Nakon sastanka u Zagrebu i Beogradu predstavnika Udruga obitelji nestalih hrvatskih branitelja s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, koji je obećao da će se po ovom bolnom pitanju sve brzo riješiti, još se nažalost nije dogodilo – ništa. Vučić je saslušao sudbine nestalih hrvatskih branitelja i civila tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata i na tome je zasad sve ostalo.

Nu, činjenica je da predstavnici Udruga, s bilo koje strane, ne mogu riješiti ovaj problem, već da se to jedino može na višoj, državničkoj razini.

Sada su sve oči uprte u hrvatskog ministra pravosuđa Dražena Bošnjakovića, koji će 23. ožujka posjetiti Beograd i u svezi ovog problema sastati se sa srbijanskom ministricom pravosuđa Nelom Kuburović.

Međutim, (nadamo se da griješimo), ni od ovog susreta neće biti puno koristi, jer je već sada najavljeno da će se sve spustiti na razinu radne skupine i da će se onda krenuti u konkretno rješavanje. (A u radnoj grupi sigurno će sjediti i neki od onih Srba koji su na ovaj ili onaj način možebitni krivci za ove zločine!)

U ovom trenutku Hrvatska potražuje još 1945 nestalih osoba iz Domovinskoga rata, a Srbija, prema nekih drugim podatcima isto toliko ili čak i više, što naravno nije točno.

Nama je poznato da su Srbi tijekom 1991. i 1992., poglavito u okupiranim hrvatskim krajevima, prekopavali masovne i pojedinačne grobnice, da iza sebe pometu tragove strašnih zločina, i da je i to jedan od razloga što vjerojatno nikada nećemo dobiti tražene podatke.

Osim toga, čim se nakon toliko godina osnivaju „radne grupe“ to ništa drugo ne znači nego da se stvari još više otegnu i zakompliciraju.

Naime, činjenica je da Srbi u svojim arhivima imaju sve podatke o nestalim osobama, ali ne žele ih dati, sve dok te dokumente ne arhiviraju, te, što je najvažnije, naprave selekciju, tim prije što su u te teške zločine umiješani i njihovi „legendarni“ zapovjednici, ali i sam tadašnji srbijanski državni vrh.

Pa, neće oni sami sebe optuživati!

Ako bi kojim slučajem i predali barem dio tih podataka obvezno bi tražili protuuslugu, tj. da Hrvatska otkrije, što se otkriti ne može, gdje su sahranjeni „broji“ Srbi, poglavito nakon Vojno- redarstvenih operacija Bljesak i Oluja.

Na taj način izjednačili bi se žrtva i agresor. Notorni Pupovac ili notorna Pusić tada bi došli na svoje – da je bilo zločina na jednoj i drugoj strani, a to drugim riječima, po takvima, znači da se podjednako treba optužiti i suditi jedne i druge!

Ne, ne može to tako.

Hrvatska još nije riješila ni tko je bio agresor na Republiku Hrvatsku. Srbi tvrde da se ovdje vodio „građanski rat“. A ako se i vodio “građanski rat“, a nije, što su onda od 1990.-1995. u Hrvatskoj radili četnici iz Beograda, Niša, Novog Sada, Kragujevca, Banja Luke, Zrenjanina i brojnih drugih gradova i mjesta diljem Srbije, ali i Crne Gore? Nije valjda da su baš u to vrijeme s teškim naoružanjem „ljetovali“ ili „zimovali“ od Vukovara, Škabrnje do Dubrovnika?

Po pitanju nestalih osoba, da su htjeli, odgovore su već davno mogli dati i Srbi koji su Hrvatsku prihvatili kao svoju Domovinu. Nije istina i ne može biti da baš ni jedan Srbin nije čuo ništa o traženim masovnim grobnicama.

Znaju oni znaju, gdje su sahranjeni (poput životinja) naši najmiliji, ali ne žele otkriti svoje rođake, komšije i druge koji su u svemu tome sudjelovali.

Srbiju, kao agresora, treba i mora i međunarodna zajednica pritisnuti da otkrije masovne i pojedinačne grobnice. Dosta je bilo igranje skrivača.

Nu, kao što nam neće i ne žele otkriti gdje su sahranjeni hrvatski branitelji i civili, tako ne žele otkriti ni gdje su preostala minska polja

I još samo to: kako se ni jedno minsko polje ili masovna grobnica iz Domovinskoga rata ne traži u Srbiji već samo i isključivo u Hrvatskoj?

Mladen Pavković