Vrhovni sud RH je donio presudu u tzv. slučaju „Fimi media“ u kojoj je osudio jednu političku stranku za zlouporabu „položaja i ovlasti iz članka 291. stavaka 1. i 2. KZ/11. u vezi s člankom 3. stavkom 1. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela“. Radi se o Hrvatskoj demokratskoj zajednici i, sudeći prema reakcijama, predmetna je presuda postala povod općenarodnom veselju, kako parlamentarnom tako i izvanparlamentarnom.

            U demokratskom bi ozračju donošenje ovakve presude bio povod za proglašenje dana žalosti te bi sve institucije: akademske, kulturne, medijske, političke i pravne trebale skočiti na zadnje noge i svim sredstvima kritizirati ovakvu jednu ne tek skandaloznu, nego nečuvenu osuđujuću kaznenu presudu protiv ma koje bilo političke stranke.

            No to se već trebalo napraviti nakon objave prvostupanjske presude, unatoč dobrom običaju da se nepravomoćne odluke ne komentira, no uvijek postoje izuzetci, što zna svaki pravnik.

Presuda problematična na više razina, napose pravnoj

            Osim zanimljivog tajminga objave, što je uočljivo čak i jednom Zoranu Milanoviću, te sablasne činjenice da postoje ljudi u DORH-u koji će kazneno goniti političku stranku, a sablasnije još da postoje suci koji će je i (pravomoćno) osuditi, ova je presuda problematična i na pravnoj razini.

            Letimičnim čitanjem presude uočava se da je HDZ osuđen za „kazneno djelo protiv službene dužnosti, zlouporabom položaja i ovlasti iz čl. 291. KZ/11“, no kad se pročita taj članak koji počinje: „Službena ili odgovorna osoba koja iskoristi svoj položaj ili ovlast...“, nameće se pitanje u kojem je trenutku Hrvatska demokratska zajednica bila u svojstvu službene ili odgovorne osobe? Predsjednik vlade ima ime i prezime, ministar ima ime i prezime, Hrvatski sabor broji 151 zastupnika s imenom i prezimenom, predsjednik stranke kao i glavni tajnik stranke imaju ime i prezime... pa je nejasno kad je to HDZ kao registrirana politička stranka s vlastitim OIB-om, odnosno kao pravna osoba bila službena ili odgovorna osoba?

            S druge strane, govor o vladajućoj stranci i saborskoj većini, o „HDZ-ovim ministrima“ i slično spadaju u politički žargon, no pravnog uporišta nema jer sve službene ili odgovorne osobe mogu biti članovi političke stranke, ali politička stranka kao takva nije i prema važećim propisima ne može biti službena ili odgovorna osoba. Stoga je Hrvatska demokratska zajednica mogla biti samo oruđe, a ne i počinitelj predmetnoga kaznenoga djela. Okriviti političku stranku temeljem čl. 3 Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela, obična je pravna perverzija i nije dostojna daljnjeg osvrta.

            Nadalje, da je mudrih, odnosno demokratski osviještenih ili barem polupismenih u hrvatskom pravosuđu, nezakonito stečena imovinska korist se HDZ-u mogla oduzeti u parničnom, a ne u kaznenom postupku, jer je bitna razlika utvrđuje li (pravomoćna) presuda nekome krivnju ili dugovanje.

            Novčana kazna izrečena HDZ-u morala bi biti oborena na Ustavnom sudu čak i ovako žalobnoga sastava, s obzirom da ovakva kazna de facto znači gašenje političke stranke, budući se političke stranke mogu ovršiti – čime se, složit će se svatko, definitivno prekoračuje svrha kažnjavanja. Kazniti novčanom kaznom od 18 milijuna kuna u roku od 15 dana, makar se i radilo o nezakonito stečenom iznosu, za političku stranku znači prestanak, odnosno gašenje.

            Jako je zanimljivo obrazloženje ovako velike kazne: „Iako prvostupanjski sud nije utvrđivao precizan iznos ukupnih prihoda optužene stranke, on ih izrijekom uzima u obzir (list 309 obrazloženja) vodeći pritom računa da se radi o vodećoj parlamentarnoj stranci u Republici Hrvatskoj, kako tijekom inkriminiranog razdoblja, tako i u vrijeme presuđenja, koja zbog većeg broja članstva, ali i broja zastupnika u Hrvatskom saboru, ima značajne prihode. Stoga plaćanje izrečene novčane kazne neće dovesti u pitanje egzistenciju pravne osobe...“ (točka 102.2 presude).

            Po logici Vrhovnoga suda, HDZ mora platiti ovakvu kaznu jer ima brojno članstvo i velik broj zastupnika u Saboru. No, hipotetski, bi li kazna bila ista da je HDZ prestao biti parlamentarna stranka u međuvremenu? Ili da ima broj članova kao HNS? Ili broj saborskih zastupnika kao Domovinski pokret? Ako kazna ovisi o ovim faktorima, onda nisu svi pred zakonom jednaki, što je zabrinjavajuće s ustavnopravnog aspekta.

            Ne želeći duljiti s analizom ove višestruko sramotne presude mora se kazati da je došlo vrijeme da Plenković i klika iskoriste „HDZ-ovo pravosuđe“ i putem Ustavnog suda sruše ovu presudu, ili ako već ne može tako, da to učine putem Europskog suda pravde i time iskoriste svoje briselsko poltronstvo za barem nešto ovoj državi korisno. Vrhunske se vrijednosti moraju čuvati svim sredstvima, odnosno načelo zakonitosti i vladavina prava se trebaju štititi čak i nezakonitim radnjama; tko ima uši, neka čuje...

Sramotna presuda, sramotnija još - reakcija

            Od ove sramotne presude sramotnija je samo reakcija javnosti: medija, političara i članova osuđene Hrvatske demokratske zajednice.

            Oporba je pala na testu zrelosti; tko se normalan i zaista demokratski nastrojen može radovati kaznenoj osudi političke stranke? Štoviše, ovom je presudom takoreći uskrsla kolektivna krivnja, odavno odbačena od demokratskog Zapada. Bi li bilo drukčije da se radi o SDP-u, HNS-u, IDS-u, Domovinskom pokretu ili Mostu? Ili da se radi o izvanparlamentarnim strankama? Vjerojatno bi se radovali oni s druge strane političkoga spektra, što je dokaz da ćemo se još dugo docjepljivati dok ne postanemo imuni na jugokomunistički, jednopartijski virus kojeg su premnogi povukli s majčinim mlijekom.

            Lažni demokrati, lažni demokršćani, lažni socijal-demokrati, lažni pravaši i lažni ljudskopravaši likuju nad presudom političkoj stranci, ne uviđajući da jedna osuđena stranka omogućava situaciju u kojoj sve stranke mogu biti osuđene. Eliminacija političkog suparnika očito je najvažniji postulat cjelokupne oporbe što dovoljno govori o njihovoj političkoj zrelosti t.j. kratkovidnosti.

            Vladajući, odnosno osuđeni su se ponijeli još nezrelije; predsjednik osuđene stranke je mrtav hladan izjavio: „HDZ poštuje hrvatski pravni poredak i odluke sudova te će postupiti po odluci Vrhovnog suda. To znači da će uplatiti izrečeni iznos u proračun... Mi sa onim što se tada zbivalo, osobito ja kao predsjednik stranke od 2015. godine, nemamo nikakve veze, niti želimo preuzeti bilo kakvu odgovornost za aktivnosti pojedinaca.“

            Zaprepašćuje razina neznanja koju je netom citiranom izjavom pokazao magistar pravnih znanosti. Iz činjenice da je pravomoćno osuđena politička stranka proizlazi činjenica da su time osuđeni svi njezini članovi, bivši, sadašnji i budući. Da bi se osnovala politička stranka, potrebno je stotinu potpisa odnosno sto ljudi, dakle sto članova stranke. Politička stranka nije nekakav apstraktni entitet koji je dobio svoj OIB i sad tu biva sam sebi svrhom, nego političku stranku čine njezini članovi, članstvo. Ako je osuđena stranka, osuđeno je i članstvo – ponovimo – bivše, sadašnje i buduće.

            Ako je Plenkoviću njegov položaj predsjednika vlade i stranke tek odskočnica u europskoj karijeri, neka se zapita kako će mu u životopisu izgledati da je predsjednik stranke pravomoćno osuđene za kazneno djelo i koliko će mu to srozati ugled među europskim pučanima, a i šire. Dakle, neka se ostavi svega čime se trenutno bavi i neka krene u rušenje ove presude, barem iz vlastitog interesa, ako već ne radi očuvanja demokratskih, europskih i zapadnjačkih vrijednosti i vrjednota.

            Sad je vrijeme da se brane načela, a božanska je ironija u tome što se time ujedno brani i ovaj – Plenkovićev, odnosno Sanaderov HDZ. Iako je notorno da su u Hrvatskoj politika i kriminal poput sijamskih blizanaca, pa čak i da je svaki do zadnjega, u konkretnom slučaju HDZ-ovac poimence kazneno osuđen, kazneno osuditi političku stranku je jednostavno nepojmljivo i nedopustivo.

 

Josip Gajski