Negdje oko Božića za vrijeme I. svjetskog rata vojnici zaraćenih strana dogovoriše se da odigraju par nogometnih utakmica. Dogovoreno i izvršeno. Vjerojatno nisu imali nekakvu športsku opremu, razlikovali su se jedino po boji svoje vojne odore. Tko je pobjeđivao – nije zabilježeno ni zapamćeno. Oni koji su preživjeli ovu najveću klaonicu između ratnih rovova vjerojatno govore da su oni dali koji pogodak više. Uostalom, to tako i tako nije važno. Važno je da je nekih par dana trajao mir, da je oružje šutjelo i da je za to vrijeme spašeno možda na tisuće ljudskih života.

U to vrijeme fašizam i komunizam nisu postojali. Nije moglo dolaziti do zbrke u kojoj se nije znalo koji su fašisti, a koji antifašisti. Nisu mogli psovati ovu ili onu majku jedni drugima. To su ostavili za kasnije, sve do naših dana.

Možda i zbog toga, ali i zbog nekih drugih razloga sukobljene strane u II. svjetskom ratu nisu igrale nogomet, ali poznato je, zajedno su pjevali „Lili Marlen“. Za to vrijeme nije se pucalo i opet je poneki život spašen.

Ova dva primjera zorno pokazuje da su se u beznađu rata događale i lijepe stvari, rekli bismo skoro bizarne, a koje su ulijevale nadu da će se na koncu ratne kataklizme ipak vidjeti svjetlo.

Zašto o ovim događajima pišem? Imaju li ovi događaji ikakve veze s našim Domovinskim ratom i osamostaljenjem Republike Hrvatske? Tko je u dva svjetska rata koga napao? Historiografija je uglavnom oko toga suglasna, nesuglasica je malo iako je prvi rat završio osamnaeste, a drugi četrdeset pete prošlog stoljeća.

Ovih dana slavio se dan Antifašističke borbe. Na taj dan, tvrdi se, skupina komunista i njihovih pristaša iz Siska i okolice sklonila se u šumu Brezovica i na taj način su stvorili prvi antifašistički odred u Europi. Neću se time posebice baviti. Ima i suprotnih mišljenja, a Poljaci tvrde da su oni imali prvi odred na Starom kontinentu koji se suprostavio Nijemcima. U svakom slučaju pravo je pitanje zašto baš tada, a ne ranije? Odgovor je jednostavan. Između SSSR-a i Trećeg Rajha vladao je mir temeljen na javnim i tajnim odredbama pakta Ribentrop – Molotov, a to znači sustavom spojenih posuda da je mir vladao i između NDH i Komunističke partije. Trebalo je pobjeći u šumu Brezovica tek onda kad ih je Staljin pozvao na ustanak, a kako sam već u jednom članku napisao, bilo je pametno skloniti se ustašama ispred očiju.

Dakle, par stotina ljudi skupilo se oko velebnog spomenika u Brezovici da još jednom proslave početak otpora okupatoru. Pali su i govori. Žestoki kao i obično. Mahalo se i zastavama, s petokrakama dakako. Izvikivale su se i pjevale parole. „Druže Tito bijela lica, kad ćeš doći do Užica“ je ostavljeno za Užice – ako u tom srbijanskom gradu netko to bude htio pjevati.

Jedan od govornika bio je župan Međumurske županije Matija Posavec. Izrekao je par pametnih rečenica, ali je ustvrdio da je besmislena podjela između antifašizma i Domovinskog rata jer jedno ne isključuje drugo. Za to je dakako dobio pljesak. Milanu Bandiću su zviždali. Nije bio na visini svog renomea. Nisam zapamtio da se u sličnim zgodama nije držao one naše poznate narodne poslovice: „U kakvom si kolu takvu pismu pivaj“. Vjerojatno mu je na pameti bilo odlagalište komunalnog odpada u Jakuševcu, a kada se pribrao već je bilo kasno.  

Nu, vratimo se Županu i njegovoj tvrdnji. Antifašizam, vjerojatno misli na antifašizam II. svjetskog rata, ne isključuje Domovinski rat i obratno. A ovaj svjetski rat je počeo 1939., a u nas dvije godine kasnije. Domovinski rat koji smo poveli za obranu od napadača i za državno i nacionalno osamostaljenje, puno godina kasnije, devedeset i prve. A fašizam, onaj njemački skončao je 1945. godine. Odavno je kaput. Talijanskom su zavrnili vratom dvije godine ranije. Još se nekakv blijedi oblik držao u Španjosloj i Portugalu i gotovo.

U jeku građanskog rata nakon Oktobarske revolucije, temeljem Dekreta o osamostaljenju naroda, nova vlast je priznala menjševičku vladu Gruzije, osamostaljenje Finske, Poljske, Balitičkih zemalja. A kad je rat završio, Gruzija je bila pregažena, u tzv. Zimskom ratu napadnuta je 1939. godine Finska i oteta joj je Karelija. Buđonijevoj Crvenoj konjici su pod Varšavom „izbijeni zubi“. Maršal Pilsudski i poljski narod bili su jači. Rumunjskoj su otete Besarabija i Bukovina. Jesu li ove zemlje kojima su najprije priznali samostalnost, napali fašisti ili su oni to sami bili? Takve tvrdnje bile bi smiješne da nisu žalosne.

Papir dopušta da se na njemu u kratkom vremenu prebacujemo na razne točke svijeta, a isto tako da se vraćamo u vrijeme koje nas zanima. Na koji i kakav antifašizam misli župan Posavec? Na antifašizam Sjedinjenih Država, Velike Britanije ili Slobodne Francuske. Ili u krajnjem slučaju antifašizam hazjajina Staljina. Na antifašizam demokratskih država svijeta koji je na koncu konca porazio fašizam (nacionalsocijalizam) Trećeg Rajha.

Misle li moguće Posavec i slični da nas je 9. Korpus JNA iz Knina htio zavarati pa je zato na kapu stavio crvenu petokraku zvijezdu? I ne samo taj Korpus JNA. Kako bismo nazvali one koji su preko Dunava bombardirali Vukovar, one koji su u tom istom gradu čuvali vrata skladišta u koje su prije toga nagurali branitelje i stanovnike Vukovara, a iz kojih skladišta mnogi od njih nisu izašli živi. Jesu li Male bare nadlijetale njemačke Štuke, a brodovi na Sidrištu imali na svom boku ucrtane kukaste križeve? I tako u nedogled.

Viđeni ljudi našeg političkog spektra često vole reći da su nas s istoka napali fašisti, crveni, pridodat će. Toliko sam o tomu pisao da mi je i muka o tomu danas išta reći. Ipak, tvrdim, s istoka, to jest iz Srbije nisu nas napali fašisti, bez obzira na boju, već oni drugi koji, sami za sebe tvrde, baštine tradicije antifašizma. Jer njihovi brigade, divizije i korpusti nisu u okolici Knina nosili imena Onesina Popovića, Mane Rokvića, Momčila Đujića i drugih korifeja četništva s Tromeđe. Dakako da je bilo i takvih. Oni su u pravilu novačeni među domaćim Srbima, potomcima onih istih naših susjeda koji su u ime sto tisuća Srba Dalmacije ponudili Talijanima aneksiju tog dijela Hrvatske. Ako agresore ne proglašavamo fašistima, ne umanjujemo zločine koje su učinili nad svojim dojučerašnjim susjedima i prijateljima.

U slučaju da razgledavate muzej „Zimskog rata“ u Helsinkiju te onako kao za sebe ustvrdite da su sve ono o čemu se tamo govori, učinili fašisti, kustos će vam na njihov finski miran način objasniti da se varate i kazat će vam da su sva zla i sve zločine u to praskozorje najveće kataklizme koju je suvremeni svijet doživio, u njegovoj zemlji učiniti komunisti, konkretnije boljševici, a ne fašisti. U to vrijeme fašisti su bili njihovi saveznici.

A kako je kod nas? Proglasimo okupatore za fašiste i riješili smo problem. A s druge strane neki srbijanski viđeni ljudi i Franju Tuđmana proglašavaju fašistom. Temeljem tih objeda mogli bismo zaključiti da su se u Domovinskom ratu borili fašisti sami sa sobom.

Riješimo jednom za vazda takve i slične nedoumice. Republiku Hrvatsku nisu napali fašisti već komunisti, bolje reći nasljednici onih koji su u II. svjetskom ratu u kojem su pobijedili, izvršili velike zločine. U tom kolopletu ubojstava i odmazda, odmazda i ubojstava ni jedna strana nije izašla čistih ruku. Samo što je fašizmu izrečena smrtna presuda koja je odmah bez priziva i izvršena, dok je komunizam, našavši se na strani pobjednika, nastavio svoj krvavi pir.

 

Neven Vicić