Uz sva nastojanja teško je ostati ravnodušan na neke pojave, događaje ili novinske tekstove.

Upravo se nešto slično i meni dogodilo, jer sam nakon čitanja članka mislioca i uvjerenog humaniste imenom Branimir Pofuk u Večernjem listu od 3. lipnja og. ustanovio da spoznaja nikad dosta, i da starozavjetni proroci nisu bili unikatan slučaj u povijesti, jer i danas ima onih koji su uvjereni da imaju takvu, ako ne i puno veću prosvjetiteljsku moć i misiju barem kada se radi o Hrvatskoj naših dana.

Članak doslovno naslovljen“Narod kojem je Thompson važniji od Šerbedžije na najboljem je putu da umre od zaglupljenosti i neistine“asocira na pomisao da je stanje uistinu beskonačno teško, ili nedajbože da i sam autor članka sadomazohistički i suicidalno priželjkuje upravo takav crni scenarij, jer tko zna što je pjesnik htio reći ,a što stvarno misli.Uglavnom, po mišljenju autora krajnji je čas da se cijeli narod pod hitno počne preodgajati(možda i kurikularnim metodama gospode ili drugova Budaka, Jokića i Štulhofera i dr.) a to se najbolje vidi po nebrizi svih relevantnih skupina u društvu za kazalište, slobodu mišljenja i avangardnih festivala i autora pa osim Šerbedžije navodi planetarno priznatog Frljića pa Matišića i Tenu Štivičić, a kao jedinog moralog zaštitnika svih tih vrijednosti i osoba citira misli i djela Duška Ljuštine.

Čitajući taj članak stječe se dojam da svi mi, koji na bilo koji način nismo usvojili misli i idejne smjernice Pofuka spadamo u bića kulturno i intelektualno nižeg reda te, smo na neki način društveni balast koji nije u stanju shvatiti prometejske domete autora i njgovih trenutnih kulturnih idola koje kaže autor društvo ignorira.Mi drugi zato moramo s velikim oprezom gledati u te prometejske visine autora, jer bi ako odmah ne prihvatimo te misli i smjernice lako mogli oslijepiti ne uviđajući odmah koliki nam humanizam i dobre namjere autor benevolentno nudi.

Neovisno o tim porukama nije se loše malo podsjetiti i nekih dostignuća navedenih imena iz teksta članka, bar onih koje nije teško dokazati. Frljić kao autor ima debelu potporu riječke kulturno političke nomenklature i jasno kaže da je Jugoslaven, a da je postojanje Hrvatske prolazna fikcija.U ime slobode stvaralštva, a radi šokiranja publike sve mu je dozvoljeno i proglašava se vrhunskom umjetnošću.

Pri tome je repertoar širok-niz kolega glumaca stavlja na oslikano donje rublje, a radi umjetničkih dojmova na pozornici se kolju deseci kokoši, glumački se ansambli po potrebi presvlače stotinama kilograma goveđeg šnicla, a ljubav prema Hrvatskoj(po potrebi i drugima) može se iskazati i izvlačenjem nacionalne zastave iz vagine neke glumice na sceni.I taj isti nije objasnio zašto je došao u Hrvatsku kad mu je toliko odiozna,jer kao planetarna glumačka i redateljska veličina mogao je odabrati bilo koju zemlju za miran rad.

Što se Šerbedžije tiče, čovjek je neosporan glumački talent što je dokazao nizom uspješno odrađenih uloga. Ali je isto tako i neosporna istina da je devedesetih godina osobnim odabirom, a nikakvom prisilom otišao u Srbiju.Čime se tamo bavio, što je sve radio, da li je koji puta skoknuo do Vukovara naprimjer, to samo on zna.Ostaje samo dokazana činjenica, da se snažno zauzeo PROTIV kanonizacije pokojnog kardinala Alojzija Stepinca.Istina je da baš svatko nije mogao na Brijunske predstave njegove kazališne družine, jer su probrani posjetitelji radi brojnosti iz Fažane zahvaljujući tadašnjim ministrima obrane RH (vjerojatno Radošu ) mogli gratis putovati i desantnim brodovima HRM-a.

Nije mi poznato da je bilo tko od navedenih digao glas za interes Hrvatske ili ugoroženosti izbjeglica i prognanih iz Hrvatske i BIH.Nitko od navedenih nije stao u obranu recimo slobode kretanja unutar Hrvatske i susjednih zemalja za već spominjanog Marka Perkovića, ali su zato snažno podupirali i sve EU dokumente i dolazak imigranata iz drugih kontinenata.Zar ovakav postupak nije samo oblik posebnog rasizma prema građanima zemlje u kojoj žive i to prema ljudima protiv kojih se ne vodi sudski postupak?Zato im je normalno da se protiv Thompsona vodi bjesnomučna haranga, ali ih nigdje nema da samo registriraju dolazak Bore Čorbe ili Cece Ražnjatović! Jesu li to kriteriji ili ljevičarsko licemjerje pod parolom borbe za ljudska prava?Pitanja koja se otvaraju ima još mnogo, ali ovdje nema prostora za sve.Konačno, Hrvatska ima danas bezbroj gorućih problema koji svojom težinom i složenošću tisuću puta nadmašuju pitanje tretmana ovog ili onog glumca ili redatelja htio to priznati bilo tko ili ne.To vrijedi i za sve one koji nemaju nijedan konstruktivan prijedlog ili čin osim nabacivanja blatom na zemlju u kojoj žive.

Autor članka na jednom mjestu navodi i podatke koji su privatne naravi a odnose se na katolički identitet gosp. Mate Matišića. Ako je tako dobro upućen u duh i djelovanje Katoličke crkve mogao bi bar malo znati da je kroz dugu povijest i u Katoličkoj crkvi bilo i posrtanja i deformacija, jer crkvu čine u najvećoj mjeri ljudi koji su nesavršena bića pa su i stranputice bile moguće.Međutim, bio je i nemali broj pojava kako u Katoličkoj tako i u Pravoslavnim crkvama koje su obilježili otpadnici, a moža su ilustrativni primjeri drugova Josifa Visarionoviča ili braće Fidela i Raula Castra, a oni su primjer koji je desetljećima medijski nametan kao političari i vrhunski humanisti. Međutim, Katolička crkva ima volje i hrabrosti priznati vlastite slabosti.

I na kraju mali, nekome možda i nepotebni podsjetnik. Prošlo je oko 150 godina otkada je nekada velehvaljeni drug Karl Marx izjavio da narod poput Hrvatskog treba nestati, jer se ban Jelačić kontrarevolucionar, kaže tada Marx, usudio krenuti vojno na Mađarsku s namjerom gušenja građanske revolucije. I kao što Branimir Pofuk i svi mi, i oni koji ju vole i oni drugi mogu vidjeti, Hrvatska još postoj i unatoč svim željama i konkretnim nakanama poznatih i nepoznatih.

                                      

Krunoslav Orešković, Ivanić Grad