U Hrvatskoj, odnosno u Zagrebu i Dubrovniku, tijekom nekoliko zadnjih dana boravili su premijeri više država, pretežno srednje i istočne Europe. Među ostalim, s iznimnom propagandom stigla je i kineska delegacija, gotovo u najjačem političkom i gospodarskom sastavu.

Mediji izvještavaju da su održani brojni sastanci i da su se zaključili i neki povoljni gospodarski ugovori.

Ali, kad su, primjerice, u Zagreb, stigli Kinezi, na čelu s premijerom, očekivali smo da će prvo, kao što se to inače u svijetu radi, otići neka njihova delegacija i do nekog nacionalnog spomenika i položiti vijence i zapaliti svijeće u čast i spomen na sve stradale u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. To se nažalost nije dogodilo, kao što se ni ne događa kad nam u posjetu dolaze i drugi visoki politički dužnosnici (svaka čast iznimkama).

A bio bi red.

Naime, od završetka Domovinskog rata prošlo je tek 24 godine. Za one koji su sudjelovali u njemu malo, a za one koji nisu – puno.

Hrvatska je nastala u krvi. Za nju je oko 15 tisuća ljudi dalo svoje živote, a na desetine tisuća i zdravlje. To se nikada ne smije zaboraviti. O tim činjenicama moraju nešto više znati i oni koji nam dolaze u posjet, bez obzira kakve „darove“ nose.

Posjet kineske delegacije bio je i prigoda da im se ukaže na razaranja i patnju kroz koje su prošli Hrvati, od Vukovara do Dubrovnika. To se nažalost nije dogodilo, ili mi za to ne znamo. Kinezi su iskazali spremnost za gradnju i nekih nogometnih stadiona, ali ne primjerice u Vukovaru, ili za podizanje gospodarstva u tim ratom stradalim područjima.

A što za Hrvatsku ima važnije od spomena na stradale, ranjene ili nestale u Domovinskome ratu ili obnavljanje ratom razrušenih područja?

To su teme koje ne bi smjele izostati sa sastanka, poglavito s takvim delegacijama kakva je bila kineska, jer bez žrtve hrvatskih branitelja nikada ne bi bilo slobodne, samostalne i nezavisne hrvatske države.

Stoga je najmanje što su ti ljudi zaslužili kad se dolazi u posjet zemlji koju su oni stvorili da se njihovi predstavnici minutom tišine prisjete onih najzaslužnijih.

To bi morala biti „abeceda“, bez obzira tko je na vlasti.

 

Mladen Pavković