O uzavreloj političkoj situaciji u Americi, političkom nasljeđu Donalda Trumpa, geopolitičkim preslagivanjima te planovima Bidenove administracije i kako se oni mogu odraziti na Hrvatsku i države u okruženju za portal theconservative.online govorio je kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić

O uzavreloj političkoj situaciji u Americi, političkom nasljeđu Donalda Trumpa, geopolitičkim preslagivanjima te planovima nove administracije i kako se oni mogu odraziti na Hrvatsku i okruženje Mate Mijić za portal theconservative.online razgovarao je s kolumnistom Večernjeg lista Borislavom Ristićem…

Borislav Ristić jedno je od onih kolumnističkih pera koja godinama pomno prate političku scenu s one strane ‘Bare’. Uvijek otvoren, lucidan i spreman izaći izvan uvriježenih i sve skučenijih okvira unutar medijskog prostora, Ristić je prava adresa za odgovore na teška pitanja koja čekaju Ameriku i ostatak zapadnog svijeta.

Donald Trump više nije predsjednik SAD-a, ali iza njega ostaje političko nasljeđe koje njegovi oponenti neće moći u potpunosti rastočiti. Koje će njegove politike provoditi i njegov nasljednik, a koje će se ipak drastično promijeniti u naredne četiri godine?

-Biden je “poznato poznato”. On je već pedeset godina u politici, oličenje je političkog establišmenta, tako da tu neće biti nikakvih novosti. Trump je njegov antipod. U politiku je ušao kao autsajder koji je uputio dosad najozbiljniji izazov političkom establišmentu.

Međutim, iako je kao predsjednik uzdrmao sustav, nije ga uspio i promijeniti. Kao što smo imali prilike vidjeti, na kraju ga je taj sustav uspio odbaciti kao neko strano tijelo. Zato bismo danas možda prije trebali postaviti pitanje koliko uopće neki političar, pa makar to bio i formalno najmoćniji čovjek na planetu, može mijenjati stvari?

Meni se čini kako je sam sustav postao potpuno automatiziran i radi po svojoj logici, bez obzira na to tko mu bio na čelu. Trump nas je možda podsjetio na vremena kako je nekad izgledala politika, kada je predsjednik činio razliku, ali danas vidimo da je Amerika, kao i većina drugih zemalja, zemlja na autipilotu. Predsjednik može biti i dementni starac, a senatori konji, i stvari će i dalje neometano ići svojim smjerom. Sasvim je nebitno tko vodi sustav i kakve politike želi provoditi.

Može li se takvo stanje uopće promijeniti?

-Trump je nešto pokušao, ali sad vidimo da nije imao niti suradnike niti iskrenu podršku stranke u tome. Jedino u čemu je uspio brendiranje je strategije koja bi jednom doista mogla predstavljati alternativu postojećem globalističkom poretku. No sve više sumnjam da je Amerika zemlja koja ima vitalnosti za takvu operaciju.

Amerika nije država, već kontinent. Takva bi operacija mogla uspjeti u državama koje imaju formu nacionalne države, poput nekih europskih država, ali one su bez snage i utjecaja. Živimo u post-nacionalnom i post-demokratskom svijetu. Globalizam se čini kao naša sudbina. To je začarani krug u kojem se vrti svaka želja za promjenom.

Trumpa se elita još uvijek boji

-Joe Biden od izborne noći nastupa kao veliki pomiritelj, a mainstream mediji pomažu mu u guranju tog narativa koji navodno pomiruje, ali suštinski isključuje sve neistomišljenike. Može li Biden zaliječiti rane američkog društva ili će se i u njegovom mandatu nastaviti polarizacija?

Moram priznati da ne vidim tu volju za pomirenjem ni kod Bidena, ni kod mainstream medija. Bidenov inauguracijski govor bio je pun poziva na “jedinstvo”, riječ koju je toliko puta ponovio da je postala jako sumnjiva. Ne možete ljude etiketirati kao fašiste ili nazivati ruljom, a onda govoriti o jedinstvu i nacionalnom pomirenju. Samo budala može ljude nazivati budalama, a onda očekivati da se oni s njime slože. Tako da Bidenov poziv na jedinstvo možemo tumačiti samo kao poziv na jedinstvo stranačkih elita u borbi protiv Trumpova nasljeđa.

Naravno, Trump je tu samo strašilo preko kojega će politički establišment pokušati legitimirati svoju vlast. Trump je unaprijed pripremljeni izgovor za sve promašaje i poraze politike establišmenta. Ali što oni više u svojim izlikama budu evocirali Trumpovo ime, to će ga sve više jačati i davati mu šansu za novi život. Tako da je jedinstvo samo mit, šarena laža u koju nitko ne vjeruje. Polarizacija je način na koji sustav sebe legitimira.

Kako će se Republikanska stranka postaviti prema tome?

-Hoće li tu šarenu lažu i sirenski zov demokratskog establišmenta prihvatiti republikanski establišment, ostaje za vidjeti, ali već je sada jasno kako bi takav zaokret Republikanske stranke značio pristanak na podređeni položaj u toj igri. Ako ste protiv Trumpa, ne trebaju vam republikanski “nevertrumperi” kad imate demokrate. No ne smijemo izgubiti iz vida kako u republikanskom establišmentu također postoji jak motiv osloboditi se Trumpa i njegova utjecaja. Vidimo takve tendencije i u pristanku na ovu igru oko impeachmenta, s tim da se lideri GOP-a nisu tu previše željeli izložiti jer ipak je to sada Trump-stranka. Baza je snažno protrumpovska, i to je ono što mnogima sreću kvari. Kome to sada nije jasno, postat će mu jasno do izbora 2022.

-Može li Amerika uz ovakve unutarnje turbulencije ostati predvodnica tzv. ‘slobodnog svijeta’? Možemo li danas uopće podijeliti svijet po toj hladnoratovskoj osi na ‘slobodni’ i ‘neslobodni’?

Bojim se da je danas govoriti o slobodi anakronizam, samo “stara navika”. O slobodi se danas, kada nam se uvode korona-putovnice i bez otpora nameću ograničenja kakva smo gledali samo u ekranizacijama Orwella, može pričati samo kroz gorku ironiju. To je, između ostalog, i generacijska stvar. Kada su ljudi mladi, naravno da im je sloboda najveća vrijednost. Ali, Zapad sve više stari i naravno da se onda sigurnost nameće iznad slobode.

Kako starci čine glavninu glasačkog tijela, ne samo u Europi, već i u Americi, naravno da su tu logiku prihvatili i političari. Sigurnost, a ne sloboda, lozinka je našeg svijeta. Osim spomenutog generacijskog motiva, postoji i motiv traganja za političkim legitimitetom.

Od kraja Hladnog rata i nestanka Sovjetskog Saveza kao ozbiljnog izazova demokratskom svijetu, političke elite na Zapadu traže novi izvor svog legitimiteta. Strah je najjača emocija koja stoji na raspolaganju tehnokratima vlasti. Zato imamo stalnu licitaciju strahom. Tako smo imali strah od globalnog zatopljenja, pa smo onda imali strah od globalnog terorizma, pa onda strah od Trumpa i uspona “novog fašizma”, da bismo danas dobili strah od korone. Sve su to izgovori političkog establišmenta koji nema odgovore na izazove današnjeg svijeta.

Prenapuhuje li se neke od tih nedvojbenih izazova kako bi predstavljali legitimni izvor straha?

-Nije da to sve nisu realni problemi, ali po rangu se ne mogu usporediti s izazovima koje su pred zapadnu civilizaciju postavljali komunizam i sovjetski imperijalizam. Otuda je i pitanje legitimiteta elite sve spornije; elite koja se više bavi izgovorima, nego traženjem odgovora na realne izazove i pružanja nade ljudima. Stoga sve više zalazimo u sferu straha od imaginarnog. To je svijet paranoje u sukobu sa stvarnošću.

Taj je svijet samo odraz stanja duha političkih elita na Zapadu koje nisu sposobne ponuditi rješenja, već se bave potragom za vlastitim identitetom. Ne mislim da će ta potraga dobro završiti. Amerika u toj situaciji nije predvodnik, već samo neiscrpni resurs političke moći za novu globalnu elitu. To je, dakle, situacija podređenosti, kada nekadašnji lovac postaje lovina današnjih globalnih lešinara. To je i smisao globalizma, gdje više nemamo igru interesa pojedinih država u globalnoj areni, već imamo globalnu, nadnacionalnu elitu koja pojedine države, pa i Ameriku, koristi samo kao sredstvo za unaprijeđenje interesa svoje klase. Otuda je i Trumpov slogan ‘America first’ stvorio toliku paniku među globalistima, jer im je bio oduzet taj dragocjeni resurs moći i utjecaja.

Trump je prvi američki predsjednik koji je Kinu otvoreno označio kao prijetnju. Njemu, članovima njegove obitelji i najbližim suradnicima zabranjen je ulazak u tu zemlju. Kolika je Kina doista prijetnja Americi i zapadnoj civilizaciji općenito?

-Uspon Kine i utjecaj Kineske komunističke partije u globalnoj areni bezupitno jest najveći izazov zapadnoj civilizaciji. Današnji uspon Kine dosta podsjeća na munjevit uspon Njemačke početkom 20. stoljeća. Kina je zakašnjela supersila koja je uletjela na “teren” kada je plijen već podijeljen i sada vidimo kako i ona traži svoj dio kolača. Kada je Kina počela graditi mornaricu i pokazala ekspanzionističke apetite gradnjom umjetnih otoka, stvari su postale ozbiljne. Međutim, mornarica vam ništa ne vrijedi ako nemate luke u prijateljskim zemljama.

Kina, barem zasad, praktički nema snažnih saveznika u svijetu…

-Sreća je u nesreći to što je Kina svojim agresivnim ekspanzionizmom zatvorila sebi put da postane pomorska sila jer je od svih potencijalnih saveznika u okruženju stvorila neprijatelje. Od susjednih država, Kina ima dobre odnose samo s Pakistanom. Dok tako stvari stoje, vojno se, dakle, ne treba bojati Kine. Ali u svim drugim aspektima Kina uspješno gradi svoj utjecaj, od stvaranja ekonomskih koridora, poput Puta svile, pa sve do međunarodnih institucija, poput OUN-a. Što se saveznika tiče, globalizam je danas najveći saveznik Kine.

Kako se to manifestira?

-Kina je, prije svega, ogromno tržište koje je mamac za multinacionalni kapital. Tako smo, kao svojevrsnu ironiju povijesti, dobili situaciju da, nakon pada “Željezne zavjese” na istoku i kolapsa globalnog komunizma, najviše koristi od tog događaja nisu imali narodi koji su se napatili pod sovjetskom čizmom, već – komunistička Kina. Kapital sa Zapada nije došao, kako smo se svi nadali, u Istočnu Europu ili zemlje bivšeg SSSR-a, već je otišao u Kinu. To dosta govori i o prirodi tih globalnih elita. Globalnim političkim i financijskim elitama, čini se, više odgovara stvarati dogovore s Kineskom komunističkom partijom, nego sa zemljama koje pokušavaju stvoriti pravnu državu.

Nezanemarivi broj američkih stručnjaka za vanjsku politiku smatra da je uspon Kine na prvo mjesto i zamjena pozicija s Amerikom neizbježan proces. Čeka li Kinu doista nezaustavljiv uspon ili ga se na neki način ipak može zaustaviti?

-Ako na snazi ostane globalistička agenda, onda ne vidim što bi tu moglo “poći krivo”. Ta je suradnja u korist Kine definitivno na djelu. Pogledajte samo famozni Pariški sporazum, koji  ekonomijama zapadnih zemalja stavlja ogromne ekološke okove na noge, dok Kinu, kao najvećeg svjetskog zagađivača, tretira kao “zemlju u razvoju” koja zbog toga narednih dvadesetak godina ne mora poštivati te standarde.

Dakle, dok se Kina ne “razvije”, mi na Zapadu plaćat ćemo to što oni bacaju svoje smeće u Žuto more. To je samo jedan primjer koji govori o tome kako zapadne političke elite tretiraju Kinu kao nekoga kome treba pomoći u njenom usponu, a na štetu ljudi na samom Zapadu, što je potpuno iracionalno. Trump je tu svojom politikom “povukao ručnu” i htio postaviti novi okvir za suradnju od kojega bi postojala obostrana korist. To se od strane globalista, onda, proskribiralo kao suprotno tržišnoj logici, kao užasni protekcionizam i ekonomski populizam.

Nije li Trumpova “poštena trgovina” umjesto “slobodne trgovine” ipak određeni vid protekcionizma?

-Valjda je to nova definicija logike slobodnog tržišta po kojoj treba zaštititi kineski interes, dok Zapad u tom odnosu treba djelovati “bezinteresno”. To je pogubna politika za koju veliku odgovornost snose i neoliberali na Zapadu koji nude teorijsku podlogu za takve nepravedne transakcije, proglašavajući globalne ekonomske ugovore poljem slobodnog tržišta bez preispitivanja same prirode takvih globalnih ugovora. A njihova je priroda u svojoj biti trula, koruptivna i štetna za zapadne nacije. Tako je stvoren nepravedan transakcijski okvir igre s “nultom sumom”.

Gdje je u toj priči Rusija? U slučaju velike globalne polarizacije u narednim desetljećima, kome bi se mogla prikloniti Moskva koja, s jedne strane, dobiva globalno na relevantnosti uvijek kad postoji određeno nadmetanje ili prepucavanje s Washingtonom, dok s druge strane ima dosta problema i višedesetljetne animozitete s Pekingom?

-Rusija danas, naravno, nije globalni igrač kakav je nekad bio Sovjetski Savez, već regionalna sila. Ona svoj utjecaj ne može ostvarivati kroz direktnu kontrolu drugih zemalja, nego jedino kroz izazivanje kriza u regiji. Izazivanje kriza na svojim granicama dio je ruske sigurnosne politike jer se boji da bi stabilnost u njenom susjedstvu ruske susjede neminovno odvela u krilo Zapada i suzila sferu ruskog utjecaja.

Tijekom čitavog Trumpova mandata imali smo priliku slušati o tome kako je Trump “ruski igrač” kojega je Putin doveo na vlast. Međutim, u zadnje četiri godine vidjeli smo kako su Rusija i Putin postali gotovo potpuno nevidljivi i izgubili na snazi i utjecaju. Ostvarenje američke energetske neovisnosti pod Trumpom i pad cijena nafte doveli su Rusiju na rub bankrota, dok je Trumpov embargo na Sjeverni tok prijetio potpunim odstranjenjem ruskog utjecaja iz europske politike.

Dolazi li promjenom američke administracije i promjena odnosa prema Moskvi?

-Povratkom Bidena ne sumnjam da će Putin odahnuti. Povratak Amerike u Iranski nuklearni sporazum – u što ne treba sumnjati jer je to jedno od “nasljeđa” Bidenovog mentora Obame – ponovno će zakuhati Bliski istok i podići cijene nafte, dok će Amerika zbog ekoloških nameta ponovno postati energetski ovisna.

Takav razvoj događaja punit će kremaljsku riznicu, a time i jačati Putinov značaj i potencijal za stvaranje regionalne nestabilnosti. S druge strane, kao što i sami kažete, Rusija bi, uz Indiju, Japan i Australiju, bila važan partner Zapadu u strategiji okruživanja Kine i “pacificiranja” kineskog ekspanzionizma. Taj je ekspanzionizam, u slučaju Rusije, direktna prijetnja na njenoj granici. Kina je zemlja siromašna resursima, ali “bogata ljudima”, dok je Sibir prazan, a bogat resursima. No puno se toga treba odigrati kako bi se ruski i zapadni interesi “poklopili”. Tu, prije svega, mislim na pitanje tko će naslijediti Putina.

Koji su glavni izazovi pred Putinovim nasljednikom?

-Rusija je država koja se vodi po principu mafije, a znamo da se capo di tutti capi ne može umiroviti. Putin je već star i što kad jednom dođe i njegov kraj? Priča zapadnih globalista o “demokratizaciji Rusije” kao nekakvom cilju je neozbiljna. To samo jača Putina i njegov utjecaj. Jedini cilj koji Zapad može imati u Rusiji jest spriječiti da se ta država s ogromnim nuklearnim arsenalom raspadne na desetak nuklearnih fundamentalističkih država, što bi bio vjerojatno najveći sigurnosni izazov za svijet od njegova postanka. U tom smislu, ispred iluzija o nekakvoj “demokratskoj Rusiji”, mislim da bismo trebali realistički optirati za sigurnost.

Europska unija nedavno je postigla dogovor o Sveobuhvatnom sporazumu o investicijama s Kinom, dok je s Amerikom pokušaj sklapanja sličnog sporazuma neslavno propao. Znači li europska emancipacija od Amerike nužno približavanje Kini ili je EU ipak toliko sazrela da može biti ‘treća strana’ i potpuno neovisan globalni faktor?

-Opasno je bilo kakvo strateško okretanje Europe od Amerike i traženje partnera na istoku, poglavito kad se radi o Kini. Taj potez vidim kao političku odluku Angele Merkel. Sjećamo se da je ona od Kine osigurala kreditne aranžmane kada je bila suočena s grčkom krizom. Izgleda da su te “kreditne linije” još otvorene pa sada želi osigurati nove kredite u strahu od recesije koja nam prijeti zbog koronakrize. Ne treba ni spominjati u kakav žrvanj utjecaja tu ulazimo jer Europska je unija primamljiva zbog bogatog tržišta, ali je po svemu politički patuljak. Treba očekivati da će Kina na to tržište ući kao nož kroz putar.

Jasno je da smo tu u ekonomski podređenom položaju, dok ćemo dugoročno politički imati samo štete. Već se bez puno buke potpisuju sporazumi o ekstradiciji kineskih disidenata, čime se pokazuje o kakvom se tu odnosu radi i na kakve su sve ustupke eurokrati spremni. Zbog svega je toga jasno da je Europa postala bojno polje novog Hladnog rata oko utjecaja između Amerike i Kine, gdje se ona polako odriče starih saveznika i naginje novima, a sve zbog mogućeg kratkoročnog interesa. Karte se ponovno miješaju i sve pogreške koje sada budemo pravili dugoročno će nam stići na naplatu. Stvaranje ekonomske I političke ovisnosti Europe o Kini bila bi civilizacijska kataklizma za Zapad.

Trumpov sporazum s Hotijem i Vučićem otvorio je prostor Beogradu da dominira tzv. mini-Schengenom, prostorom u hrvatskom susjedstvu koji još nije dio europskih integracija. Ostvari li se jedna takva ideja, koliko je to opasno za Hrvate u Bosni i Hercegovini?

-Trump je pokeraš i nikada ne otkriva karte do kraja, tako da ne znamo koje bi još poteze povukao da je ostao u Bijeloj kući. Vjerojatno bi preko Kosova izvukao Srbiju iz ruskog zagrljaja i time smanjio potencijal za izazivanje kriza na Balkanu. Srbija ne bi imala drugog izlaza osim vezivanja za Zapad, što bi dodatno pacificiralo cijelu regiju. Naravno, ovdje u igri nije samo Amerika, već i druge regionalne sile, poput Rusije, Turske i EU.

Iako se Rusi predstavljaju kao veliki zagovornici srpskih interesa na Kosovu, njih Kosovo zanima isključivo zbog Krima. Njihov je interes oko Kosova riješiti taj problem preko OUN-a, čime bi se stvorio legalni okvir za odcjepljenja Krima od Ukrajine. Priznanjem Kosova bili bi zadovoljeni apetiti Turske, ali bi zauzvrat tu bila povučena granica njihovom utjecaju na Balkanu, odnosno, izgubili bi utjecaj oko BiH. Tako rješavanje “kosovskog pitanja” istovremeno krije i opasnosti od moguće nove krize, ali i otvara prostor za stabilizaciju Balkana i BiH. Bidenovim izborom to vjerojatno sve staje i pokušat će se s nekim novim aranžmanom. To vjerojatno znači odgađanje rješavanja problema i produžavanje nestabilnosti u regiji.

Hoće li i nova američka administracija ostati na tragu tog dogovora?

-Teško je sada nagađati dok ne vidimo prve znakove, ako ih uopće vidimo. Amerika se sada bavi sobom i svojim unutarnjim problemima, tako da ne znam koliko ima snage za bavljenje tamo nekim Balkanom. Naklonost demokrata konceptu “građanske Bosne” i Bošnjacima notorna je stvar.

Iran i Turska vjerojatno će ojačati, Rusija također, jer im je Trump svojom inicijativom oduzeo dah, što sve može podići uloge i zakomplicirati stvari. No za nadati se je kako do toga ipak neće doći jer je proces već daleko odmakao, a mi smo ovdje ipak provincija, i to jako mala provincija, pa se valjda neće koplja lomiti baš na nama. Možda je I bolje sačekati još četiri godine dok ne dobijemo stabilnu vlast u Americi pa onda ići na definitivno rješenje, nego sada zaglaviti u nečemu što bi bio loš kompromis divergentnih sila.

Ustavna i administrativna arhitektura Bosne i Hercegovine vječna su tema. Posljednjih je godina BiH prestala biti predmet naročitog američkog interesa i prepuštena je Europskoj uniji koja nastoji progurati svoj ‘građanski koncept’. Može li se očekivati novi američki angažman u BiH i koja bi rješenja tamošnji Hrvati i Republika Hrvatska trebali zastupati?

-Bosna i Hercegovina jedna je među mnogim nesretnim državama čiji narodi ne žele živjeti zajedno, ali te države ipak postoje jer ne postoje nikakva druga optimalna institucionalna rješenja. Ona nikad neće postati funkcionalna država, već će uvijek biti sigurnosni izazov za okruženje i protektorat međunarodne zajednice. Unutar tog okvira uvijek će na podršku velikih nailaziti oni interesi koji se najbolje prodaju kao “garant mira i sigurnosti”.

Dakle, puno je toga i do igrača na terenu, a ne mislim da su tu Hrvati u lošijem položaju od ostalih i bez svojih aduta. Dapače, ako su sve te zemlje na putu europskih integracija, onda Zagreb, a ne Beograd, predstavlja njihova prirodna vrata na Zapad. Tako da je puno toga i do nas, kako se mi postavljamo. Naš je paradoks to što hrvatska desnica bježi od Balkana iako to znači okretanje leđa Hrvatima u BiH.

Hrvatska ljevica nema taj kompleks, ali BiH vidi kao “građansku državu” koja ih podsjeća na mini-Jugoslaviju, što je agenda koju zagovaraju Bošnjaci kako bi ostvarili hegemoniju većinskog naroda, uglavnom na štetu Hrvata. Tako da prvo moramo definirati neke stvari u Zagrebu želimo li imati jasnu strategiju prema BiH i biti od pomoći hrvatskom narodu tamo.

Ako je Hrvatska doista portal u neku bolju stvarnost za BiH, kakvu bi politiku trebao voditi službeni Zagreb?

-Zagreb se tu, prije svega, treba lišiti svog provincijalizma i kompleksa manje vrijednosti pred Beogradom i iskoristiti svoje prednosti kako bi ostvario utjecaj. BiH može na Zapad samo preko Hrvatske. Europsko rješenje ne odgovara Bošnjacima jer ono znači odricanje od suvereniteta, a oni upravo to pitanje suvereniteta žele prvo riješiti u svoju korist, bar na razini Federacije. Zbog toga im odgovara da BiH što kasnije uđe u EU.

Stoga mislim da Hrvati u BiH trebaju biti motor priključenja BiH Europskoj uniji i ponuditi se EU kao prirodni saveznik. To znači nikako se ne vezivati za Beograd i presjeći sve veze s eventualnim ruskim utjecajem. Konačno, o sudbini BiH neće odlučivati Beograd ili Moskva, već Bruxelles i Washington.

Zašto bi onda Hrvati u BiH pokušavali preko Dodika ostvariti svoje interese – nije li bolje i prirodnije da Srbi u BiH traže saveznika u Zagrebu jer je to i na njihovu korist? Članstvo u EU snažan je mehanizam i to je prednost koju trebamo iskoristiti kako bismo imali stabilnost u susjedstvu i smanjili sigurnosne izazove koji bi odatle mogli dolaziti u budućnosti, ali i ostvarili utjecaj na politike koje će se provoditi.

Prvi je korak u tom smjeru učinjen nedavnim potezima, kada su poslane poruke pomirenja u Hrvatskoj. Odnosi Srba i Hrvata u Hrvatskoj, unatoč redovnim lošim porukama službenog Beograda – ili baš zbog toga – nikad nisu bili bolji nego danas i to je velika pobjeda Zagreba. Takve su poruke i signal Zapadu na koga se treba osloniti kako bi se ostvario cilj stabilnosti i mira u regiji.

 

M.M.