Kako je uopće moguće vjerovati nekome koga osobno ne poznaješ? I to u tako važnom pitanju za zajednicu kojoj pripadaš, kakvo je tko će je voditi. Među onima koje poznajem ima nekoliko zaista dobrih ljudi, odgojenih u skladu s tradicijom našeg naroda, usredotočenih i na druge a ne samo na sebe.

Unatoč tome, kad bi me bilo tko od njih pitao bih li ga podržao u nakani da zasjedne na čelo države, odgovorio bih mu niječno, i to ne zato što bih politiku smatrao prljavim poslom pa da znanca od te muke poštedim. No, i na vlasti netko mora biti, nije svejedno tko.

Pragmatično bi bilo podržati onoga tko je na izborima održanim četiri puta u zadnje dvije godine jedini pokazao da posjeduje takvu organizaciju i infrastrukturu da može svrgnuti trenutnu vlast koja se teško ogriješila o hrvatski narod i zato na vlasti više ne može ostati. Međutim, taj koji je to pokazao ispunjava tek nužan uvjet za preuzimanje vlasti a na ruku mu ide i to što ga njegova politička konkurencija ne ispunjava, taman bila mudrija, pametnija i poštenija od njega. Ipak, vjerovati vjerojatnoj novoj vlasti samo temeljem ove spoznaje značilo bi vjerovati nekako na silu, iz nužde, baš onako kao što se vjeruje u manje zlo. Ma koliko takvo razmišljanje bilo razumno i logično, u mnogih razumljivo ostavlja gorak okus i osjećaj nelagode. Jer postavlja se logično pitanje kako se onome koji zadovoljava nužan uvjet za preuzimanje vlasti može vjerovati da će biti dostojan ukazanog mu povjerenja i nakon što vlast uzme u ruke? Siguran u to ne može biti nitko.

Zato ću pokušati opisati zašto vjerujem da Tomislav Karamarko može ne samo osmog dana mjeseca studenog zasvirati "Uspavanku za Zorana M.", već nakon toga i izvesti hrvatski narod u "Obećanu zemlju" iz sužanjstva u koje se prije 15 godina svojom voljom vratio. Drugim riječima, opisat ću zašto vjerujem kako to može učiniti čovjek koji se u početcima javnosti predstavljao oborenog pogleda (u čemu netko može vidjeti neiskrenost, netko drugi urođenu sramežljivost, a netko treći prirodnu nelagodu u normalnom čovjeku neprirodnom okruženju što kamere sigurno jesu). Čovjek iz čijih usta, netipično za zanimanje kojim se odlučio baviti, slatke, zavodljive riječi ne cure kao bomboni. Čovjek koji prema mišljenju "nezavisnih" stručnjaka i analitičara sve radi krivo ali ipak nekako dobiva izbore, k tome još u nizu. Konačno, čovjek koji se okružio potkapacitiranim ljudima ako je vjerovati zapažanjima onih prekapacitiranih.

A takvima, potkapacitiranima, što bi valjda trebalo značiti nedoraslima poslu kojeg su se prihvatili, označeni su njegovi najbliži suradnici, oni ljudi kojima vjeruje – Milijan Brkić i Tomislav Čuljak. Ipak, koliko god ih "krasio" nedostatan kapacitet, za njih se zna da su bili tamo gdje je sijevalo kad je trebalo, a to baš i nije tako mala stvar. Sve do pobjede! Danas kad se pogledaju njihovi javni nastupi u kampanji, vidljivo je da su ti ljudi bili spremni učiti i u životnoj dobi kad to više nije lako. Posebno je dojmljiv bio dvadesetminutni Brkićev govor na predstavljanju Domoljubne koalicije u Osijeku kad je doktrini tamošnjeg glavnog političkog suparnika ("Inati se Slavonijo!"), ne krijući da mu je i ta pjesma draga (ali ne kao moto za političko djelovanje), suprotstavio onu pravu: "Slavonci smo i Hrvati pravi!"

Doista, važno je kakvi su ljudi koji uživaju povjerenje vođe. Ova dva čovjeka od akcije u bitnome podsjećaju na glavnog Tuđmanovog operativca iz dana ponosa i slave ne samo po tomu kakvi ih i zašto blatom nabacuju. Nego i zato što vuku korijene iz istog hrvatskog kraja baštineći tamošnju radnu etiku prema kojoj se djela cijene više od riječi. Pouzdani, marljivi i sposobni kakvi jesu, izvršit će i prividno neostvariv zadatak pa na kraju kad sve bude zgotovljeno bez i najmanje pomisli na samohvalu tek škrto promrsiti: "Predsjedniče, zadatak je izvršen!"

Za nekoga možda iznenađujuće, usporedbu možemo povući i između Karamarka i predsjednika Tuđmana. Naravno, ne ćemo ih uspoređivati po temperamentu i strasti za politiku. Za početak, radije se zapitajmo hoćemo li pokojnog prvog hrvatskog predsjednika pamtiti kao vojnika i časnika jedne zločinačke vojske koja je desetkovala hrvatski narod i kao predsjednika Sportskog društva Partizan? Ili ćemo ga ipak pamtiti kao utemeljitelja hrvatske države i pobjednika u ratu protiv nadmoćnog protivnika? U tom postignuću sigurno mu je pomoglo i izvrsno poznavanje suparnika kakvo je mogao steći samo uvidom u njegove redove iznutra. Isto tako, nema dvojbe da je od samih početaka u njemu živjela i rasla posvećenost slobodi i težnjama hrvatskog naroda, koje je jasno iskazivao i u vrijeme koje je provodio u nepovoljnom društvenom okruženju.

Slično tome, i Karamarko se znao naći u nezdravom okruženju, no ni u njegovu slučaju nije dvojbeno da je formiran na temeljima tradicionalne hrvatske političke misli. Tako se još 89', na samim počecima kad se još nije znalo kako će se sve rasplesti, kao mlad i javnosti nepoznat čovjek, među prvima priključio HDZ-u. Iz 2001. godine, u doba kad je s Mesićem "tikve sadio", ostao je trag u vidu njegova intervjua Slobodnoj Dalmaciji u svojstvu predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost, kojeg bi i danas nakon četrnaest godina bez zadrške potpisao svaki domoljubno orijentirani čovjek. Dakle, i kod Karamarka, kao što je to bilo i u slučaju Tuđmana, sporno je tek s kim je bio a ne kakav je bio. Slažem se da ni ovo što je sporno nije zanemarivo. Ali nije zanemarivo ni to što je sve to vrijeme Karamarko stjecao znanje, veze i iskustvo u području nacionalne sigurnosti uključujući obavještajni i policijski posao. A to su iznimno poželjne kompetencije za vođu koji će Hrvatsku suočiti s najvećim izazovom današnjice – potpunom razgradnjom strukture baštinjene iz komunističkog totalitarizma koja od 2000. godine kontrolira najveći dio političkih i društvenih institucija ali i gospodarstva. Usporedba sa slično stečenim vojnim znanjima Franje Tuđmana poslije iskorištenim u ratu s JNA nameće se sama po sebi. Sažeto rečeno, u vremenima nanošenja velikog zla hrvatskom narodu ni Tuđman ni Karamarko nisu bili donositelji ključnih odluka, već su kao sposobni i daroviti ljudi bili sastavnim dijelom sustava i stjecali profesionalna znanja i kompetencije. To ih nije sasvim oslobodilo od odgovornosti ali im je ponudilo priliku za popravak kad nastupi pravo vrijeme. Za Tuđmana znamo kad je i kako tu priliku iskoristio, za Karamarka to vrijeme počinje za tjedan dana.

Da, Karamarko je griješio, griješi, a griješit će ubuduće još i više (jer gdje se više i s dalekosežnijim posljedicama griješi nego na vlasti). Ipak, nitko osim Karamarka nije tako jasno ponudio da će riješiti dvije ključne stvari za opstojnost Hrvatske u ovom času. Uspije li u tome, on će, ma koliko griješio, ne samo iskupiti se za grijehe, već će i zauzeti mjesto u panteonu velikana hrvatske povijesti, a ime će mu biti uklesano u "stinu kralja Zvonimira".

Upravo je zbog prve od tih dviju stvari bio tako bjesomučno napadan i prikazivan kao pošast. Ona je vezana uz duševno ozdravljenje Hrvatske, a radi se o tzv. lustraciji i to ne samo u onom simboličnom, nego i u potpunijem smislu kako je opisuje i izaslanica predsjednice Republike na Bleiburgu Bruna Esih koja već sudjeluje u pripremi odgovarajućeg zakona. No, bila bi velika šteta kad one koje su u međuvremenu odgojili i školovali oni koji nisu na vrijeme lustrirani, a iskazali su se rovarenjem protiv vlastitog naroda i države, ne bi zadesio neki vid prešutne ili tihe lustracije. Ako je već to sivo područje osjetljivo zakonski regulirati, možda se problem riješi izgradnjom ozračja u kojem će to biti pitanje elementarne pristojnosti. Upražnjeno mjesto nastalo nakon uklanjanja ovog zloćudnog ustroja iz hrvatskih državnih struktura i javnog života uopće poželjno je popuniti dobrim dijelom i potencijalom iseljene Hrvatske koja nije bila izložena razarajućem djelovanju komunističkog totalitarizma i predstavlja prirodni rezervoar za mentalnu, biološku i ekonomsku obnovu Hrvatske.

Druga stvar odnosi se na povratak Hrvatske u svoje prirodno kulturno-civilizacijsko i geopolitičko okruženje. Riječ je o priključenju tzv. Višegradskoj skupini zemalja (Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska) s kojima Hrvatska dijeli višestoljetnu zajedničku povijest i približno sličan stupanj ekonomske razvijenosti, a tvori i prirodnu geostratešku cjelinu na potezu Baltik-Jadran. Hrvatsku s ovim zemljama povezuje i nasilno istrgnuće iz europskog civilizacijskog kruga tijekom izloženosti totalitarnom komunističkom sustavu usmjerenom protiv Boga i čovjeka pod credom "Nema povratka na staro". Bitna razlika je samo u tome što su se zemlje Višegradske skupine podvrgle mjerama liječenja boleštine navedene u prethodnom pasusu i ponajviše tomu imaju zahvaliti svoju relativnu uspješnost u odnosu na Hrvatsku. Ovakvo regionalno pozicioniranje unutar Europske Unije bez sumnje će povoljno utjecati na imunitet Hrvatske i njezinu fizičku opstojnost. Naime, zajedništvo s ovim zemljama prijeko je potrebno i zbog najavljene distribucije migranata po kvotama koja prijeti na dulji rok redefinirati hrvatsko društvo na način koji je doživio krah u zemljama zapadne Europe. Sada bi one taj propali model nametnule svima drugima u Uniji čemu se jedino zemlje Višegradske skupine otvoreno protive.

Objema ovim promjenama trenutna vlast pruža žestok otpor (vidljivo kroz Lex Perković i otvoreno neprijateljstvo prema Mađarskoj, a još i više kroz dominantno društveno ozračje), jer joj odgovara postojeće stanje. Nasuprot tome, predsjednica ih u okviru svojih ograničenih ovlasti aktivno promovira zbog čega biva izložena podmuklim ugrizima dežurnih medijskih kerbera koji te, za njihove gazde neugodne teme imaju zadatak ismijavati i držati ih na marginama. Iako predstavlja pravi blagoslov za Hrvatsku, predsjednica ipak nije pala s neba, nego je izabrana kao kandidatkinja HDZ-a i kakvu bi to drugu politiku trebala provoditi nego HDZ-ovu. Ma koliko se tome "čudili" oni koji ju nastoje neutralizirati.

Ovdje se valja upitati uviđaju li važnost ovih pitanja i kako se prema njima odnose ostali kandidati na izborima. Ljevica, iako razmrvljena, u tim je stvarima monolitna kao bivši partijski CK. Kod onih koje predstavljaju desnima lustraciju poneki još i spominju, dok su po pitanju Višegradske skupine manje više svi ravnodušni ili su zauzeli milanovićevski kontragard. Možda to ne spominju i zato jer im se ne uklapa u "dobitnu" formulu "SDP = HDZ" na koju jednako računaju kao što se nadaju da sve vrvi od onih koji uočavaju neku bitnu razliku između njih pet-šest, koliko ih već ima.

Pravo je pitanje i tko uopće može ostvariti ta dva cilja strateške naravi koji će za razliku od uobičajenih izbornih pričica stubokom promijeniti Hrvatsku i tako postaviti stabilan okvir za rješavanje problema o kojima se u tim ćakulama najviše govori. Onaj koji je vragu povjerovao da ne postoji? Onaj koga vrag uzdiže u nebesa? Ili možda onaj koga vrag sustavno sotonizira? Razuman čovjek upitao bi se i tko to nameće sve te nove, bezgrješne i nepogrešive, te može li vjerovati kako onome koji ih nameće, tako i ovima koji bivaju nametnuti. Nažalost, iskustvo pokazuje da se na takav, uvijek jedan te isti lijepak, nepodnošljivom lakoćom hvataju oni koji i nemaju tako čisto srce kakvim ga sami vide, a još im je mutnija i začuđujuće kratka pamet, iako im formalnog obrazovanja nerijetko ne manjka.

Birače i kandidate koji nastoje živjeti u skladu s naukom Katoličke Crkve nije zgoreg podsjetiti da Katekizam Katoličke Crkve opisuje kakav treba biti odnos vjernika prema vlasti pod četvrtom Božjom zapovijedi. Zanimljivo je da se u određenim okolnostima pobuna protiv vlasti ne smatra grijehom. Da bi tako bilo, uz četiri ne baš lako ostvariva uvjeta, potrebno je ispuniti i onaj peti, posebno škakljiv. Njime se, naime, zahtijeva da moraju postojati realne šanse za uspjeh. U demokratskim društvima prevrat je moguće provesti legalno, izborima, no ta okolnost ne znači da naputak o postojanju realnih izgleda za uspjeh treba tako olako zanemariti. Jednostavno, neminovno je da sudjelovanje u izborima s malim šansama za uspjeh i davanje glasova takvim opcijama oštećuje po stavovima bliskog oponenta a pogoduje onom dalekom.

Skrenuo bih još pozornost na jednu podudarnost simboličke naravi. Poznata je činjenica da se prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman zadnji put pojavio u javnosti na Sve svete na oltaru domovine na Medvedgradu, nakon čega je ubrzo utrnula svijeća njegovog života. Nedavno, na Dan neovisnosti na istom je mjestu Tomislav Karamarko primio radosnu vijest o rađanju novog života u svojoj obitelji. Možda se radi o slučajnosti, a moglo bi značiti i navještaj da Hrvatska poslije petnaestogodišnjeg lutanja u već viđenom mraku počinje polako dolaziti k sebi.

Štogod i kako god bilo, danas na Dušni dan sklopimo ruke i pomolimo se Svevišnjem za sve one koji nisu više među nama a živjeli su za Hrvatsku i bili spremni za nju život dati, brojni među njima ga i dali. Sigurno su je sanjali bitno drukčijom nego kakvom je mi živi ostvarujemo, jer ljudi koji i pod prijetećom sjenom smrti žive svoj ideal nipošto ne mogu biti pesimisti. Ali to nije razlog da je i dalje ne pokušavamo učiniti onakvom kakvom su je oni željeli, a nadam se da pripadam većini kad kažem da je unatoč njihovim zasad izjalovljenim nadama i mi ne prestajemo takvom željeti. Nadahnuti njima možemo je i ostvariti!

 

Grgur S.

Share
0