Vrlo je jasno da će stranke poput Orah-a, Živog zida, Laburista ili Josipovićeve Naprijed Hrvatska poslužiti kako bi glasači SDPartije neglasajući za Partiju ipak svoj glas dali toj istoj Partiji. Zašto?

Odgovor je vrlo jasan – zbog nečiste savjesti! Zaista je teško i zamisliti kako se čovjek osjeća kad na izborima glasa za ogranak kominternine terorističke organizacije. S tim u vezi, dosta se govori da je ovo najgora vlada od osamostaljenja Hrvatske. To nije točno, jer je relativno; ovo je najuspješnija vlada promatra li se kroz jugoslavensko-srpsku prizmu – najgora je „samo“ za Hrvate, Hrvatsku i njezine građane.

Na političkoj pozornici treba pažljivo razabrati opasnog od bezveznog. Opasni bi bili Vesna Pusić, Slavko Linić i Ivo Josipović, a bezveznjaci su Čačić i svi ministri predvođeni Zokijem, logorejičnim klaunom. Vesna Pusić je najopasniji element što pokazuje i činjenica da je u igri za mjesto Glavnog tajnika UN-a, a pandan tomu bilo bi da predsjednik SAD-a postane netko iz Američke stranke (u redu je ako nikad niste čuli za tu stranku). Vesnicu podupire jedan dio vanjskih sila oduvijek neprijateljskih Hrvatskoj, kao i Budimir Lončar koji rezolutno odbija umrijeti.

Uzgred budi rečeno, kad je 2006. godine objavljena vijest da je umro Slobodan Milošević, moja je majka rekla svome ocu: „Nije lijepo, ali donesi nešto žestoko da nazdravimo.“ Tada mlad, neobrazovan i neupućen, smatrao sam to izrazito nekršćanskim, no danas razumijem. Eventualni dan smrti Budimira Lončara trebao bi postati blagdan u Republici Hrvatskoj. Još jedna misao o Vesnici: kakva je to osoba za koju Vojislav Šešelj kaže da ima dobar obiteljski pedigre?

Slavko Linić je starog partijskog kova, uvaljan u prijevaru i krađu od samih početaka (svojih i Hrvatskih), spretan, okretan i opasan. U šaci drži cijelu Rijeku, a i većinu „veterana“ Partije, stoga posljedice njegova izbacivanja iz stranke i dalje izbijaju i nepredvidljive su za sve, a naročito Partiju. On do te mjere ne može smisliti Milanovića da trenutno ispada protagonist i mali redatelj; Linića treba iskoristiti dok je još uporabljiv (kao antimilanovićevac).

Ivo Josipović, odnosno Josa Četnik Bledi, veliki gubitnik predsjedničkih izbora (tko uspije izgubiti s dodatnih 300 000 nepostojećih birača?!), okusio je vlast, svidjela mu se i sad želi još. Za razliku od ušutjelog Mesića, vrlo opasan. Stisak ruke mu vrlo labav, ali što nema u čvrstoći i stamenitosti, nadoknađuje prijetvornošću i uljudnošću. Gura ga također Bude Lončar, ali i Josip Perković kao i partijska kamarila starog, sovjetskog tipa. Ivo Josipović predstavlja zvorni udbaški kadar te drži HRT i Večernji list. Hoće li skupiti koji glas, vidjet ćemo, ali nadajmo se da će mu uskoro adresabiti: Ropotarnica Povijesti 1.

Ostali na političkoj sceni su manje važni, od onih koji žele vlast jer je slatka, do onih koji žele vlast kako bi izbjegli zatvor, IDS na primjer. Zoran Milanović je nepredvidljiv klaun koji se oteo kontroli i UDBE i sudbe, okružio se imbecilima poput Hajdaš-Dončića i Igora Dragovana te sve više i više postaje ne samo hrvatski, veći i srbo-jugoslavenski problem.

Napomenuo sam na početku da su ove nove strančice stvorene kako bi se neglasajući za Partiju glasalo za Partiju. No, iako će oni svi koalirati nakon izbora, ako osvoje poneki mandat; treba uzeti u obzir da se čelnici i pripadnici tih novih stranaka ne podnose, kao što ne podnose Zokija (njega samo majka može iskreno voljeti) – svi su oni okusili vlast, od Holy, preko Čačića do Josipovića. Jednom kad čovjek okusi slasti i čari vlasti, ne mari više ni za naredbe Bude Lončara, Perkovića, Beograda, UDBE, sudbe, OZNE ili čega već. Iako su oni jedna te ista orjunaška skupina, posvađali su se i razišli zbog vlasti, njihovo će postizborno pomirenje opet uslijediti – zbog vlasti.

 

Josip Gajski