Sveta Majka Tereza jednom je pripomenula: Politika bez ljubavi čini te egoistom. I uistinu, što se dade iščitati s većine lica ljudi koji upravljaju Hrvatskom, ako ne posvemašnji i beskrupulozni egoizam.

Mogli bismo ga interpretirati i „briselsko-informatičkim“, citirajući Zlatka Hasanbegovića koji je na navedeni način okarakterizirao „meta jezik“ ministrice znanosti i obrazovanja Blaženke Divjak a koja je na njegovo pitanje o kurikulu povijesti puno pričala i ništa rekla. Među hrvatskom političkom elitom takva verbalizacija (čitaj: nesposobnost rješavanja elementarnih društvenih problema koja se prikriva gomilanjem izrečenih floskula) je očito postala modni dodatak koji se proširio Trgom sv. Marka brže od gonoreje. Ono što povezuje verbalizaciju hrvatskog političkog vodstva i ovu nezgodnu spolnu bolest je činjenica da se i jedno i drugo prenosi oralnim putem. No dok se gonoreja uspješno liječi antibioticima, birokratski egoizam se može izliječiti jedino samospoznajom i preobraženjem. Ili, naravno, neopozivom ostavkom.

Duboko vjerujem da je sličan moralni zakon toga dana osjetio i bivši državni tajnik Marin Strmota kada je napustio Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. Isto tako vjerujem da neki sladostrasno uživaju u politikantsko-uhljebničkoj gonoreji koja im omogućava pristojnu zaradu za svakodnevno dokoličarenje. Primjerice, što radi čak šest savjetnika u Kabinetu ministra rada i mirovinskoga sustava? Čime se bave četiri pomoćnika ministrice znanosti i obrazovanja? Doprinose li boljitku Hrvatske šest pomoćnika ministra zaštite okoliša i energetike? A gdje je čitava vojska malih birokratskih službenika koji po cijele dane elektronskom poštom raspravljaju s privatnim firmama o temama poput cateringa i kuta osvijetljena nekog državnog lica koji će na katedri u hotelu Westin pročitati strašno važan govor o uvoznim cijenama banana? Ono u što smo svi (nadam se) sigurni je to da se čovječanstvo kroz povijest uvijek isključivim metodama borilo protiv raznih epidemija, bile one vezane za tjelesnu ili kakvu drugu društveno-političku boleštinu.

U Hrvatskoj pak, epidemija političke gonoreje je prouzrokovala još pogubniju epidemiju – onu pomirenosti sa svime. No tko nas to straši? Gospodin premijer sa svojim proeuropejski prekriženim rukama i duboko manipulativnom retorikom koju je kopirao od zapadnjačkih starješina koji ne mare za Hrvatsku? Da li nas plaše razne Dalićke, Marići i Murganićke samo zato što svoja hladna lica uopće imaju savjesti staviti pred ljude koje ismijavaju, a koji su ih izabrali? Da li nas plaši predsjednica koja je četniku Vučiću nedavno u Lisinskom „lizala“ tepih barem desetak metara unaprijed? O sutonu domoljublja, možda najviše svjedoči njezino ponašanje. Nevjerojatno je koliko svojom urođenom teatralnošću i pozerstvom gospodin Vučić i njegov kmet Pupovac umiju opiti našu dragu Kolindu. Jedan moj prijatelj je rekao na sve to: Jadna smo mi država. Odgovorio sam mu: Budalo! Nije država jadna. Ona je sveta. Za nju se gine. Jadni su ljudi koji ju vode.

Mnogi državni tajnici, savjetnici pri ministarstvima, raznorazni načelnici sektora, voditelji službi i slična potrčkala većinu svoga vremena provode na sastancima lamentirajući o suštinskim društvenim pitanjima poput nabavki službenih poklona za poslovne partnere. A znate li za premijerovu „djecu“? To su vam one horde prištavih adolescenata koje je uvaženi Andrej Plenković raspršio po partijskoj i rodbinskoj vezi diljem Državne uprave kako bi uživali privilegije svoga „svetoga trojstva“ – domjenci, putovanja i dnevnice svete! Treba li naglasiti da neki od njih koriste državne stanove, dok najam od privatnih stanodavaca i režije plaćaju – porezni obveznici.

Kolonijalno doba nije završeno. Konkvistadori u Latinskoj Americi i Francuzi po Africi su bili „Čokolino“ za neokolonizatore. Kako je tužno gledati hrvatska politička lica dok se bez imalo grižnje savjesti i političkog morala šepure pod patronatom Europske unije. Njima nije važna Hrvatska, oni svoje građane gledaju kao što su egipatski faraoni u Gizi promatrali svoje radnike. Zapravo, mi smo prošli i gore. Keops, Kefren i Mikerin su barem svoje izmučene podanike svakodnevno častili pivom. Mi smo, naprotiv, čašćeni žeđu. Za istinom, pravdom, dostojanstvom, čašću, plemenitošću, ljubavlju i domoljubljem. I što smo žedniji to više klonemo. To je i njihov cilj; iscrpiti iz nas posljednje atome zdravog razuma i prepustiti nas neljudskoj, konzumerističkoj i birokratskoj jaruzi zapadnjačkog civilizacijskog sumraka.

Pitam se zašto su ti naši vlastodršci takvi? Među inim odgovorima, ipak mi se nameće jedan, jedinstven i nedvojben. A to je nedostatak domoljublja. Pa može li onaj koji voli svoga sina činiti stvari koje su za njega loše i pogubne? Može li onaj koji voli svoju ženu obezvrijediti njenu čast i ženstvenost? Može li ona koja voli svoga muža prokleti njegovu odanost i prisnost? Može li onaj koji voli svoju domovinu negirati njen ponosni nastanak, oglušiti se na vapaje svoga puka i lišiti ga zdravog razvoja? Naravno da ne može. No već sam rekao, gonoreja je uzela maha i razvoj ide u svim smjerovima samo ne u zdravim. Ja zasigurno neću na ovome mjestu navoditi statističke podatke o BDP-u, vanjskom dugu, postotku zaposlenosti i slično. Cilj mi je detektirati opće društvene probleme. Primjerice, one koji su vezani za golemi broj iseljenika. Ako političar koji je od naroda legitimno odabran da bi ga predstavljao i omogućio mu život dostojan čovjeka isto to ne provodi na ispravan način, takav je, ili kukavički manipulator ili nesposobni skorojević pod tuđinskom paskom. Gdjegod se dogodi da je i oboje u jednom, kao u Hrvatskoj. A kada uz sve to još i ne voli svoju zemlju (jer da ju voli ne bi manipulirao niti bi ikad interese vlastitog naroda podčinio interesima svjetske oligarhije) onda se nalazimo u situaciji da je gonoreja dosegla destruktivne razmjere. Usudio bih se otići toliko daleko pa ću kazati kako se, uz politički kukavičluk (radi gubljenja ekonomskih i životnih privilegija) i svjetonazorsko protivljenje intelektualnim te duhovnim temeljima europske civilizacije (radi zadržavanja „progresivnog“ novoeuropskog statusa), radi i o sveopćem poglupljenju političke vrhuške pa i velikog broja građana koji „piju“ njezine manipulacije.

Da ja ne razglabam o tome, citirat ću našeg divnog Matoša: Zavirite u život i vidjet ćete da su glupani neodoljiva sila jer su u ogromnoj većini, proglašujući svakog odviše umnog čovjeka bijelom vranom, ludom, nesretnikom. Kumim vas dakle dušom, ne budite tako glupi da imate pameti! (...) Poznajem mnogo glupana, velikih, izvanrednih, idealnih glupana, cvijet, uzor ljudske gluposti, koji ne samo da ne pišu već i ne besjede, pa su ipak članovi parlamenta, sabora, skupština i živu od govorništva. Kako su u silnoj većini, usrećuju glupu domovinu glupim, to jest sretnim zakonima. Valja istaknuti da je i sama Europa na civilizacijskom ponoru. Briselski birokratski instrumentarij posve je dokinuo časne i tisućljetne kriterije vrijednosti europljana. Između ostaloga, ne bi me čudilo da se u bliskoj budućnosti ozakone možebitni prijedlozi o kažnjavanju osoba koje bi se javno deklarirale kao domoljubi i katolici.

Gospođa Dalija Orešković strateški je dislocirana s mjesta predsjednice Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa. Posve je irelevantno koje je političke provenijencije dotična budući da je neumoljivo i bez stranačkih opredjeljenja prozivala sve one koji su jednostavno kršili zakon. Tako je pokretala postupke protiv gradonačelnika, načelnika, ministara, saborskih zastupnika, pa i same predsjednice. Povukla se, kada je shvatila da joj mandat neće biti produžen. Povukla se, kada je shvatila da bi nedodirljivi rukovodeći smutljivci trebali doći na odstrel. Ugušena je njena pravičnost i ispravno postupanje. Preplašili se gospoda Plenković i Vrdoljak.

Inače, to su oni nekoć žestoki oporbenjaci koji u cilju zadržavanja tople fotelje i kroasana iz saborske kantine, sada na sve strane promoviraju mondeni „gonorejizam“. Za promociju slične svjetonazorske (ako je dvoličnost uopće svjetonazor) paradigme bilo je zaduženo još jedno povjerenstvo (niste li primijetili koliko povjerenstava imamo, a koliko istine nemamo?). U ovome slučaju radi se o Povjerenstvu za suočavanje s prošlošću. Ta uistinu respektabilna skupina pravnika i povjesničara donijela je zaključak koji bi se u najmanju ruku mogao nazvati malicioznim. Naime, onoj ružnoj petokraki pod kojom su pojedinci slani u višegodišnji zatvor ako bi na svadbi svoga prijatelja zapjevali „Marjane, Marjane“ dopušteno je javno korištenje, dočim će motivirajući i pobjedonosni poklič „Za dom spremni“ biti zabranjen osim pri komemoracijama pripadnika HOS-a. Posve je izlišno komentirati da je potonji poklič bio motivator domoljubima i domobranima pri obrani domovine od silovateljskog i rušilačkog srbočetničkog vampira u obrambenom Domovinskog ratu, dok je drhtajuća zvjezdolika utvara bila giljotina za sve one koji su na plažama prezadužene Juge nosili kockice na kupaćim hlačicama. U redu, slažem se da treba razmatrati povijesne kontekste određenog simbola i/ili pokliča. Valja se osloniti i na hrvatski Ustav u kojem u preambuli između ostaloga stoji, kako je Hrvatska utemeljena i na antifašističkom pokretu. No pitam se u kolikoj mjeri je suverena država Hrvatska koja je krvlju, znojem i hrabrošću izborila svoju nezavisnost i samostalnost uistinu utemeljena na antifašističkom pokretu. Treba li mijenjati Ustav? I kakvi konteksti bi tu trebali doći u pitanje? Kome zapravo smeta poklič kojim su se motivirali momci iz Slavonije, Zagreba, Istre i Dalmacije dok su četničkom vampiru razbijali zube kako bi sadašnji vlastodršci iste diskreditirali svojim bizarnim odlukama? Ovdje je u pitanju Hrvatska, samostalna i neovisna. Koji su porivi ovih simpatičnih jugonostalgičara kada svoje dane troše na promoviranju nečeg čega nema? Pa ta velevažna grupica trebala bi se zadovoljiti što simbol jednog od najvećih globalnih krvoloka 20. stoljeća mogu vidjeti barem na limenci Heinekena. Povijesne interpretacije postkomunističkih aktivista i pseudopovjesničara su iluzorne i apsurdne. U tolikoj mjeri, da se njihovi zaključci mogu izjednačiti s time da netko (pozivajući se na Ustav i povijesnu utemeljenost Hrvatske) može zatražiti da se, slijedom tisućljetne nacionalne samobitnosti koja se (među ostalim) očitovala i u feudalizmu srednjovjekovnog hrvatskog seljaka, počne upotrebljavati i zakonski omogući simbol – pluga.

Relativizam jugonostalgičarskih slatkorječivih prefriganaca je najveća kočnica razvoju hrvatskoga društva. Međutim, postoji još jedan paradoks. Proeuropejski premijer Hrvatske, koji je negirao vlastiti nacionalni dignitet na uštrb većine ispraznih briselskih naputaka, očito je zaboravio da je ta ista europska buržoazija izdala rezoluciju u kojoj izjednačava zločine fašizma, nacizma i komunizma. Slijedom toga, posve je jasno da bi jugovampirska simbolika trebala biti jednako tretirana kao i ustaška. Čak, štoviše, pozdrav „Za dom spremni“ trebao bi biti zakonski legitiman u grbu HOS-a budući da nije istovjetan ustaškom („Za dom i poglavnika spremni“) i da je isključivo motivacijski upotrebljavan u obrambenom Domovinskog ratu kao jedinom i stvarnom rođenju naše domovine. Na ovom mjestu, još jednom prepuštam riječ Matošu: Sramota je da naš domaći čovjek, koji zna u tuđini izdržati svaku konkurenciju od najgrubljih do najkomplikovanijih poslova, od prostog amerikanskog nadničara pa do Mihanovića, Kernicove i Milke Trnine, sramota je da Hrvata, self-made-man u Misiru, Transvalu i Americi, ne može podnijeti najprimitivnije konkurencije na vlastitom zemljištu. To dolazi otuda što smo mi Hrvati u Hrvatskoj od svih nehrvatskih elemenata najsolidarniji i najslabije organizirani. I Cigani su, čini mi se, složniji od nas. Mi danas zapravo i nemamo vanjskih neprijatelja, već samo unutarnjih. Onih koji nas sramote, vrijeđaju, obezvrjeđuju, pljačkaju i dokidaju mogućnost zdravog razuma.

Ako nam zdravi razum govori da želimo ovoj zemlji boljitak, zašto se pojedinci zalažu sa suprotno? Koliko je ukorijenjena ta suluda postkomunistička stigma u okoštalim srcima ljudi koji misle da je bilo bolje u perverznoj državnoj tvorevini poput Jugoslavije? Kolika je snaga partijskih očeva koji svoju vlastitu djecu lažu i indoktriniraju te uvelike škope njihovu mogućnost voljenja Hrvatske? Samostalne, divne, toliko lijepe da ju ni pjesnici ne umiju opjevati dostojno. Pa mi smo pozvani razmišljati svojim glavama, pozvani smo suprotstaviti se onom što se kosi s našom višestoljetnom tradicijom, razumom i logičkim promišljanjem. Toliko nas sakate. Ta i nisu u pitanju ovi trenutni koji nas vode i koji u vlastitoj zemlji vlastite ljude stvaraju robljem. U pitanju smo svi mi koji smo inertni i koji si to dopuštamo. Dopuštamo si da nam jeziva 

(ne)kultura nameće vrijednosti koje nisu dio naše tradicije i baštine.

Rodna ideologija nas uporno „siluje“ opravdanošću toga da u utorak možemo biti žena, a u srijedu muškarac. Ako u tome ima logike, onda ima logike i u tome da ću ja sutra biti čempres ili daždevnjak ako poželim. Gospođa Lidija Kralj iz Ministarstva znanosti i obrazovanja sugerira našoj djeci kako svoje nezrele mentalne nivoe trebaju ispunjati pseudoknjiževnošću koja promovira pedofiliju, perverziju i promiskuitet. Zaprešićki gradonačelnik odluči preimenovati jednu gradsku ulicu koja se do tada zvala Ulica maršala Tita tako da joj je dodijelio tri nova titulara: Avenija hrvatskih branitelja, Ulica kardinala Alojzija Stepinca i Ulica maršala Tita (!) čiji je Stepinac bio žrtva. Nadalje, glavi državni odvjetnik Dinko Cvitan pod pritiskom srpske plejade komedijaša poput Milorada Pupovca i Đorđa Čurčića, traži smjenu Nikole Kajkića kao čelnog čovjeka istražnog tima koji vodi predmet Ovčara.

Istovremeno, branitelja Vilima Karlovića koji je proživio nezamislivu torturu po vukovarskih mučilištima nitko nikad nije kontaktirao iz DORH-a. Da ne spominjemo da je vođenje procesa vezanog uz Vukovar hrvatsko sudstvo prepustilo Srbiji. Primjera je na pretek. primjera jada, iskonskog i razrogačenog ljudskog jada. Primjera nedomoljublja. Dokle sežu granice apsurda i postoje li kriteriji u ovoj učmaloj jarugi od društva? Ja ću zaustiti. Na koncu, neka nam Matoš odgovori: Domovino, lijepa naša domovino, dogmo skepse, čežnjo našeg ropstva, simbole naše duše, vezo naša sa Bogom i čovječanstvom, jedina dužnosti i najviši naš zakone, zipko i grobe, kruše naš svagdašnji, slatko mlijeko jezika majčinoga, drevna kraljevino o koju se na skrletnoj krpi kockaju vjerolomci kao za roba afrikanskoga, draga, sveta, gažena, mučenička zemljo Hrvatska! I tamo, gdje je hrvatska misao ugasnula pod žuljevitim pločama misirskog robovanja, bdije Genij Domovine i govori kroz tišinu šume, putovanje oblaka, ritam rijeke i pjesmu ptica, riječi utjehe usnulim sinovima. Jer teško otadžbini, gdje je kao u Hrvatskoj slovo nijeme zemlje slobodnije i zdravije od misli i riječi narodne!"

 

Davor Stipan