Nakon što su se vratili iz Haaga (2012.) oslobođeni svake krivnje, hrvatski general pukovnici Ante Gotovina i Mladen Markač neprestano primaju pozive iz cijele Hrvatske. (Uskoro će i obljetnica uhićenja Ante Gotovine!) Svi ih i dalje žele vidjeti, dodirnuti, pitati, proglasiti ih "počasnim građanima", uručiti im neku povelju ili priznanje. Međutim, kako vrijeme ide, tako se polako i zaboravljaju oni koji su činili štošta da im se oteža život u zatvoru, ali i da se prodube patnje njihovim obiteljima. Nitko više ne postavlja pitanje: tko je iz Hrvatske "najzaslužniji" što su se ovi generali našli u Haagu, tko ih je progonio, tko je na kraju krajeva napisao i potjernicu za generalom Gotovinom?

Magla polako prikriva i one koji nisu mogli gledati ni majice s likom ovih junaka. A kakve su tek, sjećate se, imali problema oni koji su, primjerice, lijepili, odnosno isticali postere na kojima je bio lik Ante Gotovine? Ako su ti ljudi bili nevini u zatvoru, a jesu, onda se preko takvih stvari ne smije preći kao spužvom preko ploče. Možda ne zbog ovih junaka, možda više zbog onih budućih koje će možebitno progoniti i strpati u zatvor ili ludnicu, a na kraju će ih osloboditi, jer nisu, kao ni ova dvojica, ništa krivi. (U Hrvatskoj nažalost malo tko drži do presumpcije nevinosti).

Nu, vrijedno se podsjetiti da u vrijeme kad su naši generali robijali da smo organizirali brojne tribine na kojima smo govorili o nevinosti ovih časnih i poštenih hrvatskih ratnika. Kad su bili u zatvoru nisu svi, kao danas, na njih gledali kao na nevine ljude – nikako. Ali, kad se pročula vijest da su oslobođeni odjednom su „svi“ bili uz njih! Tako primjerice, sjećam se, da smo u Vrbovcu također priredili tribinu o Markaču i Gotovini te da se tada u dvorani tamošnje knjižnice, jedva sakupilo (zajedno s organizatorima) slovom i brojkom- osamnaest ljudi! Nisu se pojavili čak ni branitelji, osim jedan ili dva. Danas su jedan i drugi general počasni građani toga grada! Nu, nije tako bilo samo u Vrbovcu. U Čakovcu, primjerice, na sličnu tribinu došao je samo jedan čovjek, a tribina je ipak održana. Malo ljudi bilo je i u Đurđevcu, rodnom gradu generala Markača, kad smo mu dodjeljivali povelju Junak hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, a on je danas i u tom gradu – počasni građanin! Tek kad se kao slobodan čovjek vratio iz Haaga i tamo su ga „svi“ podržali. Najžalosnije je ipak bilo u Kninu, kad se obilježavala obljetnica Vojno - redarstvenih akcija Oluja. Tamo ste mogli imati gadnih problema ukoliko bi, dok su oni bili na robiji, isticali Gotovinu i Markača. (Nu, u obranu generala tamo se poglavito isticao Braniteljski portal.) Sjećam se jedne godine kad smo željeli u prostoru kninske tvrđave prikazati sjajni dokumentarni film Jakova Sedlara o Gotovini i Markaču, odnosno o tim njihovim patnjama, da to ipak nismo mogli. Nitko, naravno, nije izričito rekao ni potpisao da se film ne smije prikazati, već je jednostavno skinut s programa, kao da se ništa nije dogodilo. A tko je to uradio? Oni iz bivšeg Ministarstva branitelja- Jadranke Kosor! Kad smo organizirali jednu od Karavana Da se ne zaboravi-2500 kilometara diljem Hrvatske i kad smo u Zagrebu po staklima osobnih automobila polijepili fotografije ovih junaka, izbio je pravi skandal. Tadašnja ministrica branitelja, koja je bila i pokroviteljica ove akcije, morala se javno ograditi od tih fotografija, a pojedine tvrtke više nam nisu željele biti nikakav sponzor. (Bila bi laž da Kosor nije podržavala Gotovinu i Markača, ali kao političarka, mišljenja smo, „morala“ se tako ponašati!) Bilo bi zanimljivo znati i gdje su danas i što rade oni novinari zbog kojih je Markač (2007.) ponovno završio u Haagu, kad je išao u lov? Sve smo mi to zaboravili.

Jedan od onih koji su po pitanju ovih junaka među prvima izašli javno u njihovu obranu je i bivši ugledni sudac Vrhovnog i Ustavnog suda RH dr. Milan Vuković (1933.-2018.).. Na svoj način, s pravnim argumentima, čitavo se vrijeme borio za slobodu uhićenih generala, a otkako su se oni vratili iz Haaga kao slobodni ljudi, Vuković nam je pričao kako nije uspio ni sa jednim od njih ni popiti kavu, a kamoli da im uruči sve ono što je napisao o njima, odnosno u vezi njihove obrane. On je bio jedan od malobrojnih uglednika (pravnika) koji su se usudili na svakom mjestu i u svakoj prilici naglašavati i uvjeravati ljude u nevinost generala. Također nešto slično možemo reći i za generala Ljubu Ćesića Rojsa te za Josipa Klemma, bivšeg predsjednika Udruge specijalne policije iz Domovinskog rata RH koji danas nažalost više nije aktivan među braniteljskom populacijom, ali koji se svim srcem kad je trebalo, zajedno sa svojim specijalcima, borio za optužene generale, osobito za Mladena Markača..(Naravno, bilo je tu i mnogo drugih, nespomenutih.)

Međutim, kad već govorimo o Gotovini i Markaču, trebalo bi pronaći onoga tko je izdao potjernicu za Gotovinom i koji je ponudio 300.000 kuna onom koji ga izda. Ne, taj nije bio iz Amerike, taj je bio iz Hrvatske! (Amerikanci su za njegovu živu ili mrtvu glavu nudili milijune dolara, baš kao i za Osamom bin Ladenom!). Još se nažalost ne zna ni tko je primio nagrade za „otkucavanje“ generala, a netko očito jeste!

Gdje su sada svi oni "doušnici" koji su godinama diljem Hrvatske tražili Gotovinu, zatim oni koji su zbog njega uhićivali ljude i privodili ih na informativne i ine razgovore, gdje su oni koji su svim policajcima dali fotografije Gotovine, koji su ljudima ulazili u stanove, vikendice i samostane tražeći generala? Više se ne čuje ni za one koji su Carlu del Ponte, koju je Hrvatska već odavno trebala proglasiti „personom non grata“, sa crvenim tepihom dočekivali u Zagrebu, koji su na svaki njezin mig od sreće i veselja (poput Čička) skakali kao "ludi". Sjećate se kako je neprestano govorila da je Gotovina u Hrvatskoj i da ga Hrvatska mora izručiti. A danas nitko više ni ne spominje ovu tužiteljicu iz „pakla“, kao da je nekima stalo da se i ona u svom tom košmaru što prije zaboravi.

Ne, mi je ne smijemo zaboraviti, a još manje poželjeti da nam opet dođe, pa makar i kao obična turistkinja, tim prije što je malo ljudi koji su toliko zla učinili Hrvatskoj kao ova žena, koja je glumila da nešto zna, a ustvari znala je malo ili ništa.

Nu, nitko joj čak do danas nema hrabrosti reći: "Gospođo, van iz Hrvatske!"

 

Mladen Pavković