje u najam gotovo u bescjenje, u nadi da će novi vlasnici pokrenuti modernu poljoprivrednu proizvodnju i zaposliti lokalno stanovništvo. Uvidom u stanje na terenu dolazi se do zaključka kako je ovaj proces grabeza zemlje u stvari samo još jedan novi oblik neokolonijanizma kojim se zemljama u razvoju uzima ono zadnje što im je ostalo, a to je zemlja.

Uzroci grabeza zemlje su višestruki. Prvo, kriza cijena hrane koja je dozivjela svoj vrhunac u 2008. godini i koja je prethodila financijskoj krizi. Treba podsjetiti kako su izbili neredi u četrdesetak drzava u svijetu kao izravna posljedica značajnog povećanja cijena hrane. Proizvodnja biogoriva je dodatno povećala potraznju za zemljom, a u isto vrijeme i snazno utjecala na povećanje cijene hrane. Glavni pokretači ovoga trenda su EU koja je donijela direktivu 2009/28EC (travanj 2009.) kojom se trazi od zemalja članica da do 2020. godine povećaju udio biogoriva u transportu na 10%, te SAD koji zele povećanom upotrebom biogoriva smanjiti svoju ovisnost o uvoznoj nafti. Osobito je zanimljiv slučaj Švedske koja do 2020. godine ima za cilj povećati udio biogoriva na 40%, a do 2030. godine prijevoz učiniti u potpunosti neovisnim o fosilnim gorivima. Netko bi mogao reći – što je loše u tome što zele biti ekološki svjesni? Loše je ako se ekološka svjesnost izgrađuje na račun siromašnih, na način da se koriste poljoprivredne površine u siromašnim zemljama za proizvodnju biogoriva i time smanjuje proizvodnja hrane za lokalno stanovništvo. Tako je švedski investicijski fond Black Earth Farming kupio gotovo 600 000 hektara poljoprivrednog zemljišta u Ukrajini i Rusiji s ciljem proizvodnje biogoriva. Švedska kompanija Sekab, jedan od najvećih proizvođača biogoriva, planira posaditi nekoliko plantaza u Tanzaniji u sljedećih 10-15 godina, a trenutno pregovaraju s Mozambikom o kupovini 100 000 hektara.  Prema analizi Svjetske Banke i Svjetske trgovinske organizacije povećana potraznja za biogorivima je glavni čimbenik u povećanju cijena hrane na svjetskom trzištu.

U zadnje vrijeme snazno se pojačalo ulaganje investitora u poljoprivredna zemljišta, kao sigurnu vrstu investicije s velikim profitom. „Uvjeren sam da je ulaganje u zemlju danas  jedna od najboljih prilika za ulaganje.  Naravno,  s vremenom će cijene hrane toliko narasti da će trzište biti preplavljeno ponudom zahvaljujući obrađivanju novih površina i razvoju tehnologije, pa će rastu trzišta doći kraj, ali to je još daleko” – George Soros, lipanj 2009. Investitori koji vide ulaganje u zemlju kao priliku za profit daju snazan poticaj grabezi zemlje. U pitanju su bogati pojedinci koji imaju u vlasništvu na stotine tisuća hektara zemljišta (George Soros je vlasnik 200 000 hektara poljoprivrednog zemljišta u Juznoj Americi, obitelj Benetton 900 000 hektara zemljišta u Argentini ). Potom su tu razni fondovi, od onih u vlasništvu banaka, same banke (banka Morgan Stanley kupila je 40 000 hektara zemljišta u Ukrajini), razni investicijski fondovi osnovani s ciljem ulaganja u zemlju, te bogati mirovinski fondovi koji na račun siromašnih zemalja juga zarađuju dio sredstava za mirovine.  APG Investment APG (All Pensions Group) jedan je od najvećih mirovinskih fondova na svijetu; upravlja imovinom vrijednom 217 milijarda eura i zaduzen je za mirovine 2 700 000 Nizozemaca.  U vlasništvu i najmu ima ogromne površine u Urugvaju, Paragvaju, Brazilu, Argentini i Australiji.  Suvlasnik je Global Solidarity Forest Funda (GSFF), švedskog etičkog investicijskog fonda, koji nastoji kombinirati etičko investiranje s visokim profitom. Podruznica GSFF, Chikweiti Forests ulozila je 100 milijuna dolara u plantazu šume u Mozambiku. Nakon mnogobrojnih prituzbi lokalnog stanovništva utvrđeno je kako je Chikweiti Forest nezakonito oteo dodatnih 32 000 hektara zemljišta. Obećao je lokalnom stanovništvu odštetu za oduzetu zemlju, ali naravno, ništa nisu isplatili; toliko o etičkom poslovanju.

Cijeli fenomen grabezi zemlje pun je nelogičnosti na granici apsurda. Etiopija, zemlja poznata u svijetu po problemu gladi, dala je u najam stranim investitorima preko 4 milijuna hektara obradive zemlje, pri čemu su istjerane tisuće ljudi koji su zivjeli na tim prostorima. Mnoge drzave koje prodaju svoju zemlju stranim drzavama ili korporacijama za proizvodnju hrane, istovremeno primaju pomoć u hrani za svoje gladno stanovništvo. Kambodza je iznajmila ogromne površine Kataru i Kuvajtu, a u isto vrijeme prima pomoć u hrani u vrijednosti 35 milijuna USD. Zambija trazi ulagače kojima bi prepustila 30 milijuna hektara zemljišta, a čitava zemlja zauzima ukupno 70 milijuna hektara (700 000 km2). Na Madagaskaru je Daewoo Logistics Corporation iz Juzne Koreje pregovarao o sklapanju ugovora o najmu 1,3 milIjuna hektara zemlje  (pola ukupno obradivih površina). Nakon što je javnost saznala za ugovor izbili su zestoki nemiri zbog kojih je predsjednik podnio ostavku. Dvije trećine stanovništva Madagaskara zivi u siromaštvu, pa ne čudi njihova ogorčenost i protivljenje.

Grabez zemlje u praksi – slučaj Uganda

2001. godine Njemački proizvođač kave Neumann Kaffee Group dobio je u najam zemlju od Ugandske vlade, kojom prigodom je 401 obitelj (2041 osoba) istjerana sa svoje zemlje kako bi se mogla posaditi plantaza kave Kaweri. Domaći stanovnici nisu bili obaviješteni o prenamjeni zemljišta. Tijekom istjerivanja vojska je demolirala kuće, a zaplijenjeni su im i usjevi. Nakon istjerivanja, samo     2% istjeranih dobili su zamjensku zemlju (manje nego što su posjedovali), dok su se ostali smjestili na rubovima plantaze kave, ali uz premalo zemlje da bi se mogli prehraniti. Nakon istjerivanja neki seljaci su zaposleni kao sezonska radna snaga na plantazi. Primaju oko 1 USD na dan za određenu količinu posla, no ako posao ne bude napravljen, ne dobiju dnevnicu. Često dobiju samo 1 USD za dva dana posla. 1. ozujka 2004. radnici su stupili u štrajk zbog malih nadnica i loših uvjeta rada na plantazi, no upravitelj plantaze pozvao je policiju koja je silom ugušila štrajk. Pristup vodi – prije istjerivanja 2/3 ljudi imalo je pristup vodi iz bušenih bunara, nakon istjerivanja tek 1/5 ima pristup vodi, koja je kontaminirana potencijalno opasno visokom dozom zeljeza. Nakon istjerivanja porastao je broj slučajeva proljeva i sličnih bolesti. Pristup zdravstvenoj skrbi – prije istjerivanja ljudi su mogli kupiti lijekove u privatnim ljekarnama, a nakon istjerivanja zbog nedostatka sredstava osuđeni su na javnu ljekarnu koja je 15 kilometara daleko. Pristup obrazovanju – kao posljedica istjerivanja zatvorena je osnovna škola. Kasnije je napravljena nova koja je bila udaljenija i slabije opremljena. Zbog toga se povećao broj djece koja napuštaju školu.

Iz svega navedenog vidljivo je kako je neoliberalni kapitalizam došao u svoju završnu fazu u kojoj se siromašnim zemljama uzima još ono jedino što im je ostalo, a to je zemlja. Samo u kapitalizmu je moguće da se ekologija razvija preko leđa siromašnih (slučaj Švedska) ili da se zbog naše zelje za ukusnom kavom uništava budućnost i zivot tisuća ljudi (slučaj Uganda). Bit će zanimljivo vidjeti kako će proći Hrvatska nakon što uđe u EU, kad stigne direktiva da se drzavno zemljište ne smije iznajmljivati domaćim poljoprivrednicima, već se mora dati u najam, primjerice,  investicijskom fondu iz Njemačke ili Švedskoj kompaniji za proizvodnju biogoriva. Ako se to dogodi, bit će to potvrda činjenice da smo i mi samo dio globalne juzne sirotinje, a ne dio „civilizirane“ Europe.

mr. sc. Darija Rupčić i Ivica Kelam