Zadnji dan svojeg predsjedničkog mandata Ivo Josipović konačno je preko usta prevalio sve ono za što nije imao hrabrosti pune tri godine. Ocijenivši kako njegov povratak u SDP nema smisla zbog, kako je rekao, SDP-ove politike koja nije dobra, predsjednički kandidat SDP-a bacio je Milanoviću rukavicu u lice.

Već u kampanji mogla su se vidjeti razmimoilaženja Milanovića i Josipovića u pitanjima ustavnih promjena koje je Josipović promovirao a Milanović bagatelizirao. U tom razmimoilaženju je ključ Josipovićevog poraza jer njegovo biračko tijelo, koje je i većinski SDP-ovo, nije moglo razumjeti oprečne poruke dvojice nepomirljivih lidera. Jer kako kao birač možete podržati nešto što zagovara vaš kandidat, a premijer i predsjednik stranke koja je tog istog kandidata nominirala to isto planira minirati?

Zlobnici bi rekli kako je Josipović prvi mandat dobio zahvaljujući SDP-u, a drugi nije uspio ponoviti zahvaljujući istom tom SDP-u. No to pričaju oni koji bi htjeli umanjiti ozbiljnost kandidature novoizabrane predsjednice. Njezina svježina i lakoća izražavanja s kojom je pridobivala simpatije javnosti Josipoviću je bio preveliki teret i on to jednostavno nije mogao pratiti. Ne zamjerajući se svom bivšem šefu, zamjerio se svima onima koji su i njega i Milanovića doveli na vlast.

Koji je onda put Ive Josipovića, ovih dana pitaju se mnogi. Hoće li u izravno rušenje Milanovića, hoće li se vratiti u SDP ili će svoj politički put nastaviti u nekom „trećem“ putu? Iako se nakon zadnjih izjava čini kako su Josipović i Milanović dva nespojiva svijeta, postoji li ipak mogućnost da se njihovi putevi negdje ponovno isprepletu?

Postoji naravno nekoliko varijanti. Prva od njih je odvojeni nastup na sljedećim parlamentarnim izborima. Nešto slično već se u Hrvatskoj dogodilo kada je Račan preuzeo kormilo države. Tada je kasnija šestorka na vlast došla u dva podijeljena tabora. U jednom su bili Račan i Budiša, a u drugom Jakovčić, Tomčić, Gotovac i Čačić. Bila je to pragmatična podjela. Iako je tih šest stranaka imalo predizborni dogovor o postizbornoj suradnji, ipak su se podijelili u dva međusobno zavisna bloka. I tako ostvarili bolji rezultat nego da su išli zajedno. Rezultat tog manevra bila je dvotrećinska većina u Saboru s kojom su mogli vršiti promjene Ustava bez dogovora s oporbom.

Što bi s takvim nastupom dobili Milanović i Josipović? Mogli bi računati svaki na svoje glasove. SDP je velika stranka, s velikom mogućnošću mobiliziranja baze. Istina, nisu svi lijevi birači skloni Milanoviću, ali i to bi se moglo promijeniti. Sustavnim plašenjem dolaska HDZ-a na vlast, spominjanjem „hajdučije“ i traženjem „kriminalaca“ SDP bi mogao polučiti podnošljiv rezultat. S druge strane, Josipović je na proteklim izborima dobio više od milijun glasova, a to nisu bili samo SDP-ovi birači. Posezanjem za takozvanim biračima centra, pa možda i desnog centra u sprezi sa zakletim protivnicima HDZ-a, Josipović bi mogao dobiti ni približno kao na predsjedničkim izborima, ali ipak značajan broj glasova. Računica bi bila poznata. Plijen bi se dijelio prema rezultatu, a Milanović i Josipović ponovno bi mogli pokušati zajahati na vlast.

Druga varijanta je Josipovićevo kalkuliranje. Iako je jasno rekao kako se ne želi vratiti u SDP, postoje naznake kako bi se upravo to moglo i dogoditi. Josipović u svojem istupu nije prozvao članstvo SDP-a, već vodstvo i Vladu. I jedno i drugo pod dirigentskom je palicom maestra Milanovića. No izjave pojedinih članova SDP-a dale su naslutiti kako su duboko razočarani Josipovićevom odlukom. Ne zbog samog Josipovića, koliko zbog užarene atmosfere koja je dovela do te njegove odluke. A krivac za lošu atmosferu je upravo Milanović. Mada je Josipović u par navrata jasno kazao kako mu nije u cilju rušiti bilo koga, pa i Milanovića, nastavljajući tako svoju politiku nezamjeranja, ukoliko bi se stvorila jaka kritična masa u SDP-u, Milanović bi mogao biti otjeran, a na njegovo mjesto instaliran Josipović. Posao bi izveli sami SDP-ovci, a Josipović bi imao čiste ruke. Što bi narod rekao, vuk je sit, a ovce na broju. No to bi za implikaciju imalo neizbježne prijevremene izbore.

Treća, i po meni, najizglednija varijanta je konačan slom sadašnje ljevice u Hrvatskoj. Totalnim ratom Milanovića s jedne i Josipovića i njegovih satelita u „trećem“ putu s druge strane, ljevici bi se dogodio sindrom Borisa Tadića i Demokratske stranke u Srbiji. Pred naletom moćnog HDZ-a i njegovih partnera, kojima će jaki vjetar u leđa biti i predsjednica Republike Hrvatske, ljevici prijeti armagedonski poraz na svim razinama. U tom porazu najveći gubitnik mogao bi biti upravo SDP, a Zoranu Milanoviću to bi bio kraj njegove političke karijere. U takvoj konstelaciji snaga SDP-u prijeti čak i nestanak s političke scene, a na njegovim razvalinama Ivo Josipović mogao bi se prometnuti u novog prvaka ljevice. Istina, s drugim nazivom stranke, ali sadržajno vrlo blizak s anacionalnim elementima projugoslavenske ljevice.

 

Tomislav Stipić

Share
0