Internetske tražilice kažu da je Mirando Mrsić hrvatski hematolog, saborski zastupnik i ministar rada i mirovinskog sustava u vladi Zorana Milanovića. Taj renomirani liječnik još jedan je u nizu multitalentiranih ministara-proizvoda aktualne vlade.

Do mjesta ministra, Mrsić nije došao zahvaljujući dotadašnjem zapaženom političkom radu niti stručnošću na polju rada i mirovinskog sustava. Njegov nagli uspon dogodio se na temelju kvalifikacija bliskoga prijateljstva s bivšim predsjednikom države Ivom Josipovićem.

Iako su mu prilike izmicale i prije, kad je poželio biti kandidatom SDP-a za gradonačelnika Zagreba i poslije, kad je izgubio u utrci za čelnika zagrebačkog SDP-a, nakon što je odradio pobjedničku predsjedničku kampanju Ive Josipovića, nije si više mogao dopustiti da ostane bez fotelje. Kad je Kukuriku koalicija pobijedila na izborima, a smatrajući da je već sve dogovoreno između Josipovića i Milanovića, Mrsić se već vidio na mjestu ministra obrane. No, kako je preko noći Milanović na to mjesto stavio Kotromanovića, Mrsića je uhvatila panika i grčevito je, uz kadrovika Josipovića, tražio svoje mjesto pod suncem. Nađena mu je pozicija ministra rada i mirovinskog sustava, nakon čega je i uslijedilo osnivanje predmetnoga ministarstva, jer ne možeš bit' ministar bez ministarstva. Lječnik/nesuđeni ministar obrane/slučajni ministar rada i mirovinskog sustava/multitalent, po sistemu 'Biraj ministarstvo, riješit ćemo', Mrsić je napokon mogao odahnuti.

Mogao je odahnuti i jer mu je, zahvaljujući donesenom Zakonu u ustrojstvu i djelokrugu ministarstava, osigurana lagodna pozicija da nadgleda sustav i politiku mirovinskog osiguranja, što u stvarnom životu znači da on isplaćuje mirovine, a za sve druge negativnosti se, u pravilu, optužuju druga ministarstva, u prvom redu ministarstvo socijalne politike i mladih. Obzirom da se nije bavio pravim problemima umirovljenika, poput invalidnosti, siromaštva, smještaja u domove i ostalim teškoćama, na umjetan način, Mrsić se amnestirao od žestokih kritika javnosti, osiguravši si relativnu popularnost i pozitivan status, što bi mu, misli on, moglo koristiti prilikom ostvarivanja budućih velikih političkih ambicija.

Tijekom svoga mandata, osim razbacivanja kontradiktornim floskulama, od toga kako će baš on riješiti nezaposlenost do toga da je pitanje o broju nezaposlenih ravno pitanju o tome hoće li za Novu godinu padati kiša te konačnog priznanja da nema čarobni štapić za rješavanje problema nezaposlenosti, ovaj ministar će ipak biti zapamćen po nečemu. Uspio je u onome u čemu zaista nitko prije njega nije. Uspio je do kraja srozati i omalovažiti vrijednost ljudskoga rada.

Kao debakl njegova ministrovanja ističe se njegova umotvorina da mladi ljudi, pod krinkom stjecanja poslovnog iskustva, rade besplatno, dok bi im vlada udjeljivala milostinju od 1.600 kuna, a poslodavac plaćao mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Tvrdio je Mrsić da će većina tih poslodavaca, nakon isteka razdoblja 'pripravništva', vrlo vjerojatno zaposliti te mlade ljudi, dok ih u realnosti ništa ne sprječava da ih pošalju na burzu i uzmu novi set naivaca po istom sistemu. Kad su se regionalni mediji sprdali s njime putem parole 'Hrvatska ima rješenje – rad za džabe', Mrsić se, ponosan, jer, eto, smanjio je nezaposlenost mladih ljudi, pravi slijep na činjenicu da je tim potezom otvorenog poticanja robovlasništva i prostituiranja mladih ljudi zapravo samo smanjio broj mladih ljudi koji su se usudili ostati živjeti u Hrvatskoj.

Bit će zapamćen i po reformi radnog zakonodavstva, kada je uz pomoć tzv. 'neovisnih' sindikata i pravnih stručnjaka uspio slomiti zahtjeve drugih sindikata i ukinuti kolektivne ugovore i materijalna prava zaposlenima u državnim i javnim službama. Ovaj salonski ljevičar, koji se radi političke moći predstavlja kao socijalist i socijaldemokrat, pokazao je apsolutnu socijalnu neodgovornost i doprinio rušenju sindikalnih i radnih prava građana.

Volio se Mrsić upuštati i u provođenje drugih reformi, pa je reformirao i Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO), a čega je jedini cilj bilo smjenjivanje dotadašnjih voditelja podružnica HZMO-a, oslobađajući tako prostor za provođenje kadrovske i upravljačke politike SDP-a. 13 članova Upravnog vijeća smijenjeno je, a postavljeno 9 novih, cilj čega je opet bio smanjiti broj osoba koje bi svojim djelovanjem mogle utjecati na rad Zavoda, odnosno Kukuriku koalicije. Na čelu Upravljačkog vijeća je Mirjana Rađenović, supruga SDP-ovca Igora Rađenovića, pa tako osovina Rađenović (suprug)-Mrsić-Rađenović (supruga) drma mirovinskim sustavom što direktno ukazuje na prisutnost nepotizma i moguće političke korupcije te zlouporabu sustava koncentracije političke moći SDP-a.

Također, obzirom na snažan Mrsićev utjecaj na umirovljeničke fondove, u trgovačkim društvima u kojima fondovi imaju svoje udjele, posredno se provodi politika SDP-a. Jedan od primjera je Podravka d.d. gdje se na mjesto predsjednika Uprave postavio SDP-ovac, bivši gradonačelnik Koprivnice Zvonimir Mršić. Odmah po imenovanju, donesena je odluka o povećanju njegove plaće na 45.000 kuna, na što ministar Mrsić, iako je putem mehanizama upravljačkih prava mogao i trebati utjecati, nije reagirao. Ilustracije radi, pod upravljanjem Zvonimira Mršića, iz Podravke je otpušteno oko 500 radnika uz minimalne otpremnine, a prosječna radnička plaća iznosi 4.000 kuna. Toliko o socijalnoj osjetljivosti.

Ni umirovljenici nisu bolje prošli. Zbog povećanja cijena struje, plina, grijanja i ostalih režijskih troškova, osjetan je snažan pad standarda, a 80 posto umirovljenika prima mirovinu manju od prosjeka od 2.400 kuna te se nalaze duboko u zoni siromaštva. No, Mrsić ih je utješio izjavom da će im od 2027. godine biti bolje. Ovakve izjave su podcjenjivačke, bešćutne i predstavljaju najviši stupanj izrugivanja ljudima.

Također, zakonskim odredbama, hrvatskim braniteljima namjerno su uvedena diskriminatorna ograničenja u pogledu usklađivanja mirovina, a sve s ciljem izjednačavanja braniteljskih s ostalim mirovinama u narednim razdobljima. Posljedično, branitelji neće moći očekivati povećanje onog dijela mirovine koji proizlazi iz braniteljskog statusa, a upravo taj dio čini njihov najveći dio imovine. Posebno će biti pogođeni hrvatski branitelji koji primaju najnižu braniteljsku mirovinu u iznosu od 2.400 kuna, a takvih je skoro 80 posto, budući da isti nemaju dovoljno radnog staža i mirovina je im određena isključivo na temelju braniteljskog statusa.

Poznato je da je ministar Mrsić pokazao veliku znatiželju u lovu na lažne umirovljenike i lažne isplate mirovina. Ali, takvu revnost nije pokazao kad su u pitanju borci NOR-a, kojima je, i na traženje Josipovića, mirovina povećana. Za te ljude, za partizanske mirovine, u proračunima RH za 2013, 2014 i 2015 godinu, za svaku godinu, predviđeno je oko 390.000.000 kuna. Drugi svjetski rat završio je prije 70 godina, što bi značilo da bi, ako su te osobe krenule u rat s 15 godina, danas imali 95 godina. Očito je stoga da se, u najvećem broju, radi o lažnim pripadnicima NOR-a.

Iako je Mrsić vrstan liječnik, resor rada i mirovinskog sustava spojio je na aparate za preživljavanje. Dapače, u maniri specijalista za rijetke bolesti, postigao je ono što stvarno rijetko tko može. Svoju moć usmjerio je na razaranje najranjivijih stupova hrvatskog društva – na mlade koje je obeshrabrio već na samom početku njihova životnog puta, i umirovljenike koje je dotukao i odvukao ih na dno siromaštva na kraju njihova životnog puta. I dok prve podcjenjuje uvlačeći ih u robovlasnički odnos besplatnoga rada, ove druge pak mami predizbornom crkavicom od 300 kuna. I dok ovi prvi još imaju snage bježati iz Hrvatske glavom bez obzira, ovi drugi će si možda, obmanuti s 300 kuna, bar jedan mjesec moći priuštiti pauzu od kopanja po kontejnerima i skupljanja boca od Jane. Možda se čak i uspiju udebljati koju kilu. Od krumpira i kruha, a ne od ministarskih delicija kao Mrsić.

 

H. K.

Share
0