Zaista nije lako biti doli. Pogotovo ako si još samo časak prije bio gori, pa ljosnuo i rasuo se k'o lubenica na asfaltu. Pokazuje to zorno i primjer sad već bivšeg predsjednika Republike Ive Josipovića.

Baš kao što je to vidljivo i iz slučaja imenjaka mu, nekad predsjednika Vlade, danas anti-junaka ulančanog negdje u beskrajnim labirintima hrvatskog pravosuđa. Tamo sad služi kao priručni univerzalni "krnjo" kojeg se "spaljuje" za sve što je u nedavnoj prošlosti percipirano kao veliko zlo. Ne povezuje ovu dvojicu samo osobno ime, niti nagli i neočekivani silazak s političke pozornice, pa ni dalmatinski geni kojima imaju zahvaliti oku ugodnu vanjštinu i uhu još ugodniji glas čiju boju i ton umiju fino ugađati ovisno o tome kome i kada se obraćaju. Istina, taj od Boga dan dar nisu koristili kako bi u nekoj klapi pjevali o moru, kamenu, suncu, ljubavi i sreći, već su se radije njime poslužili kako bi obmanuli one koji se obmanuti daju. A takvih otkad je svijeta i vijeka nikad nije manjkalo ... pa zašto bi i u ovo naše vrijeme?

Unatoč razlikama u stilu i temperamentu te dužnosti koju su obnašali, ovaj dvojac povezuje obrazac ponašanja ali i posljedice njihovog razornog političkog djelovanja na krhku unutarnju arhitekturu političkog sustava mlade hrvatske države. Naime, ta dva lutka nevidljivim nitima vezana uz prste istog lutkara potpuno su uneredila - iz današnje perspektive gledano - sasvim solidno izgrađenu lijevu i desnu političku scenu u RH koja se prirodno razvijala u prvom desetljeću iz pepela uskrsle hrvatske državnosti. HDZ se iz širokog nacionalnog pokreta koji je objedinivši ljude različitih životnih pogleda predstavljao kamen temeljac u stvaranju cjelovite hrvatske države počeo sve jasnije profilirati u središnju stranku desnog centra demokršćanske orijentacije. S druge strane, SDP se s mukom nastojao riješiti totalitarnog komunističkog naslijeđa i preobraziti se u socijaldemokratsku stranku svojstvenu zapadnim demokracijama - ali i emotivno otkloniti od jugoslavenstva, te ako već ne sasvim prigrliti hrvatstvo, onda se barem s iskrenim poštovanjem odnositi prema kulturnom, povijesnom i civilizacijskom identitetu i baštini hrvatskog naroda. Ljudi koji su se nametnuli kao svjetionici ovakvog SDP-ova preobražaja svakako su Zdravko Tomac i Milan Bandić. S obje strane od sve užih matica odvajali su se rukavci onih čijem su svjetonazoru ovakva stremljenja bila strana i neprihvatljiva. I kad se već učinilo da će ti potočići i lokve presušiti i prirodno odumrijeti, iznenada su - obilato zaliveni izvana - nabujali i posve izmijenili korito i tok matica kojima su pripadali. Tako je kotač povijesti preusmjeren unatrag, a hrvatski se narod poput lošeg đaka, našao u ulozi ponavljača ne tako davnog razdoblja vlastite povjesnice.

Nakon smrti predsjednika Tuđmana HDZ se u burnim i kontroverznim okolnostima našao u rukama dotad sporednog aktera Ive Sanadera. Na prvi pogled činio se savršenim kandidatom: markantne pojave, u nastupu siguran i samopouzdan retoričar, govornik više svjetskih jezika, deklarirani katolik iz prave katoličke obitelji, još k tome neukaljan članstvom u Partiji, ma kud ćeš bolje. No riječi i poza su jedno, a djela nešto sasvim drugo.

Djela su, dakle, bila takva da im je ushićeno aplaudirao cijeli vladajući novinarski zbor čiji su fosilizirani svjetonazor i "etički" kôd formirani u vremenu i duhu totalitarizma koji ih je iznjedrio pa reciklirao. Bez obzira što je obnašao najodgovorniju funkciju u izvršnoj vlasti - zbog odgovornosti koju ona nosi prirodno izloženu kritici – "Euro Ivo" je hvaljen i slavljen. Nasuprot tome, na "ognjištarski" ostatak ekipe kojoj je bio na čelu sipalo se drvlje i kamenje i tovarilo mu svako zlo na pleća. Na takvoj perverznoj dihotomiji gradio je "doživotni Ivo" svoj lik, parazitirajući na stranačkom imidžu i javnoj percepciji svojih najbližih suradnika. Jer ta tri slova, HDZ, "javnost" nikako nije mogla provariti, makar vođa protežirao kadrove liberalnog svjetonazora i minimalnog – ako uopće ikakvog - nacionalnog naboja, ljude bez strasti i srca koji poput njega samog nisu doživljavali stranku kao okvir za izgradnju zajedničkog dobra, već isključivo kao sredstvo za postizanje osobnih ciljeva. S druge strane, oni "mračnjaci" kojima je srce tuklo za Hrvatsku ili su izbačeni iz članstva, ili marginalizirani, ili su se sami povukli dok su strankom sijevale munje. Neki su, doduše, pristali praviti se kao da je sve u redu ne bi li ipak nešto napravili u svom djelokrugu rada kako netko podobniji a manje sposoban našavši se na njihovu mjestu ne bi napravio veću štetu.

Danas se ovaj Ivo spominje tek u pokojoj crtici iz niza sudskih procesa za financijske malverzacije od kojih je za stranku - koja se u međuvremenu mukotrpno ali iznenađujuće uspješno i brzo oporavlja - nesumnjivo najneugodniji onaj u kojem je i nju samu na optuženičku klupu "nasukao" bivši kapetan. Ipak, nije to najgora ostavština iz Sanaderovog kovčega, i to ne samo zbog krajnje upitne vjerodostojnosti hrvatskog pravosuđa ... a neovisnost da ne spominjemo. Potpuno prepuštanje kulturnog prostora ljevici posve je nerazumljivo bez poznavanja posebnih veza s kojima je Sanader povezan s tim kulturnim i političkim miljeom. A te je veze, posebno one s i danas jugoslavenskim književnikom Matvejevićem lijepo i iscrpno osvijetlio akademik Aralica. Zna li se to, postaje manje čudno zašto je Sanader s pozicije predsjednika Vlade "išamarao" hrvatsko sudstvo zbog presude u privatnom sporu u kojem je njegov prijatelj proglašen krivim, zašto se gorljivo uključivao u prijepore jezičnih stručnjaka naglašavajući kako on "neće ne ću", zašto je injekcijama državnog novca spašavao od propasti tobože satirično glasilo obavještajnog podz..., ovaj, u tom trenutku već nadzemlja. Pa nakon što se takvo spašavanje pokazalo privremenim, još ga trajno privezao na državne jasle pod krinkom nominalno manjinskog lista, kontroliranog od strane koalicijskog mu partnera u oba mandata.

I dok je "desni" Ivo uspio omlohaviti dotad čvrstu hrvatsku desnicu, "lijevi" se imenjak svojski potrudio ionako već načetu ljevicu svesti na batrljak. Buđenjem sentimenta prema "pozitivnim" aspektima komunističkog totalitarizma, te uskim vezivanjem uz prostor bivše države kroz projekt "Regije" praktično su poništena sva dostignuća reformatora iz devedesetih godina. Mora se priznati da su za Josipovićev izlazak iz ormara i više nego solidni temelji položeni još u vrijeme Račanova "trećejanuarlja". Josipovićev prvi mandat bio je tek šlag na torti, a ovaj već unaprijed uknjiženi drugi trebao je predstavljati k'o zvijezda petokraka rumenu višnju na vrhu tog šlaga.

Što li tek reći za pokušaj sprečavanja završetka pregovora s EU u vrijeme kad je još bio britka jezika prema Vladi, naravno onoj koja je prethodila trenutnoj SDP-ovoj, kako bi se elegantno do daljnjeg odgodio slučaj Perković, ali i omogućio zajednički "Regionalni" prijem u paketu u EU, i to tko zna kad? Kako li tek okarakterizirati hladnoratovsko balansiranje između Zapada i Rusije ili izigravanje Njemačke znamenitim "Lexom" i nalaženje strateškog partnera u Velikoj Britaniji? A tek sabotiranje tužbe za genocid protiv Srbije, kako prije, tako i uoči i za vrijeme predsjedničkog mandata? Ili potpuno ignoriranje haške presude generalima poticanjem i aktivnim pomaganjem u pisanju povijesti po mjeri Documente, "naše savjesti" kakvom ju je odlikujući je svečano proglasio? Da se radi o "savjesti" utemeljenoj na zatajenju istine, "savjesti" koja tura pod nos balvane sve kako se ne bi vidjela šuma, moglo se iščitati iz činjeničnog stanja utvrđenog u nedavnoj presudi Međunarodnog suda pravde nakon koje naša savjest može biti čista, no može li takva biti i savjest "naše savjesti"? "Desni" Ivo ipak nije ni približno tako "zglajzao" na vanjskom planu što totalnu štetu počinjenu na unutarnjem ne čini manjom.

Kako bilo, izvjesno je da Ivo Josipović, bez obzira sudilo mu se za "zamparije" ili nešto drugo povezano s novcem – što je narodu atraktivno, jer je sustavnim medijskim ispiranjem toliko zapušten da je samo to donekle u stanju razumjeti - ili mu se čak uopće ne sudilo, ne će ostati u hrvatskoj povijesti upamćen kao grabežljivi korumpirani političar. Niti će kao takav ostati upamćen prethodnik mu Mesić, bez obzira hoće li "afera Patria" ili neka druga iz bogatog mu portfelja doživjeti sudski epilog. Obojicu će, bez sumnje, hrvatska povijest – bude li hrvatske budućnosti – pamtiti kao izdajnike. Slično kao što Al Capone – uz ispriku što ga vrijeđamo spominjući ga u ovom kontekstu - u američkoj povijesti nije upamćen kao neuredni porezni platiša, već samo kao vodeći gangster svoga vremena.

Danas se Ivo Josipović nalazi u onoj točki političkog puta u kojoj mu je imenjak Sanader bio netom nakon što je "svoju dionicu odradio". Istina, u toj točki su se našli na posve različit način, jer Sanaderov je odlazak tada prikazan kao svojevoljan, dok je Josipoviću "pravi put" pokazao narod na izborima. Sanader se tada ušutio na pola godine nadajući se kako će mu poći za rukom istodobno biti i lutkom i lutkarom. Kad mu se plan izjalovio, hazarderski se pokušao između dva kruga predsjedničkih izbora u pomalo južnoameričkom stilu vratiti. Time je - jer je njegov povratak medijski stroj spremno "nakalemio" Bandiću na vrat - ali i još prije hiperprodukcijom HDZ-ovih kandidata, pomogao Ivi Josipoviću u nastojanju da postane predsjednikom. To predstavlja samo još jedan, možda najjasniji među brojnim znakovima koji upućuju na zajedničkog lutkara. Nakon neuspješnog pokušaja povratka Sanader je definitivno ispušten niz kanale hrvatskog pravosuđa, a kako će se Josipović sada snaći pomalo nestrpljivo tražeći kanale političkog djelovanja izvan SDP-a, ostaje da se vidi.

A tako je malo falilo, svega 1% glasova, da Josipović postane lovac a Milanović lovina. Ovako je ispalo obrnuto. Ah, što se može, okrutna su pravila ponašanja u čoporu kad nastupi trenutak istine. Nakon lakrdijaške smicalice s osporavanjem izbornih rezultata i oproštajnog duplog pasa odigranog s ne baš voljenim mu partnerom kojim se nakon završenih izbora novu predsjednicu Republike željelo onemogućiti u radu, Josipović je konačno kritički i iskreno progovorio o politici vladajuće stranke. Uz to je otklonio mogućnost svog daljnjeg angažmana u njenim redovima. Sad, je li tom postupku kumovala povrijeđena taština ili je u pitanju neki drugi razlog, može se tek nagađati. Kako bilo, njime je potvrdio da mu je stranka baš kao i "desnom" imenjaku bila samo sredstvo, a njezino dobro zadnja rupa na svirali.

Tek što je "pali anđeo" počeo zboriti o radu Milanovićeve Vlade i politici SDP-a, i medijska je paščad odmah počela režati i halapljivo sliniti po njegovom mandatu što čvrsto privezana lancima tijekom kampanje nije smjela ni pomisliti. "Trocki" je u mah prepoznat, a čak ni njegov bljedunjav ten nije spriječio istančana čula alfa zvjeradi da mu nanjuše krv. Ne bude li poslušan, dakle pasivan, samo je pitanje vremena kad će režanje i slinjenje prerasti u otvoreno čerečenje u kojem će se alfama zdušno pridružiti bete, game i drugi dojučerašnji revni graditelji lika i djela mu. Sve s ciljem potpune predizborne mobilizacije i homogenizacije na ljevici, jer izbori su vjerojatno bliže nego što se to do jučer činilo. Očito je "uglađeni profesor" bio tek napuhani anketni mjehur od sapunice s čije se površine zrcalio odsjaj tisuću boja, ali unutar mjehura teško da je bilo nekog opipljivog sadržaja. Stoga ne bi bilo veliko iznenađenje kad bi "Mister 80%" skliznuo s liste pozitivnih osoba osjetno brže nego Sanader s liste negativnih. Naime, potonji na njoj i danas, pet godina otkad mu se posvetilo pravosuđe - bez obzira što otad više nije u politici - zauzima mjesto pri samom vrhu.

Ipak, ne treba se pridruživati medijskom "šutiranju polumrtvog magarca" sad kad je detroniziran. Ne zato što on to svojim dosadašnjim djelovanjem ne bi zaslužio, niti zato što to ne bi bilo nešto posebno junački kao što je bilo rušiti ga u naponu snage do prije mjesec dana, nego iz čisto pragmatičnih razloga. Naime, iako se nitko ne žuri pohrliti mu u zagrljaj, ipak bi bilo korisno da Josipović onim što nakon medijskog "tretmana" od njegova imena ostane otkine koji komadićak lijevih glasova na slijedećim parlamentarnim izborima. Izborna su pravila takva da honoriraju zajednički nastup, a teško kažnjavaju svako rasipanje glasova, i to bez obzira prelazi li pojedini "raskolnik" izborni prag ili ne. Podsjetimo, na parlamentarnim izborima nema drugog kruga glasovanja, tako ni okupljanja biračkog tijela oko jednog kandidata na ideološkoj osnovi kao što je bio slučaj na predsjedničkim izborima.

Stoga, gužvu u lijevom šesnaestercu treba poticati a Josipoviću kao novom kandidatu koji se otrgnuo ispod SDP-ova kišobrana nesebično kadrovski pomoći. Možda baš ljudima koje je sam poželio. Onima koji su već napustili HDZ jer se nisu u njemu našli ili onima koji su se našli u njemu samo da bi ga u pravi čas napustili, sasvim je svejedno. Najbolje i jednima i drugima. Jer "vertikale" koje uživaju sklonost i ugled u vladajućim medijima, teško da desnoj koaliciji mogu priskrbiti koji glas. Prije će biti da će joj ih oduzeti svojim izdvojenim razmišljanjima plasiranim u udarnim medijima baš u trenutcima kad pozornost javnosti s novog razdora na ljevici treba preusmjeriti na nešto drugo - najbolje na komešanje u čaši vode na desnici. Zato je takvima bolje da se nađu na nekom drugom ili trećem putu, nego na ovom kojeg vide krivim, pa kad već ne nalaze podršku za skretanje vozila s pobjedničkog puta iznutra, uporno dodijavaju vozaču grakćući izvana. Čine to poput zlogukog gavrana čija se predviđanja kako sadržajem, tako i uspješnošću potpuno podudaraju s onima "vidovitog" Milanovića.

Iz perspektive desne koalicije najpoželjniji bi scenarij bio kad bi Josipović oko sebe okupio slabo povezanu koaliciju manjih lijevih stranaka koje ne žele na izbore u koaliciji s SDP-om, ojačanu pokojim "desnim disidentom" u kojoj bi svaki član zadržao svoj identitet i visoku razinu samostalnosti. Poslije izbora bi se s njima, svakim pojedinačno, moglo uspješno pregovarati. Ne nužno radi stvaranja vladajuće većine, već radi odluka o pitanjima koja zahtijevaju širi konsenzus. U takvim okolnostima realno bi bilo ostvariti rezultat od barem dvostruko više saborskih mandata za desnu koaliciju i one s kojima su mogući naknadni dogovori s jedne strane u odnosu na nakaradnu "Milanović-Pusić šatro-ljevicu" - ustvari notornu "jugo-desnicu" sa svojim zbrda-zdola sklepanim uličnim eskadronima, tim grotesknim recidivom zloglasnih orjunaških odreda iz dvadesetih godina prošlog stoljeća – s druge. Pritom treba imati na umu kako dvotrećinska saborska većina predstavlja nužan preduvjet za temeljito provjetravanje svih ključnih sastavnica suvremenog hrvatskog društva kojima je u zadnjih petnaest godina zagospodario nepodnošljivi "smrad trulih lešina".

Grgur S.