Za nas nešto starije koji smo proživjeli olovno doba, kada se gradio ’’samoupravni socijalizam’’, iskusili smo što je značila ’’sloboda govora’’. Zbog poznatog ’’verbalnog delikta’’ mnogi Hrvati su završavali onkraj brave ili čak i gore. Pomislili smo da je to vrijeme iza nas nakon izborene neovisnosti i uspostave demokracije i da, konačno, možemo iznijeti svoje mišljenje bez straha na posljedice. 

Nakon 25 godina, nažalost, imamo recidive ’’samoupravnog socijalizma’’ da neki imaju pravo na slobodu govora, a neki ne pa one kojima se to osporava, ne optužuje više za verbalni delikt nego za ’’govor mržnje’’.

Festival svjetske književnosti, četvrti po redu, održan je u Zagrebu (4.-11. rujna o.g.). Sam naziv sugerira da se radi o svjetskoj književnosti, a kako na njemu sudjeluju i neki hrvatski pisci moglo bi se zaključiti da je i hrvatska književnost dio svjetske. Koliko hrvatska književnost, a uz to promocija Hrvatske ima koristi od tog Festivala iziskuje detaljniju analizu da se dobije pravi odgovor.

Festival se nije puno razlikovao od prijašnjih što se tiče organizacije i programa. Jedna od novosti je da se dio programa odvijao u Splitu.

Iako bi Festival, kao kulturni događaj, trebao pobuditi veću pozornost hrvatske javnosti čini se da to nije tako. Jedan od razloga mogao bi biti što se održavao u tjednu uoči parlamentarnih izbora pa je eventualno medijsko izvještavanje ostalo nezapaženo ili, možda, nije vrijedilo pozornosti. Dva-tri tjedna poslije objavljeni su neki intervjui i kritički osvrti. No, što je više karakteristično za ovaj Festival je da se održavao u jeku ‘’fašizacije u Hrvatskoj’’ kako nas floskulisti (’’antifašisti’’) upozoravaju te na činjenicu da je (tehnički) ministar kulture ’’fašist i ustaša’’. Sama ’’fašizacija’’ neodvojiva je od ’’poznatih’’ Kulturnjaka koji su se istakli u stigmatizaciji ministra kulture, a samim time i Hrvatske pokrećući poznatu peticiju. Skoro u isto vrijeme i Hrvatsko društvo pisaca (h,d,p,) uputilo je svoju peticiju protiv ministra Hasanbegovića. Cilj peticijā, kao što je poznato, bio je upozoriti hrvatsku i svjetsku javnost na ’’fašizaciju’’ kojoj je ’’oličenje’’ ministar kulture. S obzirom na angažman koji su protagonisti peticijā iskazali te njihovo sudjelovanje na Festivalu moglo se očekivati da će dominantna tema biti ’’hrvatski fašizam’’ te da će nas strani pisci upozoriti na to i ’’poučiti’’ nas kako se trebamo ponašati. To se, međutim, nije dogodilo što se jasno vidjelo da su došli promovirati svoje knjige i, usput, nešto zaraditi pa makar to bilo i u ’’ustaškim’’ kunama koje se lako pretvore u stranu valutu. I ostali sudionici došli su s istim namjerama. Budući da su neki od potpisnikā peticijā i sudionici na Festivalu nije zgorega navesti neke od njih: Seid Serdaević, Urša Raukar, Zoran Ferić, Giga Gračan, Ivica Đikić, Ivana Bodrožić, Josip Mlakić, Ludwig Bauer, Marko Pogačar. Od stranih pisaca koji su bili gosti, koliko se moglo provjeriti, nijedan nije potpisao peticiju kojom se Kulturnjaci često hvale ističući broj skupljenih potpisa (broj te tko su i što su potpisnici ove peticije zaslužuje poseban osvrt).

Kao i do sada, organizator Festivala je Fraktura d.o.o. kojoj je djelatnost izdavaštvo i koju vodi Seid Serdarević. I ovaj put Ministarstvo kulture RH bilo je pokrovitelj uz financijsku potporu od 50.000 kn. U traženju potpore, možemo pretpostaviti da su organizator i neki sudionici Festivala, barem nakratko, zaboravili da je Hasanbegović ’’fašist-ustaša’’. Potporu, financijsku i materijalnu, dale su još i neke privatne tvrtke kojima je to jedna vrsta reklame. A kao pokrovitelji i partneri navedeni su, uz ostale: Grad Zagreb, Hrvatsko društvo pisaca (h,d,p,), Talijanski Institut, Francuski Institut, Goethe Institut, a od medijskih tu su HRT, Slobodna Dalmacija, N1, HINA, Večernji list, 24 sata.

Po svemu sudeći o izboru pisaca odlučuje organizator budući mu je u interesu prevesti i prodati njihove knjige. Strani autori bili su iz Italije, Francuske, Bugarske, Belgije, Finske, Madžarske, Češke, Izraela, Slovenije, Rusije, BiH, Srbije. Uz stranih (20-ak) otprilike isto toliko je sudjelovalo i domaćih pisaca. Po već ustaljenoj praksi glavnina programa odvijala se u kinu Europa gdje je najavljen i otvoren Festival. Sama najava pripala je aktivistici, Urši Raukar, koja je korektno spomenula Ministarstvo kulture kao jednog od pokroviteljā ne spominjući aktualnog ministra (izgleda da nije bio nazočan). Budući da je na ovom Festivalu fokus bio na talijanskoj književnosti čast je pripala talijanskom veleposlaniku u Hrvatskoj da otvori Festival. Na prilično tečnom hrvatskom, ističući ono najvažnije o talijanskoj književnosti, otvorio je Festival. I ovaj put održavale su se javne tribine, razgovori pod nazivom Razotkrivanja na kojima su se vodili razgovori o temama kojima se bavi književnost. Razgovore su vodili moderatori uz simultano prevođenje kad su nastupali strani autori. Od velikog broja razgovora dva zaslužuju da ih se istakne. 

U utorak, 6. rujna (21:00), u nepunoj dvorani kina Europa, razgovor je vodio Miljenko Jergović sa srpskim piscem, Draganom Velikićem. Iako je razgovor bilo obično trabunjanje ipak ga je vrijedilo poslušati jer smo saznali nešto što bi ostalo nezabilježeno. Započinjući razgovor voditelj Jergović smatrao je važnim istaknuti da se nalazimo u kinu Europa koje se u ’’zlatno doba’’ zvalo kino Balkan. Ovim je, valjda, htio izraziti žal za propalom državom i, na neki način staviti do znanja da je on ’’jugoslavenski’’ pisac. Doda li se ovome njegova prošlogodišnja Njegoševa nagrada, za roman Rod, onda je poruka jasna. Naravno, ’’zlatno doba’’ je bilo za neke zlatno što je posebna tema, a za naslov romana, za koji je dobio nagradu, primjereniji bi bio (Iz)Rod. Jergovićev odnos prema Hrvatskoj gdje je našao utočište nakon bijega iz Sarajeva pokazuje i sljedeći primjer. Tijekom razgovora s gostom, nekako je spomenut i tjednik no, nije bilo jasno o kojemu je tjedniku riječ. Na samo spominjanje tjednika Jergović se uzbudio te nervozno reagirao stavljajući do znanja da on nema veze s Hrvatskim tjednikom. Nije poznto je li prigovorio, ako je imao prilike, Ivani Šojat što objavljuje svoje izvrsne članke u ovom tjedniku, a koja je, usput, sudjelovala na Festivalu.

Kako se Festival bližio kraju nije se moglo sa sigurnošću očekivati da ’’fašizacija’’ ne će biti spomenuta. Razotkrivanja na temu Porculansko nebo: Holokaust u književnosti su to otklonili. U razgovorima (9.9., 19:30) sudjelovali su Daša Drndić, Péter Gárdos, Dušan Šarotar, moderator Dario Špelić. I, naravno, ’’fašizacija’’ se morala spomenuti. Péter Gárdos i Dušan Šarotar iznosili su odnos prema Holokaustu u Mađarskoj odnosno Sloveniji. Govoreći o odnosu u Hrvatskoj ’’vrla’’ spisateljica, Daša Drndić, došla je do punog izražaja iznoseći već poznate hrvatske ’’krivnje’’ iz II. svjetskog rata i što bi trebalo učiniti da se to ispravi. U tom zanosu raspalila je o ’’fašizaciji’’ na što je jedan od prisutnih, očito domoljubni Hrvat, reagirao i uputio prigovor organizatoru Festivala da dopušta ovakvo blaćenje vlastite zemlje. Na taj domoljubni istup reagirao je moderator, Špelić, rekavši da književnici mogu reći što hoće. Ovaj odgovor najbolje odražava hrvatsku stvarnost inficiranu boljševizmom: sloboda govora da, ali ne za ’’klasne neprijatelje’’, čemu smo bili izloženi u ’’zlatno doba’’ za kojim žali Miljenko Jergović.

Iz ovih Razotkrivanja, zahvaljujući voditelju Špeliću, saznadošmo tko ima monopol na slobodu govora što se vidjelo u slučaju generala Glasnovića kad je reagirao na nedavne događaje, poznatim ’’plenumom’’, na Filozofskom fakultetu. Svojom izjavom uzdrmao je boljševički osinjak tako da su se stršljenovi sručili svom žestinom na njega. Čak je jedna boljševikinja, Gordana Sobol, podnijela tužbu protiv njega, a razlog je generalov ’’govor mržnje’’. Kako to drugačije protumačiti nego drskost, bahatost i, iznad svega, pokazivanje moći od osobe, bivše zastupnice, koja usred Hrvatskog Sabora izjavljuje da je ponosna što je bila član SKJ. Nažalost, zbog neprovedene lustracije ona je dobila priliku da i dalje boljševizira. A boljševici ne samo da osuđuju generala Glasnovića nego u isto vrijeme podržavaju ’’blagu’’ izjavu jednog od svojih, profesora Borislava Mikulića, koji je tražio lomljenje nogu zaštitarima pozvanim održavati red za vrijeme plenuma. On to može izjaviti jer pripada ’’poštenoj inteligenciji’’ od kojih su dobro poznati     T. Jakovina, H. Klasić i M. Kapović, sve profesori na Filozofskom fakultetu kao ’’bastionu napredne boljševičke misli’’. General Glasnović je ’’pogriješio’’ što je jednostavnim, vojničkim, rječnikom iznio svoje mišljenje. Šteta da nije citirao dvojicu od gore spomenutih te izjavio: ’’Serem vam se na plenum’’ i ’’Lomite im noge’’, tako da mu nitko ne može prigovoriti, a još manje optužiti za ’’govor mržnje’’. Ovakvih citata smo se naslušali i u praksi iskusili u ’’zlatno doba’’ 1945-90. i koje nam floskulisti ponovno nameću. Zato savjet generalu i drugima, ako se namjeravaju suprotstaviti boljševicima da koriste njihove misli iz neiscrpnog arsenala ’’mudrosti’’ koje su kreirali za vrijeme 45-godišnjeg terora.                    

Dvostruka mjerila glede slobode govora i mnogo toga što nam zagorčava svakodnevicu u Lijepoj Našoj potrajat će i dalje. Jedan od razloga je da još prevladava mentalni sklop ’’demokratskog centralizma’’. To će trajati sve dotle dok se ne promijeni nakaradni izborni sustav po kojem biramo zastupnike u Hrvatski Sabor. Sve dotle dok se ne budu birali zastupnici imenom i prezimenom koji će zastupati volju birača, a ne volju stranačkog lidera ne će doći do pomaka. I ne samo to. Poslije izbora, za cijelo vrijeme mandata, zastupnik mora biti dostupan biračima i odgovoriti na sva pitanja koja su njima od interesa. Nažalost, hrvatski izborni sustav je ustrojen tako da poslije izbora zastupnik više nije dostupan; birač mu može staviti soli na rep do sljedećih izbora. Druga nakaradnost je da preferencijalni glasovi ne znače ništa što se vidjelo u formiranju sadašnje Vlade RH kada se nije poštovala volja birača u slučaju dr. Zlatka Hasanbegovića koji je donio glasove mandataru, a potom odbačen. Nije teško zaključiti da je Plenković podanički pristao na Pupovčevu ucjenu da ga smijeni. Već sad, sa sigurnošću, možemo očekivati da će Plenković doći na Pupovčev igrokaz ili, bolje rečeno, politički miting na pravoslavni Božić, u Novinarskom domu, i uzviknuti ’’Hristos se rodi’’, što će biti apoteoza za ’’vjerodostojno’’.

A da nakaradnost izbornog sustava, Ustava i zakona bude veća je činjenica da je nacionalnim manjinama zagarantiran broj zstupnika što ni u jednoj europskoj zemlji nije slučaj. Zato imamo situaciju da u Hrvatskom Saboru pored Stazića uglavnom slušamo Pupovca i Radina kojima je glavna tema ’’antifašizam’’, a da drugi zastupnici argumentima ne pobiju njihovo provociranje. Druga nakaradnost i neodrživost sustava je u činjenici da zastupnik u Hrvatskom Saboru, samim tim što je izabran, automatski ostvaruje mirovinu, a da se uopće ne pojavi tamo. U zemljama s dužom demokratskom tradicijom pravo na parlamentarnu mirovinu stječe se tek nakon dva mandata. Da bi Hrvatski Sabor bio učinkovit, treba smanjiti broj zastupnika s 151 na 80-90, s tim da im se primjereno poveća plaća tako da od svoje zastupničke funkcije može pristojno živjeti što bi pozitivno utjecalo na izbor sposobnih zastupnika. Izborom sposobnih, a uz to domoljubnih zastupnika, dobili bi Sabor u kojem bi se donosili zakoni u korist hrvatskog naroda, a ne kao sada. Drugim riječima, ako zakoni i zakonotvorci nisu dostojni poštovanja, ne će biti napretka. Nije li tragedija da se po zakonu, izglasan kako je to odgovaralo trenutnoj dnevnoj politici, osuđuje Marijan Živković za razbijanje ćiriličnih ploča u Vukovaru i čija su dva sina dala život za Hrvatsku. Pitanje je dokle ćemo ovo trpjeti.         

 

Anto Periša  

Share
0