Zamršena je politička situacija. Ipak, politika je stvar dogovora, kompromisa i zakulisnih igara. No, nije samo broj osvojenih mandata otežavajuća okolnost za sastav vlade, već i jedna činjenica koju svi izbjegavaju naglas izreći.

Dvije su suprotstavljene koalicije, Domoljubna i boljševička, dok MOST za sad treba ostaviti postrance kao „slučajnu“ stranku. Jedna od tih dviju koalicija treba iznjedriti premijera; različiti su scenariji za svaku ukoliko ne ostvare svoj cilj.

Milanovićev uspjeh na izborima je toliko nevjerojatan, da je šokirao i samu Partiju. Trebalo se dogoditi sljedeće: SDP je trebao doživjeti težak poraz nakon čega bi Milanović bio svrgnut s čela partije od strane tvrdo-komunističkih kadrova poput Obersnela, Picule i Komadine, koje je ionako iziritirao smjenom svih ministara iz Rijeke, a kulminiralo je izbacivanjem Linića iz Partije. Njemu zaista nije bilo lako u izbornoj noći. No, jugoslavenski narod ga je nagradio s 56 mandata za četiri godine detuđmanizacije, dekroatizacije i novog partijskog jednoumlja, te je njegova pozicija šefa Partije sigurna, dokle god ima šanse pridobiti MOST i sastaviti vladu.

Domoljubna koalicija, iako relativni pobjednik (inače, izraz „relativni pobjednik“ hrvatski pravni sustav ne poznaje), s najviše osvojenih mandata, najveći je gubitnik ovih izbora, i nijedan domoljub se ne bi smio ustručavati tako nešto izjaviti. Pitanje je samo – koga za takav izborni rezultat smatrati odgovornim?

S jedne strane, koliko je bilo teško pobijediti najgoru vladu u posljednih 25 godina hrvatske demokracije? Istina, svi mediji, počev od HRT-a do Večernjaka, koji bi trebao biti glasilo „desne“ opcije (mo'eš mislit'!), su bile protiv Domoljubne i Karamarka. Pobjednički niz, od prvih europarlamentarnih do predsjedničkih, trebalo je samo nastaviti i staviti točku na „i“ na posljednjim parlamentarnim izborima. Veliki entuzijazam od prvih rezultata postupno se pretvarao i postajao veliko razočaranje. Zapovjednik broda odgovara za svakog člana posade; vlasnik (opasne stvari) odgovara za štetu nastalu od te stvari; možda se nekome čini nepravedno, ali to se zove objektivna odgovornost i ona je pravna realnost. Analogno tomu, šef stranke i njegov najbliži krug suradnika odgovara cjelokupnom članstvu i to je unutarstranačka stvar koja će se razmotriti kad se sastavi Vlada ili nakon ponovljenih izbora (koji su sve izgledniji).

Godine 2011., kad je Karamarko preuzeo stranku, HDZ je bio na dnu. Oslabljen krticama poput Sanadera, Kosor, Drage „Udbometa“ i Kujundžića, s nekoliko sudskih postupaka protiv njih, raskol stranke se činio neminovan, ali je Karamarko sa svojim ljudima sustavno, marljivo i savjesno, korak po korak izvlačio stranku iz kaljuže i gliba što je uskoro nagrađeno svim spomenutim pobjedama na raznim izborima. Brkić je ustrojio stranačku „mašineriju“, obilazila se cijela Hrvatska, sve je išlo u dobrom smjeru...HDZ broji 220 000 članova. Neka svaki od tih članova „dovuče“ još troje ljudi (prijatelja, obitelj ili „apolitičnog“ poznanika i susjeda) na izbore i eto skoro milijun glasova i – pobjeda na izborima. Hrvatskih branitelja je oko pola milijuna. Neka ih je 80% glasačko tijelo HDZ-a, neka svatko „dovuče“ jednu osobu na izbore i – pobjeda na izborima je sigurna.

Potpisnica ovih redaka ne optužuje, ne „traži glavu“ šefa HDZ-a, već ga naprotiv podupire svim srcem (i pameću), no treba postaviti pitanje. Postavljanje pitanja, odnosno najobičniji razgovor je temelj svake zdrave demokracije. Gdje je zapelo? Tko je „zaštekao“? Naravno, dok traje ovakvo političko stanje, takva pitanja trebaju i moraju pričekati dok se situacija ne razjasni, ali ipak, ne smije se ustrajavati na diskursu u kojem je HDZ pobjednik izbora, kad nije u stanju sastaviti vladu – time se vrijeđaju članovi, simpatizeri i glasači Domoljubne koalicije.

S druge strane, ipak je jugoslavenski narod dao 56 mandata drugovima i drugaricama te 19 mandata nepostojećoj stranci – MOST. Nadalje, isti je taj „hrvatski“ narod u dva navrata odabrao Mesića za predsjednika. Ipak, ovi su posljednji parlamentarni izbori pokazali koliko su Hrvati (ili Jugoslaveni?) demokratski neosvještena bagra, koja ni nema vlastitu glavu kojom bi razmišljala, već bezumno guta propagandu nositelja štafete Radmana i raznih novih, yutarnjih i večernjih listova. Glasalo se kao što se glasa na „Eurosongu“ – tko bolje zvuči i tko je oku ugodniji; zato imamo „haskija“ s 56 mandata i Petrova, tog mladog pastuha, u biti običnog političkog žutokljunca.

Kuka se naveliko u Republici Hrvatskoj kako političari ništa ne valjaju i kako stalno kradu, a kad dođe vrijeme izbora, ne čitaju program političkih stranaka (doduše, MOST i SDP nemaju program), već zaokružuju redne brojeve kako im se tko „sviđa“, ki je lipši. Ukoliko je to logika birača, onda bi trebalo u Hollywood po nekog zgodnog glumca ili glumicu, malo ih podučiti govorništvu i taj/takva osvajaju izbore u Hrvatskoj. No gospodo Hrvati, tako se biraju „mister“ i „miss“ plaže, a ne čelnici država. Sve su izgledniji novi izbori; valjda na njima kriteriji glasača ne će biti toliko plitki i primitivno.

Kako god bilo, koga god se krivilo, činjenica je da oba čelnika dvaju koalicija moraju postati premijeri, jer tko ne uspije, leti mu glava (slučaj Milanovića), odnosno morat će se opravdavati glavnom stranačkom odboru (slučaj Karamarka).

MOST očito ne želi reformirati Hrvatsku, već želi reformirati dvije najveće političke stranke, i politički ugroziti njihove vođe, što navodi na zaključak da nisu baš „ad hoc“ treća opcija, već ozbiljna realizacija nečeg drugog ... .

 

Mila Marušić

Share
0