Zašto Milanović uporno pokušava ostati na vlasti?

Sve krupne afere i privođenja, za vrijeme stolovanja ove hrvatsko-srpske Milanovićeve vlade, započinjale su velikom medijskom pompom i pravim filmskim uhićenjima.

Iz samog scenarija uhićenja javnosti se slala poruka da je još jedan lopov dolijao. Potom bi afera odležala neko vrijeme u Remetincu, a onda nakon nešto mjeseci ili godine te spektakularno uhićene osobe išetale bi iz Remetinca bez pravomoćne presude. I sve bi uskoro palo u zaborav, jer stalno su novi okrivljenici stizali u Remetinec ili su se oni netom oslobođeni ponovno privodili i zatvarali. I nikome ništa, sav je taj cirkus poslužio SDPartijskoj ucjeni i zastrašivanju političkih protivnika, svih koji se odupiru Milanovićevom političkom jednoumlju. Nije samo riječ o Ivu Sanaderu ili sada Zdravku Mamiću, lista je poduža i ta pravosudna matrica, ustvari politička uhićenja, nastavljaju se do danas jednako spektaklarno i s jednakom svrhom političke kiretaže. Kako se u svim tim slučajevima ponašaju mediji, svaki se dan može pročitati u novinama ili vidjeti na TV. To je histerično likovanje i apriorno proglašavanje krivcem i lopovom: pravi novinarski linč za sve koje USKOK i Policija privedu.

Međutim jesu li se ti isti mediji – nakon što su optužbe pale, nakon izlaska okrivljenih iz pritvora – konkretno novinari koji su potpisivali takve članke, ispričali tako optuženima za medijsku pljuvačinu? Kako se ponaša to hrvatsko uzvišeno tužiteljstvo i sudstvo, nakon takvih šamara kad im padnu optužbe i presude, a okrivljenici kao slobodni ljudi išetaju iz pritvora? Samo šute i nastavljaju s radnjom kao da se ništa nije dogodilo. Oni su svoj dio prljavog posla u jednoj velikoj igri učinili i u neprestanoj su potrazi za novim aferama i okrivljenicima. Njihova uloga je medijsko i policijsko skretanje pozornosti te utjerivanje straha svima koji bi se mogli usprotiviti SDPartijskom jednoumlju i otkriti glavni cilj ove srpsko-hrvatske Milanovićeve vlade.

Ime velike igre zove se pljačka stoljeća. Zato po svaku cijenu Milanovićev zdrug želi ostanak na vlasti, i pravim državnim udarom ako ne može drugačije, a sve kako bi se u toj pljački stoljeća što više zagrabilo i otelo što više vrijedne državne imovine. Riječ je o pljački bez presedana, čak i u komunističkim diktatorskim režimima; zapravo je to nastavak jedne te iste komunističke pljačke započete još 1945 godine. Zato je Mladen plemeniti Pejnović, ravnatelj DUUDI-a toliko važan i njegova biografija opako zamračena. On raspolaže s nekoliko različitih (službenih) popisa državne imovine čija se vrijednost penje na 31,4 milijardi eura za 362 628 nekretnine u vlasništvu RH. Međutim jesu li tim popisom obuhvaćeni baš sve nekretnine i tko je procijenio vrijednost, je li to ta vrijednost ili ima još, koliko je toga zamračeno ili već prodano podobnima?

Osim Mladena plemenitog Pejnović, Zorana Milanovića, Budimira Lončara i Stipe Mesića i najuže klike oko Milanovića nitko ne zna koji je popis državne imovine točan i što sve tu spada. U Hrvatskoj još nije do kraja izvršena podjela javnog dobra na općinsko/gradsko, županijsko i državno, a gdje su onda finese, tj. procjena vrijednosti pojedinih objekata i zemljišta? Nepoznato je tko radi procjenu tržišne vrijednosti, za koga i po čijem nalogu, podliježe li takva valorizacija reviziji? Počelo je s veleizdajničkom prodajom vojnih objekata na Jadranskoj obali ruskim tajkunima povezanim s ruskim obavještajnim podzemljem, to su Kupari i Kovčanje na Lošinju... istovremeno ide prodaja ponajboljih lokacija/gospodarskih subjekata, poput brodogradilišta Trogir, tisuće hektara plodne slavonske ravnice YUTA-nim pouzdanicima i „zlatnoj komunističkoj mladeži“, poput Danka Končara i Vanje Špiljka, pogodovanje Branku Rogliću i zdrugu oko HNS-a...

YUTA i partijska nomenklatura kroz takve kupovine aktiviraju tajne partijske fondove na inozemnim računima, kapital raznih Astri, Inexa, Genexa, Jugometala, Ferimporta... sklonjen za vrijeme Jugoslavije i legaliziraju prljavi novac kupovinom hrvatske državne imovine, ispod cijene naravno. Kupac i prodavatelj su u stvari iste osobe – YUTA i partijska nomenklatura s jedne strane kao kupac, i Mladen plemeniti Pejnović, YUTA i partijska nomenkletura s druge strane. YUTA i partijska nomenklatura je ocijenila da je došlo pravo vrijeme da s onim što su njihovi djedovi i očevi sklonili, sada kupnjom hrvatskih nekretnina legaliziraju i crne lipicance pretvore u bijele. Za vrijeme Tuđmana još je bilo nesigurno izlaziti s crnim lipicancima, čak ni razdoblje Račanove vlade nije jamčilo sigurnost, ali je bijeljenje crne ždrijebadi započelo sa srpsko-hrvatskom vladom Zorana Milanovića i za dovršit „posao“ još im treba jedan mandat. Taman. Manjak od 16 milijardi kuna u DUUDI-ju u 2014. samo je početak i vrh ledenog brijega. Što radi policija, DORH, USKOK – slušaju Zorana Milanovića, oni su njegov malj za neposlušne.

Godinama se sa tako sklonjenim partijskim novcem kupuje vrijedna državna imovina; „kupuje“ od svojih koji su sada na vlasti, od iste nomenklature pod najpovoljnijim cijenama. A nakon takvog isisavanja Hrvatska će biti kao jaje nakon zmijina obroka, u vlasništvu i potpuno podređena Ppartijskom kapitalu.

Nego gdje je u svemu tome hrvatsko biračko tijelo? Nigdje, ono je zaslužilo ono što će dobiti kad se ova Milanovićeva diktatura jednom završi. „Stoka sitnog zuba“, tako ih je nazvao predsjednik Franjo Tuđman i pogriješio; stoka makar bleje, a ovo je štala robova zalivena samoupravljačkim strahom, nasposobna sagledati posljedice svog sljepila i političke inertnosti. Što reći ako birače ne smeta premijer poput Zorana Milanovića, ili njegovi najbliži suradnici poput Grčića, Jovanovića, Lalovca, Opačić, Ostojić, Kotromanović, Bauk, Pejnović ...

Kako pomoći biračkom tijelu koje se naslađuje tuđim nesrećama, a ne shvaća da je najveća nesreća ova zločinačka SDPatijska klika? Nije problem ako su birači za Most pomislili da se radi o političkoj novosti, čak toliko spominjanom trećem putu, i nasjeli, nego kako su nakon ovakve katastrofalne četiri godine izborno kreditirali SDPartiju s još četiri godine mandata, s 56 saborskih zastupnika?! Zar doista nije bilo dosta?

Problem je u hrvatskom izbornom tijelu, odnosno u jednom njegovom djelu, u žalosnoj činjenici da očito sebi ne želi ništa drugo osim srpske čizme i Milanovićevih obmana. Uzalud Domovinski rat, stotine tisuća raseljenih i deseci tisuća ubijenih, uzalud pamćenje kako nam je "bratstvo i jedinstvo" ostavilo stotine masovnih grobnica, milijune mina u minskim poljima, poslalo milijune projektila na naša sela i gradove, ubilo tisuće. Samoupravljači priželjkuju samo tvornice radnicima, stalno radno mjesto, odlazak u što raniju mirovinu, toliko malo raditi da ih nitko tako malo ne može platiti, i sivu ekonomiju fušarenja – socijalističko samoupravljanje. I to je izborni program koji dobar dio njih i dalje očekuje.

Ni lijevo ni desno nego na leđa!

L. C.