Nikada nisam imao iluzija da je postojao, postoji ili će postojati sustav u kojemu su pravo i pravda usklađeni. No vjerovao sam i vjerujem da u svakom koliko-toliko normalnom i podnošljivom sustavu pravo mora počivati na ideji pravde. Koja se u praksi nerijetko prometne u svoju suprotnost, ali se time ne dokida. Pa čak i u onim olovnim vremenima jednoumlja, moglo se, izuzme li se politika i ideološke dogme, računati na kakvu-takvu pravdu. Bilo je to neslobodno društvo, zbog pjesme se išlo u zatvor, ali ubojica je bio ubojica, lopov lopov itd. I kao takvi su suđeni, osim ako je njihove zločinačke aktivnosti pokrivala i zataškavala Udba zbog nekih ''viših interesa''.

Početkom ovog tisućljeća uočljivi su neki procesi koji zbunjuju i dovode čovjeka u nedoumicu. Pravu se i, navodno, pravdi poklanja više pozornosti nego ikada prije. Svakodnevno nas maltretiraju mantrama o ljudskim pravima, pravdi, zaštiti slabijih i nemoćnih, od djece do činčila, no svejedno pozorna promatrača tih procesa sve više obuzima neka nedefinirana nelagoda. Ovih dana gotovo zaboravljeni Polančec, kojega je šeret Stipica valjda iz milja prozvao Rumenkom, jadikuje kako je ''zrtva sustava''. I vjerojatno je u pravu, ono za što su ga osudili radio je po nalogu pretpostavljenih, to jest po političkoj direktivi. I vjerojatno se nije osobno okoristio, nego je po nalogu rješavao jedan politički problem, koji se najelegantnije mogao riješiti s nešto drzavnog novca isplaćenog na ime intelektualnih usluga. General Zagorac osuđen je za krađu dijamanata, koje nije nitko vidio osim svjedokinje neposredno zainteresirane da mu napakosti. Dobro, reći će netko, tako to ide, i Caponea su strpali iza rešetaka zbog benigne utaje poreza. No kako objasniti to da su Norcu odrezali višegodišnju zatvorsku kaznu po zapovjednoj odgovornosti, dok su njegova neposredno nadređenog zapovjednika oslobodili!?

Ti čudnovati aršini, na zalost, nisu samo naša domaća specifičnost. Riječ je o globalnoj pojavi. Pravo je postalo batina u rukama nove ideologije globalizma i zloupotrebljava se ponekad podjednako perfidno kao i u totalitarnim sustavima. Čitamo ovih dana o slučaju osnivača WikiLeaksa Juliana Assangea. Ne ulazeći sada u cijelu tu neprozirnu obavještajnu pozadinu, čudi razlog zbog kojega Švedske toliko inzistira na izručenju Assangea. Optuzuju ga za silovanje, a radi se o tome da se upustio u seksualni odnos s dvije Šveđanke bez uporabe kondoma. Nije li malo smiješno da drzava na taj način štiti spolno zdravlje svojih građana!? Kao da su djeca! Zar se dotične dame nisu same mogle pobrinuti za to, inzistirati na prezervativu ili odbiti seksualni odnos? Malo mi je šašavo o tome uopće pisati, ali kad već cijeli svijet o tome bruji, mora da je i svijet pošašavio. No stvar je ozbiljna, jer negdje su već pali prijedlozi da muškarci, ravnopravnosti radi, čuče dok mokre, a spekulira se i idejom o ukidanju zamjenice ''on'' i ''ona'' i njenom zamjenom jedinstvenim oblikom. Opet ravnopravnosti radi. Ako se taj trend nastavi, sutra nam sve to uopće neće biti smiješno, a mnoge stvari koje nam se danas čine savršeno normalnim postat će utuzive.

S druge strane u Rusiji su na dvije godine osuđene pripadnice skupine Pussy Riot zbog blasfemije u jednoj ruskoj crkvi. Na cijelom Zapadu dignuta je velika graja i moralna panika zbog toga slučaja. Rusija se proglašava najcrnjom diktaturom. Međutim, zaboravlja se da su u tim istim zapadnim zemljama također predviđene zatvorske kazne za slične prijestupe. Čini se kao da ,,moralne predvodnike'' Zapada manje brine činjenica da bi jedanaestogodišnja pakistanska djevojčica oboljela od Downova sindroma mogla dobiti dozivotni zatvor zbog nedokazanog uništavanja Kurana, nego što će punoljetne Ruskinje odgovarati za performans u crkvi. S političkim činom Ruskinja čovjek se moze slagati ili ne slagati, ali one su provokaciju izvele svjesno znajući da je po ruskim zakonima za ono što rade predviđena zatvorska kazna. Osobno cijenim njihovu hrabrost, ali mi je prilično odbojna ideologija koja ih motivira. Koliko znam, Putin protiv kojega se bore potječe iz kagebeovskih, a ne iz crkvenih redova. Zanimljivo je kako svi ti veliki borci za nekakvu svoju viziju pravde i slobode prije ili kasnije uzmu kršćanske crkve za metu, a nikada stvarne centre moći u suvremenom svijetu. Javio se, naravno, i Slavoj zizek, filozof koji obozava komunizam ali mu na pada na pamet zivjeti u njemu. On misli da bi članice skupine Pussy Riot trebale biti etički primjer Rusije, a da je oličenje opscenosti i provokacije Ruska pravoslavna crkva od patrijarha pa nadolje. Pazite, ne Putin, ne vlast, nego Crkva! ''Socijalistički samoupravljač'' u slovenskom filozofu još uvijek nepogrješivo prepoznaje prave, odobrene mete. Zato i jest planetarno slavan.

Sve u svemu, čini se kao da se sve više priblizavamo svijetu posvemašnjeg moralnog i pravnog relativizma. Svijetu u kojem ćete za bilo što moći biti drastično kaznjeni ili pak hvaljeni i nagrađeni, neće biti ni pouzdana orijentira što vodi prema jednom ili drugom ishodu.  Svijetu u kojem će obični građani kao djeca prepuštena ćudljivim odgojiteljima.

Damir Pešorda