Više nije novost da bez vanjske potpore pojedinih islamskih zemalja i međunarodnih krijumčara paradržava ISIL ne bi mogla funkcionirati na tako velikom pustinjskom području.

Nije samo riječ o električnoj energiji, telekomunikacijama, elektronici, hrani i pitkoj vodi nego o prihodu ISIL-a, tj. alimentiranju troškova rata i terorizma, nego o prodaji sirove nafte, o radu rafinerija te nabavci oružja i streljiva za potrebe ISIL-ovih vojnika.

Prema procjeni radi se o osam milijuna stanovnika, o intezivnom ratnom pogonu i nemoguće je održati ustroj jedne takve (para)države ako sve ne funkcionira na uobičajeni način tj. da rade kanali opskrbe i kanali plasmana sirove nafte i naftnih prerađevina. Jer gdje su ISIL-ovi kamioni-cisterne, željeznica, luke i brodovi, isto kao i financijski kanali koji uključuju banke i finacijske stručnjake. Ništa od toga ISIL ne posjeduje, nego se sve očisti kroz dokumente fiktivnih tvrtki i zamrači podrijetlo, a onda u organizaciji krijumčara legalno prodaje.

Tajne darovnice ISIL-ovih simpatizera, tj. islamskih država, nedostatne su ako se dio ISIL-a ne financira od prodaje „vlastite“ sirove nafte i prerađevina, a prema procjeni taj prihod iznosi oko 800 milijuna eura godišnje potkvotirane cijene.

Već je neko vrijeme očito da je radikalni islamizam potiha i skrovita želja muslimanskih država; naravno u javnosti se ti simpatizeri izjašnjavaju drugačije, naročito Saudijska Arabija, Kuvajt, Qatar, Iran, Irak, Jemen, Turska – svi koji za vrijeme minuta šutnje u čast pobijenih civila u Parizu glasno ili potiho izvikuju islamističke parole. Prije svega Turske koja od svih nabrojenih daje najizdašniju pomoć u prijevozu, lukama, bankama i svakoj drugoj logistici bez koje bi se ISIL ugasio nakon tjedan dana. Postdaytonska BiH, odnosno jedan njezin dio je već odavna Erdoganov poslušnik, a neke tamošnje političko-gospodarske grupacije su manje-više ISIL-ove ekspozitura, a službe gore nabrojanih država u BiH su u sinergiji već više od dva desetljeća.

Zbog toga to je „prigoda“ nekim naftnim kompanijama i trgovcima naftom slizanim s koruptivnim državnim aparatom da masno zarade kupujući ISIL-ovu sirovu naftu u pol cijene, a za uzvrat im skupo prodaju naoružanje i strijeljivo. Strašno je i pomisliti da postoji takav izdajnički ološ, zapadnoeuropske tvrtke i (ne)ljudi koje su s ISIL-om ušli u „posao“ znajući njegov svjetonazor i počinjene zločine. Ne treba se snebivati i licemjerno prenemagati, nego istraživačko novinrstvo treba odraditi svoj dio posla i ukazati na moguće pomagače ISIL-a, ma gdje i tko god oni bili.

Hrvatsko novinarstvo ne postoji, ono se bavi restauracijom samoupravljačkog socijalizma, brine o „facama“ s crvenog tepiha i spletkarenjem tko je kome što, kada i kako, ili možda još u Novinarskom domu očekuje Josipovićevu predsjedničku pobjedu. Istraživačko novinarstvo je pak još dublje zaronilo u bijedni amaterizam i Agitprop pa kao potrčko služi SDPartiji i partijskoj nomenklaturi kako bi se neokomunizam i njegove gazde u Hrvatskoj zauvijek zadržali u sedlu. Približavaju se svom cilju, u Hrvatkskoj je opet u snazi politička policija i pravosuđe.

Njemačko istraživačko novinarstvo i pojedini autori ozbiljno su proučili što se zbiva u muslimanskom svijetu: naročito islamski radikalizam i njegove migracije, konkretno kako to s financiranjem funkcionira. Tako je njemački novinar Bruno Shirra, autor knjige „Isis – globalni džihad“ (2015.), došao do zaključka da ova hrvatska vlada participira u poslovima s naftom i oružjem s islamističkom terorističkom paradržavom. To je objavio u dnevniku „Bild“. I nije Shirra u takvim zaključcima usamljen; njemački stručnjak za Bliski istok, Michael Lueders, arabist, piše o krijumčarenju koje je nemoguće izvršiti bez znanja države(a) i jakih političkih motiva. U tom smislu turski predsjednik Erdogan, željan sultanskih ovlasti, i njegova osvajačka politika islamizacije Balkana prvi su osumnjičeni, ali tu su onda i pojedine odmetnute europske tvrtke. Prije svega osobe (i njihovo od prije poznato zajedništvo) koje smiju i mogu trgovati sirovom naftom. Michael Lueders, u svom istraživanju potvrđuje spregu Turske, zapadnoeuropskih tvrtki i njihovih starih veza s palestinskim teroristima.

Nije nužno da takva EU tvrtka ima rafinerije ili skladišta nafte, ništa joj ne treba osim Rafinerijskog broja (Rafinery Control Number – RCN – Rafinery Location Directory) bez kojeg se ne može trgovati sirovom naftom, a onda se kupnja i daljnja prodaja zamrače kupoprodajama kroz off shore kompanije i legalizira krivotvoreno podrijetlo. Takve rafinerijske brojeve u Hrvatskoj godinama posjeduju, na primjer, Vanja Špiljak (ured u Švicaskoj) i Jasminko Umičević (ured u Londonu), a sve ostalo samo su papirološki detalji. To je stara udbaška mreža inozemnih udbaških računa i osoba od najvećeg povjerenja postavljenima od Partije i njenih tvrtki osnivanih u inozemstvu odmah nakon 1945. Danas su to njihovi sinovi, kćeri, zetovi i nećaci, svi podobni iz prvog kruga Markovićeve privatizacije 1989. – 1991. Naravno, SDPartija kroz ovu Vladu i najuži zdrug gospodarstvenika, kao krovna organizacija, kontroliraju ide li sve u željenom pravcu.

INA-u je MOL-u prodao Ivica Račan, zapravo bio je to njegov ministar Slavko Linić, predsjednik Nadzornog odbora INA-e i osobni prijatelj trgovca naftom Joze Kalema koji je na razvalinama INA-e napravio vlastito carstvo. Predsjednik Uprave INA-e u vrijeme prodaje bio je Savkin zet Tomislav Dragičević. Kao prvi čovjek INA-e u to je vrijeme bio prijavljen na lažnoj adresi kako bi od tvrtke iskamčio troškove prijevoza?! Kad je Čović za Plivu dobio „bakšiš“ od 100 milijuna dolara, možemo samo zamisliti koliko je dobio Savkin zet ili njegov pokrovitelj Stjepan Mesić? Međutim poteškoća ove Vlade nisu upravljačka prava u INA-i, nego preuzimanjem tvrtke Mađari više ne daju da INA služi kao kasica-prasica YUTA-i partijskoj nomenklaturi, koja je preko svojih najpovjerljivijih oduvijek uzimala koliko joj treba, tako je to od početka bilo zamišljeno.

S prodajom oružja ti isti uvoznici nafte nemaju nikakvih poteškoća, to su nekad radili i njihovi seniori vođeni Titinom grabežljivošću i vlastitim interesom kad su Nesvrstanima prodavali sve od puške do raketa. Sjetimo se samo naoružavanja i obuke palestinskih terorista u Jugoslaviji, terorista Carlosa, Bader-Meinkofa, Gadafijevih egzekutora... svih koji su „gradili“ novi svijet jednakih i ravnopravnih pod zločinačkim komunističkim barjakom. „Komunistički manifest“ je išao uz svaku isporuku oružja. Sada se ISIL-u prodaje staro JNA naoružanje iz hrvatskih vojarni i recentna srbijanska proizvodnja, sve u krugu iste YUTA-ine obitelji.

Šverceri ISIL-ovom naftom jednako su ubojice kao i islamski teroristi. Što radi SOA ili je i ona, voljom političkih pokrovitelja, već postala sluga u krijumčarskom lancu - sirova ISIL-ove nafte za naoružavanje ISIL-a?

 

L. C.