U politici se najviše cijeni dosljednost. Tko je dosljedan, kad-tad biva nagrađen, a tko se prostituira, biva zbrisan s političke pozornice.

Zašto uopće dolazi do takve prostitucije pojedinih ljudi na političkoj sceni? Pa, iako je to mnogima teže shvatljivo, zbog osjećaja moći koju priskrbljuje vlast. Vlast zaista kvari, a apsolutna vlast kvari apsolutno. No, hrvatski političari i nazovi-političari robuju „boljoj“ usluzi konobara, pogledima i govorkanjima ljudi dok prolaze na ulici, ulizivanjem novinara, člancima, bili oni pozitivni ili negativni, na internetu i novinama i ostalim sitnim, prostim i niskim „blagodatima“ javne osobe.

Kakvi su to ljudi, toliko častohlepni i tašti, da svoje interese stavljaju ispred interesa vlastite stranke, svjetonazora, ispred interesa svojih birača? Tko je toliko umišljen da misli kako je bolji od svih ostalih u svojoj stranci, da je on najpametniji, najsposobniji, najprikladniji i ostalo naj, te onda razočarani strankom, istupaju iz stranke u ime „viših interesa“ i osnivaju nezavisne liste ili se priključuju tobožnje nekakvom „trećem putu“. Kujundžić, Prgomet, Tomašić, Linić, Čačić, Kajin...? Kakvi su to ljudi, neovisno o tome kojem svjetonazoru pripadaju, koji napuštaju svoju stranku, stranku koja ih je stvorila, koja ih je dovela do mjesta na kojem jesu, a sve zato jer im nije bilo po volji mjesto na listi, ili upravljanje političkom strankom? Kako imaju obraza nakon 20 ili više godina okretati se protiv svojih kolega, protiv svojih birača?

Mnogi koji naizgled „izgube“, primjerice, kad ih stranka ne postavi visoko na listu, ili ih uopće ne postavi na listu, ne mogu otrpjeti takvu povrjedu taštine i ponosa, pa iako je taj čin od strane političke stranke učinjen iz samo njoj znanim razlozima, to je suverena odluka kolektiva, a ne samovolja pojedinca. Takav se dogođaj mora otrpjeti, mora se progutati gorčina u ustima i nastaviti raditi dalje te se pokazati političkoj stranci, ali i biračima, da ubuduće mogu, unatoč svemu, računati na njih.

Kako odjednom, u roku od dan ili dva, svaki taj Savao postane Pavao, bez Božjih čuda i prosvjetljenja? Zar su „odjednom“ spoznali „istinu? Zar im je dvadeset i više godina trebalo kako bi „progledali“? Ili se samo radi o povrijeđenoj taštini, aroganciji i želji za vlašću i svim ugodnostima što prate vlast?

Još su gori i podmukliji oni koji su uspjeli kao „nezavisni“ kandidati u svojim općinama i gradovima, obećavajući promjenu, vukući svoje susjede za rukav i preklinjući da se za njih glasa. Takvi se onda opiju pobjedom te vjeruju da će odlaskom vrata do vrata uspjeti postići nešto na nacionalnoj razini, ne uspijevajući izaći iz „settinga“ svoje male okoline i svakodnevnosti. Uskogrudni malograđani koji bi kao načelnici htjeli zaigrati u „višoj ligi“ ne razumiju da političke stranke postoje s razlogom, dakle veće skupine ljudi, koje snose odgovornost za upravljanje državom, a ne „mini“ autokrati na „maxi“ razinama, kao što je bio Veliki Tokar.

U velikoj većini zemalja politička se utakmica vodi između „lijeve“ i „desne“ ekipe. Malogdje postoji „treća opcija“ i ako postoji, radi se o minimalnom političkom utjecaju budući da se određen broj birača s vremena na vrijeme zasiti ustaljene podjele na lijeve i desne pa naivno daje priliku „trećima“. Ako postoje treći, neka se javi taj čovjek koji nema lijevu i desnu ruku, nego ima treću ruku. Već je od starih Grka jasno da postoje dvije strane („Duo logous einai“), u prirodoslovnim znanostima imate plus i minus, živo i neživo, organsko i anorgansko – svako treće je privremena anomalija. Pa ako je tako u domeni prirodoslovnog, tako je i u „humanističkom“ području.

Prava pobuda svake „treće opcije“ je želja za vlašću sa zrnom taštine koja iskorištava dio nezadovoljnih građana kako bi ostvarili svoje političke ambicije preko njihovih naivnih razmišljanja. Ukoliko ljudi to ne razumiju, onda zbilja zaslužuju da se njihove čežnje za boljom i učinkovitijom vlašću tako podmuklo iskorištavaju.

 

Mila Marušić

Share
0