"Braća" Srbi (ista ona „braća“ koja su započela „bratoubilački“ rat) nazvali su premijera ustašom i „ludakom“, dakle tek napola točno, ali im je opet nekako promakla sama bit Zorana Milanovića – on je „bedni opsenar“ (ima nešto vulgarno u srpskom jeziku što podebljava i produbljuje pogrdne izraze).

Nesposoban je i ambiciozan (što je najopasnija kombinacija), podbuhao od silnog alkohola te beskrajno opčinjen samim sobom i svojom nepostojećom (povijesnom) misijom. Navodno je pokojni Račan na samrti upro kažiprstom u Zokija i rekao: „On će voditi partiju“, a vjerojatno su svi ostali poumirali prije njega dok je on izgovorio tu oporučnu rečenicu. Ukoliko je rigor mortis zahvatio Račana u tom trenutku, zahvatio je njegov uprti prst u Zokija, ali mislim da unatoč ukočenosti njegova ruka sad ima ispružen jedan drugi prst...

Skup sokolova, lavova, jastrebova i ostalog življa bistrih očiju podsjećao je na baptističke mise; zaista, skoro je veliki vođa zapjevao: „Lijeva naša domovino, orjunaška zemljo mila...“ ili kako bi već glasila njihova „domoljubna“ izvedba himne. No, dok se baptisti nadahnjuju („inspirisuju“) idejom svemogućeg i sveprožimajućeg Boga, drugovi se i drugarice klate u krvavoj kaljuži proleterske diktature i vonju samoupravljačkog znoja. Taj je partijski skup bio izvrsno osmišljen, ali su dva lica odala pravo raspoloženje prisutnih sluga ORJUNE.

Sa Zokijeve desne strane bijaše nacereno lice Milanke Opačić; oči joj uperene u ramena „Atlasa“ koji nosi partiju na svojim plećima – ona je bila iskreno oduševljenja baljezganjima „najvećeg od sviju Hrvata“, ponosna što je baš nju izabrao za ministricu, ministricu koja 3 godine priprema samo jedan zakon, zakon kojeg potom Ustavni sud u potpunosti stavi van snage. Ona je jedna od „novih“ partijskih kadrova, dakle spada među neuporabljive i bezlične bezveznjake kao što su Hajdaš, Bauk i Lalovac. Zanimljivo je stoga zapitati se: zašto ti ljudi podržavaju Milanovića? On se pokazao kao neuračunljiv te je slijepa vjera u njegovu osobu jedan zaista sociološki fenomen.

S desne strane, ali ne i njegova desna ruka, pokušaj bezizražajnosti je „krasio“ lišce Zlatka Komadine, čovjeka koji gleda, ali ne vidi, „kralja neradnika“ kako ga zovu u njegovoj županiji. Nezadovoljstvo, usiljen osmijeh, u nekim trenutcima zapanjenost (negativna); loše se držao, nije mu bilo po volji i to se vidjelo. Je li bio zgrožen Milanovićevim naprasitim „domoljubljem“, možda kivan jer njega ne osvjetljava reflektorsko svjetlo ili se i dalje ljuti zbog izbacivanja druga Linića, tko bi znao? Pripada „starom“ partijskom kadru i tvrdoj sovjetskoj liniji.

Ukoliko je partija Janus, ovo su njezina dva lica: prvo je lice skojevke i pionirke koja se domogla fotelje ponavljajući partijsku mantru te se svidjela pomahnitalom Račanovu nasljedniku, a drugo je tvrdi komunist koji bi htio samoupravljanje kako ne bi morao raditi, koji bi htio, ali ne može – dakle Opačić i Komadina, a Milanović, odnosno partija je jedna sinteza to dvoje – komad opančića koje je nosio onaj lopatar Alija Sirotanović, uvaljan u ugljen, u mislima cijelo vrijeme imajući samo – lopatu.

A lopata će i trebati cijeloj ovoj postavi kad ih vlastiti nerad, nekompetencija i lupetanje Vožda Milanovića pomete na predstojećim izborima, no upitno je bi li znali rukovati tako složenim oruđem. Sljedeći je premijer bio u pravu kad je rekao da će iza partije ostati spaljena zemlja. Spaljenu zemlju treba dobro „pođubriti“ kako kažu braća Srbi – e tu će lopate dobro doći...

 

Josip Gajski

Share
0