Istorisko je iskustvo pokazalo, da će se pre  
Velebit srušiti u more i isušiti Dunav, Sava i Drava, nego što će se
 hrvatski narod odreći svoga imena i svoje narodne individualnosti.

(Svetozar Pribićević, “Pismo Srbima”,  1934.)

Prije će Sava poteći uzvodno,
 nego što će Hrvati imati svoju samostalnu državu.

(Josip Broz Tito, “Poruka Hrvatima”, 22. decembra  1971.)

Razdoblje je između dvaju svjetskih ratova (1918. – 1941.), u Evropi i svijetu, karakterizirala je žestoka suprostavljenost između, često himbenih,  demokratskog sustava i totalitarnih doktrina komunističko-boljševičke i nacional-fašističke posvjedočenosti. Riječ je o XX. stoljeću, poznatom kao “stoljeće smrti“, koje je mnoge, pogotovo malobrojne, narode i zemlje strahovladom odvelo u krvavu kupelj ratnog razaranja i uništenja.

- U tom su kontekstu 2012. godine UHDDR Grada Rijeke i Gospića (Bilaj) obilježili 80. obljetnicu antifašističkoga Velebitskog ustanka (1932.-2013.). Gotovo na rubu povijesna zaborava, radi se o prvom organiziranom otporu (prvojugoslavenskoj) monarhofašističkoj diktaturi, koji su, uz otvorenu potporu “hrvatsko-klasnih revolucionara - komunista”, podigli “hrvatsko-nacionalni revolucionari - ustaše”. S tim u svezi, glede spomenute obljetnice, podignuto je  velebno jadovnjačko spomen-obilježje „nezaboravnim junacima Velebitskog ustanka (Brušane, 7. rujna godine 1932.) i prvoj žrtvi srbo-četničkoga terora Stjepanu Devčiću (Jadovno/Krč, 14. rujna 1932.). Naime, Hrvatski nacionalni revolucionari (ustaše) ovim prvim ustankom protiv velikosrpskoga monarhofašizma i okupacije (1918.-1941.) zapalili su iskru hrvatske državne samostalnosti, što je - nakon sloma četničko-jugokomunističke agresije - ostvarena u Domovinskom ratu (1990. -1995.).

- Nakon spomenuta ustanka - kojemu je, ako itko, najbolju ocjenu (v. moto) dao pokajnik Svetozar Pribićević -  slijedila je žestoka, nezapamćena  odmazda. Posebno to svjedoče komunistički izvori, gdje pod naslovom „Strahote bijelog terora u Lici i Dalmaciji“, glasilo KPJ Proleter (br. 5. 1993.) podastire „strahovite materijale o zvjerstvima velikosrpskih janjičara u Lici i Primorju“. I Mladen Oljača, poznati bosansko-srpski književnik, u literanom  „Dnevniku ustaškog pukovnika Franjčevića“ (čitaj: Francetića), biježi:“Poslije našeg odlaska u Italiju, žandari su pohvatali mnoge seljake s Velebita: vezali su ih lancima, tukli, mučili glađu i žeđi, sve u ime nasilnika i ciganina, kralja Ace Karađorđevića, i pokazivali su im ustašku kapu i ogrtač, što su ih pronašli na mrtvome Devčiću“. Osim oslonca na vojsku i policiju, poredak se oslanjao i na brojna nacionalistička velikosrpska društva i organizacije, među kojima se posebno isticale četničke skupine terorom i okrutnošću, te ubojstvima mnogih Hrvata tih godina; četničke skupine djelovale su tada u više od 200 mjesta u Hrvatskoj.  Uglavno, bio je to krvavi preludij glede nadolazeća svjetskog rata.

- Kada je bila proglašena „Sveta godina Hrvatskog Naroda 1940-1941“,
Nadbiskup je Stepinac, 10. studenoga 1939, otputovao na čelu hrvatskog hodočašća u Rim, gdje je bio, 14. studenoga, zajedno s (nad)biskupima primljen u audijenciju kod Sv. Oc a Pija XII. Stepinac je tom prigodom predao Sv. Ocu na pergameni umjetnički izrađen nagovor, u kojem se obrazlaže, kako se godine 1941. slavi 1300-godišnjica prvih veza Hrvata sa Sv. stolicom i početak njihova pokrštavanja. Sv. Ocu se upravlja molba, da bi se tom zgodom udostojao unijeti u popis svetaca vjerskog heroja Hrvatskog Naroda bl. Nikolu Tavelića. Sv. Otac je u svom odgovoru izrazio čvrstu nadu, da će Hrvatski Narod u vrijeme vjerskih rasprava i borba za vjeru u Boga i za kršćanski ćudoredni poredak, za vjeru u Krista i za blago nadnaravnog reda, što vodi u blaženu vječnost, ostati vjeran katoličkoj nauci, odredbama sv. Crkve i njegovoj vrhovnoj glavi, slijedeći primjer bl. Nikole Tavelića. Zaželio je Hrvatskom Narodu čvrstoću i stalnost u vjeri poput one, što je ima velebitski stanac-kamen, koji prkosi burama i olujama (Croatae, vostra fides fortis est sicut montia Velebitensia).

- U kontekstu spomenute obljetnice 1300 godina pokrštenja Hrvata, uz ino, trebalo je podići golem jubilejski spomen-Križ od armiranog betona na najvišem vrhu Velebita na sv. Brdu. Križ je trebao biti visok 50 metara. Na prekrižju bi stajao hrvatski grb preko cijele širine, a u podnožju Križa kapelica našega Hrvata bl. Nikole Tavelića. Ovisno materijalno-finacijskim sredstvima, trebalo je u Križu ugraditi automat, koji će činiti, da Križ sa grbom ili napose baca svjetlost po noći pri vjerskim i narodonim proslavama. Naime, s ove samotne planinske visine puca divni vidik po svoj okolici i po svim otocima i po pučini čitava sjevernog Jadrana i naokolo po dalekoj zemlji Hrvatskoj. Križ sa grbom trebao je dominmirati u zračnim visinama i opominjati hrvatsko srce na narodnu lozinku „Sve za Vjeru i za Dom“ . Kao hrvatski svjetionik, uz ino, taj bi spomen-Križ obznanjivao na sve četiri strane cijelom svijetu da je u malim ličko-velentskim Brušanima (1932.) zaiskrio žar slobodne samostalne Hrvatske po prvo put nakon 1102. godine.

-Osvrćuići se na spomenuti povijesni događaj - glede poznata poznata nadripamfleta MAGNUM CRIMEN (1948.) - potonje spominje ex-klerik i poznati jugoslavenski mason Viktor Novak. Tako, on tvrdi, pored vodstva tzv. Hrvatskog pokreta, taj su historijski moment izdašno u političke svrhe iskoriste i - ustaše. Naime, piše Novak: „Poznato je, da je na Velebitu dignut prvi neuspjeli ustaški ustanak 1932., i da se o njemu u svim separatističkim redovima mnogo i stalno, sa gordošću i pijetetom, govorilo, kao o jednom herojskom pothvatu. Dalmatinski klerikalci i ustaše odlučili su da na najvišem vrhu Velebita podignu visok kameni Križ, doduše kao spomen na 1300. godišnjicu krštenja, ali u stvari u vezi sa ustankom i održavanjem njegova spomena“. U svakom sluačaju papina poruka „Riječ Hrvatima“, kojoj upravo obilježavamo 75. obljetnicu, duboko je nadahnjivala hrvatske branitelje „posebno u Domovinskom (1990.-1991.) kojki su nam „ vjerom i mačem“  osigurali  samostalnu i neovisnu državu.

- S tim um svezi na skupu koji je - u organizaciji  Hrvatskog foruma i Zajednice društava Like „Vila Velebita - održan u Gospiću-Brušanima 8. rujna 1996. godine, glede 64. obljetnice  Velebitskog ustanka, obnovljena je spomenuta  ideja i osuvremenjen  projekt spomen-Križa na Velebitu, gdje je bio predviđen Dom Hrvatskih mučenika za Hrvatsku. Naime, poznati hrvatski kipar i slikar Branimir Čilić izradio je projekt za podizanje spomen-Križa ne samo Prvoga hrvatskog ustanka, nego i svima koji su dali svoje živote za ostvarivanje slobodne Hrvatske. Prema njegovu projektu, koji nosi ime In hoc signo vincis, Croatia (u ovom ćeš znaku pobijediti, Hrvatska), u okomitoj sastavnici križa bi se mi ziguratskom obliku ugradio Dom Hrvatskih mučenika za Hrvatsku. Tako bi posebice svi sinovi Bljeskova i Oluja na Velebitu, toj nesalomljivoj kralježnici, dobili svoj vječni spomen.“

-Međuitim, nadolezeće politička (ne)vreemena, što su obiježerna (o)pozicionalnom veleizdajničkom politikom „novog smjera“ (od 2000.- danas),  nimalo nisu bila sklona takvim projektima, posebice kad je u prvi plan došla skandalozna obnova četničkog spomenika u SRBU i zloupotreba jadovnjačke tragedije, kao protege „jasenovačkoga mita“. Ipak, u međuvremenu u Udbini je izgrađen Dom mučenika, dok je - glede 80. obljetnice Velebitskog ustanka (1932.-2012.) - iako daleko skromnije, u jadovnjačkom Krču podignut spomen-Križ „Velebitskim vittezovima i njegovoj prvoj žrtvi – Stjepanu Devčiću“. Uz papinu poruku „Riječ Hrvatima“, čiju obljetnicu upravo obilježavamo, jadovnjački spomen-Križ, zasigurno, simbolički krči put prema najviše moguće povijesnoj Istini i, s tim u svezi, dostojanstvu (pijetetu) svake ŽRTVRE.

prof. dr. sc. Ivan Biondić

Share
0