Nije bez razloga Slobodan Milošević dobro raspoložen pjevao stare Sinatrine šlagere sudionicima mirovnih pregovora u američkoj vojnoj bazi Wright Peterson, u kojoj je prije točno 20 godina postignut Daytonski mirovni sporazum.

Uz pomoć vjernih saveznika (primarno Velika Britanija) spašen je od vojnog poraza zaustavljanjem Hrvatske vojske pred Banjom Lukom, a u pregovorima je uz istu savezničku pomoć osigurao gotovo državne prerogative za Republiku Srpsku, entitet stvoren na etničkom čišćenju. Saveznici su se pravili da nije tako.

Alija Izetbegović bio je u mnogo delikatnijoj poziciji. SAD je inzistirao na tome da potjera strane islamske borce iz BiH, a oni su inzistirali na tome da ostanu, nastavljajući misiju zbog koje su i došli, a to je stvaranje baze za širenje džihada u Europi. Pariz, u kojem je 14. prosinca svečano, na najvišoj razini potpisan Daytonski mirovni sporazum, još uvijek je pamtio val terorističkih napada koje je tog ljeta u Gradu svjetlosti organizirala alžirska GIA, vojno krilo islamističke organizacije FIS, u kojima je ubijeno više od stotinu ljudi, najviše u napadu na postaju metroa St. Michel s više od 80 mrtvih.

Prije ceremonije potpisivanja Bill Clinton je obavio posebni razgovor s Alijom Izetbegovićem kategorički zahtijevajući da potjera strane islamske borce iz BiH. Brinuo je tad prvenstveno o sigurnosti američkih mirovnih trupa. Izetbegović je obećao da hoće, a već prije odlaska u Pariz pronađena je kvaka 22 za izigravanje tog obećanja: stranim je mudžahedinima dao bosanskohercegovačko državljanstvo, pa su tako postali domaći borci iz Alžira, Jemena, Sudana…na koje se Clintonov zahtjev nije odnosio.

No i Bill Clinton je već dobro poznavao vjerodostojnost obećanja Alije Izetbegovića, pa je simbolično, upravo u vrijeme potpisivanja mirovnog sporazuma u Parizu, u predgrađu Zenice ubijen tadašnji vjerski vođa mudžahedina u BiH šeik Anwar Shaban i nekoliko vojnih vođa, u vrlo neobičnom incidentu, praktički u prometnom prekršaju. Navodno nisu zaustavili automobil na policijskoj kontrolnoj točki.

Ta politička igra skrivenim kartama nastavljena je do današnjih dana. Upravo ovih dana računi dvostruke politike i nezavršenog mira iz Daytona stižu na naplatu na najdrastičniji način. Republika Srpska koja je iskoristila sve pravne i političke mogućnosti državnog konstituiranja, tek formalno unutar BiH, postala je glavni ruski igrač u BiH i potencijalni destabilizator Crne Gore za račun Rusije.

Ovih dana, kad Crna Gora očekuje pozivnicu za prijam u NATO savez po ubrzanoj proceduri, Rusija je preko rezolucije Dume otvoreno izrazila svoje neslaganje s time, upozorivši alarmantno EU da bi takvo proširenje NATO saveza narušilo sigurnosnu arhitekturu Europe.

Istodobno je zamjenik ruskog veleposlanika u Crnoj Gori Vladimir Gurko prijeteći pozvao "narod Crne Gore da razmisli o manama i posljedicama tog proširenja" prikazujući ga kao "težnju režima Mile Đukanovića, koji je na čelu države već 15 godina".

Prevedeno, riječ je o prijetnji novim ratom u Europi, kojom se nastoji EU odvratiti od čvrstog savezništva s SAD-om, o otvorenoj ratnoj prijetnji Crnoj Gori u slučaju da izabere NATO. I zapravo, Gurkin je najavio pokušaj rušenja Mila Đukanovića.

Uostalom, događanja naroda već su imala svoju uvertiru. Čak niti u razdoblju hladnog rata sučeljavanje SAD-a i Rusije na ovim prostorima nije bilo toliko vruće kao što je to ovih dana kada se očekuje pozivnica Crnoj Gori za priključenje zapadnom NATO savezu, čime Rusija definitivno gubi utjecaj na Jadranu.

Dvadeset pet godina ranije, u vrijeme postizanja daytonskog mirovnog sporazuma, tadašnja Jeljcinova Rusija uopće nije imala političku težinu kojom bi uvjetovala poziciju Republike Srpske u mirovnom sporazumu. Očuvanje Republike Srpske kao samostalnog entiteta s velikim ovlastima bilo je rezultat kompeticija unutar zapadnih saveznika i prije svega britanskog pogleda na uređenje Balkana kao regije nestabilnih država pod srpskom hegemonijom.

I mirovni sporazum i kasnija politika tužiteljstva Međunarodnog kaznenog suda u Haagu (politika podijeljene srpsko-hrvatske odgovornosti) podređeni su potrebama tog geopolitičkog dizajna.

Nakon prošlotjednih terorističkih napada na Pariz i terorističkih prijetnja u cijeloj Europi i SAD-u, osobito dramatično za Europu se ovih dana na naplatu vraća dvostruka politika zapadnih saveznika prema prisutnosti stranih islamskih boraca i islamskoj radikalizaciji u BiH. Danas je normalno javno označiti BiH ratnih devedesetih kao kolijevku modernog džihadizma, kao što je to u svome televizijskom dokumentarcu ljetos učinio vojni analitičar BBC-ja Mark Urban.

No sve ono što danas javno poručuju i čine Islamska država i druge džihadističke skupine, tajno su proklamirali i činili u BiH devedesetih.

Žrtve tih postupanja i u ratu i u prvim poratnim godinama bili su uglavnom Hrvati, ne samo zato što su Vatikan i katoličanstvo na razini prioritetnih neprijatelja ipak ispred pravoslavnih kršćana, odnosno odmah poslije Židova, već i zato što su s Hrvatima katolicima dijelili isti prostor, što je barem u prvoj godini rata postojalo i neko savezništvo i na terenu, a ne samo na papiru i zato što su srpske vojske svoj prostor etnički očistile.

Osobno sam se s tim djelovanjima počela upoznavati negdje prije desetak godina, pripremajući dokumentarac o ratu u srednjoj Bosni, a početni informatori mi nisu bili Hrvati Ivo i Pero, već Bošnjaci, novinar Esad (Hećimović) i poduzetnik Mehmed (Ahmić). Obojica su već tad bila duboko svjesna da je džihadizam u BiH možda kratkoročno najveći problem Hrvata u BiH, ali je dugoročno najveći bošnjački problem.

No bili su u tome usamljeni u vlastitim sredinama. Esad je, uz mnogo problema u vlastitoj sredini, dotad već napisao knjigu „Garibi-mudžahedini u BiH 1992.-1999.“ i čitav niz novinskih članaka u kojima je dokumentirao i istraživao ratne i poratne terorističke zločine islamskih boraca, pokazivao kako su oni dio globalne terorističke mreže i globalnog djelovanja, ukazivao kako je riječ o ideologiji koja sasvim ozbiljno teži pobjedi islama u svijetu.

Ni zapadni saveznici nisu ga željeli čuti. Pregledala sam i sama desetke sati propagandnih filmova stranih mudžahedina u BiH u kojima govore o planu osvajanja Europe i Vatikana, njihovi vođe označavaju BiH kao bazu za širenje džihada u Europu, razgovarala s ljudima koji su svjedočili obrednom odsijecanju glava u bosanskim planinama…

No sve su te spoznaje bile preuranjene i nepodobne. Zapadna politika vjerovala je da može kontrolirati islamsku radikalizaciju u BiH, jer riječ je o relativno malom prostoru, pogodnom za nadzor, te da preko nje može kontrolirati uvoz radikalizma u Europu. Danas znamo: procjena je bila kriva.

Četvrt stoljeća nakon daytonskog mira s greškom iz dvije kobne namjerne pogreške razvila su se dva nova prijeteća sukoba na europskom tlu. Ali sad to više nisu lokalni, balkanski sukobi. Sada su globalni i europski.

 

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija